Gagarin u svemiru, pobjeda u Drugom svjetskom ratu, poezija, jezik, humor, hokejaška reprezentacija – da, moguće je sjetiti puno takvih stvari koje izazivaju ponos, ruska je povijest bogata takvim činjenicama. Čak i sama pomisao na veličinu teritorija (Rusija je najveća zemlja na svijetu) u nekima budi domoljubne osjećaje.
Međutim, svatko od nas se može sjetiti nekoliko briljantnih sunarodnjaka i reći: „Ponosim se što sam <UmetniteOvdjeBiloKojuNacionalnost>“. Ali kakve to ima veze s nama? Što Rusima ostane ako zaboravimo na Dostojevskog, Čajkovskog, Tarkovskog i Gagarina? Nekoliko osobnih priča objasnit će vam to bolje nego stotinu sjećanja na heroje.
Rusi se ne žale. Nikada
„Kada sam imala deset godina, moj tata je izgubio nadzor nad vozilom. Noć je bila tamna, ceste su bile zaleđene i automobil se dva puta okrenuo prije nego što ga je uspio smiriti. Zaustavio je auto, duboko udahnuo i okrenuo se kako bi provjerio jesam li dobro“ – prisjeća se Julija Kvač, rodom iz Sibira.
Te noći je vidjela oca u takvom svijetlu kao nikada do tada. Iako je i prije vidjela tragove zabrinutosti na njegovom licu, kada je ekonomska situacija bila loša, gradski proračun grada Bajkonura bio iscrpljen i njegova vojna plaća nedovoljna da bi uopće mogli preživjeti.
Isto tako je vidjela podočnjake izazvane umorom, zato što je krpao kraj s krajem, svake noći je radio kao taksist, a ujutro išao na svoj glavni posao. „Vidjela sam njegovu ljubav prema meni i brigu kada bi me vozio na poduke iz engleskog, koje smo si jedva mogli priuštiti. Odjednom sam shvatila da ga niti jednom nisam čula da se žali – kaže Julija. – Te noći sam u svom tati vidjela ruski duh“.
I ako se raspitate, ispada da svaka obitelj ima sličnu priču. „Godine 1945. baka moje prijateljice je putovala iz Kijeva u Vladivostok zbog glasine da joj se muž ondje nalazi, da je premješten sa Zapadne na Istočnu frontu za vrijeme rata, - kaže Julija. – Nisu se čuli četiri godine. Nije se žalila. Spremila je prtljagu, spavala na ulici i pronašla ga tri tjedna kasnije“. „Rusi znaju da je život težak – ali ta spoznaja ne stvara očaj. Naprotiv, tjera nas da se više trudimo, Rusi se ne žale. Oni prolaze kroz pakao, slegnu ramenima i nastave dalje još jači. Ponosna sam što sam Ruskinja.“
Rusi će pomoći iako su i sami u problemu
Svašta znate o Rusima, je li tako? Oni su mrzovoljni, piju i rijetko se smiješe. Sve su to, naravno, stereotipi (u određenoj mjeri), no ponekad ruska stvarnost zaista može biti surova. Svaki put kada bi se Vladimir Zaharov vraćao sa svojih putovanja po Europi u svoje mjesto nadomak Moskve, bio bi deprimiran lošom atmosferom u zraku i deprimiranosti koja se nazirala u očima ljudi koji su ga okruživali.
„ Jedne depresivne zimske večeri stajao sam na improviziranom prijelazu ceste nedaleko od svoje zgrade. Do mene je stajala tipična ruska pijanica. Jednolično odjeven, mirišući na mamurluk i znoj, smrknutog lica – pušeći one nevjerojatno jeftine cigarete koje su prema meni odašiljale onaj životno opasan smrad koji vas tjera na povraćanje. Ne htijući biti u njegovoj blizini, glasno sam opsovao i zakoračio na, što se činilo, praznu cestu“ – govori Zaharov.
Odjednom se ispred njega stvorila ruka tog muškarca i prepriječila mu put. U tom trenutku se niotkuda pojavio automobil i prošao točno tamo gdje bi se on nalazio da nije bilo ruke tog čovjeka. Muškarac nije ništa rekao, čak ga nije ni pogledao. Automobil je prošao i on je prešao cestu.
