Hanti-Mansijsk: Što raditi u ovom ledenom gradu Sjevera (FOTOGRAFIJE)

S kartama u džepu, na mene čeka, po mojem mišljenju, podcijenjeni Hanti-Mansijsk (smješten 2600 km sjeveroistočno od Moskve), i usprkos prvotnom dojmu hladnoće, ubrzo se počinjem topiti.

Hanti-Mansijsk je administrativni centar Hantijsko-Mansijskog autonomnog okruga. Grad od oko 100 tisuća ljudi leži na rijeci Irtišu, koja se ulijeva u obližnju rijeku Ob.

Moram priznati, moja je prvotna ideja bila otkriti grad urešen jesenskim tonovima. Nisam obraćao pozornost na vremenske uvjete i činjenicu da Hantijsko-Mansijski autonomni okrug spada u klimatsku zonu Krajnjeg Sjevera. Nadao sam se da će se početkom studenog šareni krovovi i lišće skladno stopiti, no snijeg je već sve pokrio. 

Rano ujutro, nakon besanog trosatnog leta iz Moskve, konačno izlazim iz zračne luke te se susrećem s vremenskim prilikama - ledeni vjetar i tišina noći prate me do autobusa koji će me navodno za petnaestak minuta dovesti do centra grada.

Iako je prvo naselje ovdje osnovano prije više od 500 godina, tek je sredinom 20. stoljeća Hanti-Mansijsk započeo s procvatom zbog ogromnih rezervi nafte i plina koje su pronađene na području Zapadnog Sibira.

Ne čudi što su male drvene kuće danas uglavnom okružene velikim urbanim zgradama, često obojenim u različite boje, što je uobičajeno za mnoga područja s hladnom klimom. Na taj način ljudi mogu bolje prepoznati zgrade u snježnoj oluji.

Imam osjećaj da je moja izviđačka misija slična polarnoj ekspediciji - kosa mi je smrznuta, a na bradi mi se pojavljuju ledeni oblici. Usprkos tome, uspio sam stići do Etnografskog muzeja na otvorenom "Torum Maa".

Drveni put me vodi kroz crnogoričnu šumu do tipičnih konstrukcija i instalacija Hanta i Mansa, naroda koji su nekoć ovdje lovili životinje i ribu i uzgajali sobove.

Ti su ljudi slijedili drevne šamanske tradicije. U sredini borove šume nalazi se svetište koje nudi zaklon drevnim idolima i raznobojnim vrpcama.

Grad napola dijeli park prirode Samarovski čugas. Odlučujem da ću zaobići park i prošetati duž obala rijeke Irtiša. Škiljim, prkoseći mećavi, i gledam u jednobojni krajolik - horizonta nema, samo snijeg i gusta, bijela magla.

I tada ugledam Crvenog zmaja, kako ga ovdje zovu. Taj je most jedan od najljepših u Rusiji i s njega se pruža predivan pogled na okolno područje. I dok mi se zbog snažnog vjetra na obrazima hvata led, žurim dolje da bih zaštitio lice.

Nastavljam svoj put duž pruge i preplavljuje me osjećaj čistog eskapizma. Jučer sam sjedio u toplom uredu. Danas proživljavam avanturu u najnegostoljubivijem okruženju. Pravo razbijanje rutine!

Odjednom se, niotkuda, divovske sjene produbljuju na bijelom platnu, a ja se zatječem licem u lice s kultnim bićima Sibira - stadom pravih mamuta!

"Arheopark" je dio Muzeja prirode i čovjeka. Među eksponatima su skulpture različitih životinja koje su na ovom području živjele prije nekoliko tisuća godina. Muzej se smatra simbolom grada i vrlo popularnom atrakcijom. Dugo sam promatrao te vunaste divove, čak sam i zaboravio na veliku hladnoću.

U blizini se nalazi nekoliko novoizgrađenih sportskih objekata: Arena Ugra, zatvoreni sportski kompleks, vodeni park, kao i skijaške staze za biatlon, na kojima su 2003. i 2011. održana dva svjetska prvenstva u biatlonu. Zbog toga Hanti-Mansijsk nosi titulu sportske prijestolnice Rusije.

Nakon duge se šetnje vraćam u svoj hostel, u potpunosti iscrpljen. No čim pristignem, majstor tetovaža Artjom, kojeg sam upoznao jučer, njegova supruga i njihov prijatelj pozivaju me na noćni izlazak koji mi u sjećanju ostaje kao vjerojatno najbolji izlazak u Rusiji dosad. Odlučimo ići na sanjkanje u šumu - usred noći! Nakon bezbrojnih spustova, kotrljanja, padova i hihotanja, kao i živahnih razgovora i nekoliko piva, njih troje me pozivaju na malo druženje koje planiraju za siječanjske praznike - dajem im riječ da ću doći.

Vrijeme je na moj posljednji dan u Hanti-Mansijsku apsolutno savršeno; moje se putovanje nastavlja pod blistavim plavim nebom. Grad je vrlo čist i u njemu ćete naći mnogo futurističkih zgrada, poput Akademije šaha (na slici dolje). Grad je također nekoliko puta bio domaćin Svjetskog prvenstva u šahu. U školama u Hantijsko-Mansijskom autonomnom okrugu učenje ove klasične igre je obvezno.

U parku na slici dolje caruju breze.

Središnji trg izgleda kao da je stigao ravno iz bajke - čak se i djeca voze u saonicama.

Crkva Kristova uskrsnuća, sagrađena 1999. godine, lijepa je i iznutra i izvana.

Slijedim put od vjerskog kompleksa na jugu grada i nailazim na spomenik osvajanju Sibira. Legendarni Jermak i drugi istraživači započeli su istraživanje ovih istočnih predjela prije 400 godina.

Zatim krećem prema čudnom šiljku koji se skriva iza brda. To je građevina slična piramidi, sagrađena 2003. godine u spomen na prve istraživače Jugre, što je povijesni naziv Hantijsko-Mansijskog autonomnog okruga.

Pogled na grad i divlji horizont je prekrasan. Na trenutak se bez problema mogu zamisliti u arktičkoj divljini.

Nešto kasnije, na obalama Irtiša, zalazi sunce, a sa zalaskom dolazi i kraj ovom divnom putovanju od kojeg nisam očekivao puno, ali mi je na koncu donijelo puno radosti. Ovaj je grad prekriven snijegom bio vrlo susretljiv i nije mu bilo teško osvojiti moje srce. Radujem se povratku, kao što sam i obećao prijateljima.

Baš poput ruskih istraživača iz prošlih vremena, Hanti-Mansijsk je bio kulisa mog prvog putovanja iza Urala, a nadam se da je ovo samo početak brojnih sibirskih avantura preda mnom!