„Takvi trenuci me prisjete da nije zlato sve što sja i da ne smrdi sve što je pokvareno. Rusi se možda čine kao najsmrdljivija životinja u krdu, ali kad ste u nevolji, ne trebaju vam ruže, treba vam netko tko će vam pomoći. To Rusi i rade.“
Mi smo preživjeli
„Preživjeli smo revoluciju, Staljina, II. svjetski rat i mnogo godina iza Željezna zavjese, a nekako smo uspjeli ostati normalni“ – kaže Galina Craigs. Ona već dvadeset godina živi u Virginiji. Majka i sestre su u Rusiji i „jako su ponosne što tamo žive“.
„Moj pradjed je proveo 17 godina u Staljinovom koncentracijskom logoru, vratio se kući bez dva prsta, koje je sam odrezao kako bi preživio i sa samo jednim okom (drugo je izgubio u ratu u Štrafbatu –u pješačkoj topničkoj diviziji sovjetske vojske). Moja prabaka je izgubila sedmero od svoje devetero djece zbog gladi. Pradjed je bio progonjen zbog toga što je preživio nacistički logor (ostao je živ tako što je pobjegao i propješačio pola Europe)“.
Međutim, ja sam jako ponosna na svoje naslijeđe, zbog naše sposobnosti za preživljavanje i svog uloženog truda kako bi preživjeli. Sada znamo slaviti život, cijeniti ga kao nitko drugi“ – kaže Galina.
Znači li to da su Rusi ponosni samo kada ih život ne štedi? Djelomično da. Moj otac, na primjer, u svakoj prilici koja mu se ukaže voli ponosno napomenuti kako smo mi nacija „preživjelih“ (i on ima pokriće reći nešto tako). Ali, djelomično ne – nismo ponosni samo onda.
Evo još nekoliko odgovora drugih Rusa na pitanje čime se ponose:
„Recimo to ovako, Rusija je jako daleko od toga da bi se smatrala ekonomskim rajem, što znači da ne posjedujemo mnogo toga, za razliku do ljudi koji žive u razvijenijim državama. Neki misle da je loše nemati tri iPhonea. Ja smatram da me upravo ta situacija tjera da se trudim PUNO više. Smatram da je ulaganje u sebe samog moja životna svrha, a ne posjedovanje iPhonea. Da živim negdje u Europi, vjerojatno bih postigao puno manje u životu. Ali ja živim u zemlji koja me tjera da se trudim dok mi u isto vrijeme pruža različite prilike“- kaže Vadim Njevjerov.
„Jedne zime oboren je desetogodišnji rekord hladnoće u Rusiji, mislim da je bilo -38°C noću u Moskvi. Što Rusi rade kada je vani -38°C? Odu plivati, naravno! Odete na rijeku ili jezero (što samo po sebi znači poprilično dugu štenju), probušite rupu u ledu i plivate koliko vam srce želi. I to je tako u normalnoj zimi. Kako je u zimi s temperaturom -38°C? Nikakav problem, samo stanite u red s još stotinu ljudi poput vas i čekajte na svoj red da skočite.
Bila je to opća histerija. Kola hitne pomoći stajala su u redu, jedna za drugim, natrpana liječnicima, u slučaju da se netko sruši nakon plivanja. Nekolicina njih u Moskvi je samostalno otišla plivati. Na desetke tisuća ljudi? Stotinu tisuća ljudi? Moskovljani su papci. […] I da, pohađanje škole u tom rekordno hladnom tjednu? Iako je pohađanje bilo opcionalno. Cijeli grad je funkcionirao normalno, samo je bio neobično bijel i tih, bez toliko automobila u prometu. Rusi se ističu po svojoj sposobnosti da se prilagode okruženju. Rusi postanu bolesni i depresivni kada život postane prejednostavan; njima trebaju teškoće – stvarne ili izmišljene“ – Anna Vinogradova
„1) Mi rasturamo. Možda za to platimo visoku cijenu, ali sve napravimo kako treba.
2) Učinili smo uličnu inteligenciju visokom znanošću. Mi osmišljavamo stvari od žvakaćih guma, štapića i vlastite krvi. Ponekad izgledaju užasno, ali obave posao i spase naše jadne guzice kad nas svi ostali ostave na cjedilu.
3) Imamo nježnu, velikodušnu, jasnu jezgru koja nikada ne umire pod onim plaštem izgubljenih mogućnosti i pokrovom ranjenog ponosa, zamjerki i agresije. To preziremo, jer smatramo da nas to čini slabima. Ali na dobar dan možete vidjeti kroz pukotine onaj topli, stabilan sjaj prosvjetljenja“ – Dima Vorobjov
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
