Stigli smo u Staro Surkino ujutro u deset do šest kako bi prisustvovali "učuku", godišnjem molitvenom obredu. U polju izvan sela su se okupili mještani i uzvanici kako bi svog vrhovnog boga Turu molili za blagostanje, nudeći mu na dar žrtvenu životinju. Unaprijed znam da će se molitva završiti gulašem od žrtvenog bika i već me prolaze trnci. U trgovini kupujem biftek bez problema, ali kad bih pogledala tom biku u oči, bilo bi mi zaista žao. Srećom, bik zasada stoji u jednom dvorištu i ja ga još uvijek ne vidim.
Sergej Poterjajev
Prvi prilazi Petja, snažan muškarac od pedesetak godina u radnom odijelu. On je jedan od onih koji će klati bika. Njemu to nije prvi put i zato je prilično smiren. Za njim u polje izlazi još nekoliko ljudi i žena i svi oblače čuvašku nacionalnu nošnju. Izvode bika i vezuju ga za drveni plot, da na kraju malo pase. Petja oštri noževe.
Sergej Poterjajev
U međuvremenu žene toče u vrč sok od cikle, uzimaju žrtvenu pogaču "jusman" i odlaze na padinu kraj rijeke, gde će se vršiti "učuk". Prije klanja žene čitaju molitvu i krijepe bika čistom vodom.
Sergej Poterjajev
Pokraj nas u polju ima još samo desetak ljudi, ne više. "Recite, kada će se sve ovo završiti", obrati mi se starija žena inteligentnog izgleda s naočalama, okrećući glavu od prizora. To je Zinaida Voronova, suradnica Fakulteta kulture u Čeboksariju, glavnom gradu Čuvašije. Ona je zajedno s kolegama došla proučavati ovdašnje običaje. Nema posebnu želju da promatra cijeli proces. Kaže da nekako nije navikla na sve to. Ona je također čuvaške nacionalnosti, ali je krštena, kao i svi u Čeboksariju. I unatoč tome, kaže da nikada nije pravila razliku između krštenih i nekrštenih pripadnika svoga naroda.
Sergej Poterjajev
"Svi smo mi znali za ove obrede od djetinjstva, ali nismo tome pridavali poseban značaj", priča ona. Nekrštenih sada ima samo u nekoliko sela u Tatarstanu. Većinom žive ovdje, u Starom Surkinu.
"U mojoj obitelji nema krštenih"
Čuvaši su u 17. stoljeću došli ovamo iz okoline Kazanja, jer nisu željeli primiti ni kršćanstvo ni islam. Čuvaši i Tatari su turanski narodi, s tim što su Tatari još u 10. stoljeću primili islam, a Čuvaši su se većinom obratili u pravoslavlje. Malo je onih koji su ostali pagani. Oni još postoje u manjim selima. Vrhovno božanstvo im je dobri bog Tura (na čuvaškom jeziku ta riječ znači "nebo", "bog"), kojem se suprotstavlja Šujtan ("đavao"). Oni vjeruju da sve živo u prirodi ima u sebi duha i da svaki ljudski posao ima svog pokrovitelja među božanstvima. Takav sustav vjerovanja je i inače bio rasprostranjen među različitim turanskim narodima, samo što je vrhovno božanstvo imalo različita imena: "Tengri", "Tejri" i "Tor".
Selo Staro Surkino je dobilo naziv po prvom doseljeniku koji se zvao Serka. Dobro je skriveno u udolini i okruženo gustim šumama, tako da nije baš lako doći do njega. Najbliži grad Aljmetjevsk je udaljen 20 kilometara. Baškirija je ovom selu bliža od Čuvašije, a u Baškiriji većinom žive muslimani. Danas u Starom Surkinu stalno živi oko 1 500 ljudi. Kuće su čvrste, ima mnogo i novosagrađenih. Selo ima školu i vrtić. Mještani govore čuvaški i ruski. Kada ne vrše svoje obrede ti ljudi ni po čemu se ne razlikuju od drugih – provode vrijeme na internetu, gledaju televizijske serije, voze automobile, rade u kancelarijama...
Sergej Poterjajev
Pokraj sela postoje tri groblja: za kšćane, za muslimane i za nekrštene. Ovo posljednje je najveće i najstarije. Umjesto spomenika na grobovima su "jupe", tj. stupovi. Muškarcima se prvo prave od hrastovine, a ženama od lipe, a kasnije se umjesto drvenih prave kameni stupovi (taj obred se vrši jednom godišnje, u studenom).
Selo nema nijedan hram i nikada ga nije imalo. Nema ni svećenika. Sva pitanja se riješavaju na vijeću predvodnika. "Mi se molimo tamo gdje stanemo", kaže Galina Timerbajevna Bikbova. Ona je jedan od seoskih predvodnika. Prišla nam je poslije čitanja molitve. Dijeli svima kvas i "jusman", "da bog primi žrtvu". "Naš bog je pretkršćanski i predislamski bog Tura".
Sergej Poterjajev
Dok muškarci pripremaju bika, žene pale desetak vatri na kojima se kuha žrtvena kaša "učuk pata". Pravi se od heljde, riže i prosa.
Sergej Poterjajev
Pojedinci je zovu "kaša prijateljstva". Na kraju se dodaje meso bika. Glava i kopita se vješaju na stari hrast, a prošlogodišnje se skidaju i zakopavaju na istom polju, zajedno s kožom i repom.
Sergej Poterjajev
Žitelji sela smatraju da ih obred poljske molitve čuva od zlih stihija i zlih ljudi. "Evo nedavno je bila oluja. Poskidala je krovove u Aljmetjevsku, Zelenogorsku i drugdje, a kod nas je puhao samo pet minuta. I mi kažemo: hvala ti, bože, što nas čuvaš", priča Galina Timerbajevna. Ona je 45 godina predavala ruski jezik u školi, a sada je u mirovini i brine se za devetero unučadi. Sve ih odgaja u čuvaškoj vjeri. "Kod mene nema krštenih, pu-pu-pu. Da sam trebala biti krštena, mene bi bog rodio u takvoj obitelji. Zašto se suprotstavljati svojoj vjeri?" U spomenutom ritualu ona sudjeluje već pet godina, a prije toga se bavila organizacijskim pitanjima.
Oluja je zaista divljala na jugoistoku Tatarstana četiri dana prije tog razgovora. Čak je uoči tog dana noću u Aljmetjevsku bio pljusak s olujom i grmljavinom. Prema prognozi, u Surkinu je trebala cijeli dan padati kiša. Mi smo čak zamolili mještane da nam posude gumene čizme, ali nisu nam trebale. Poslije molitve se oblaci razišli, sunce se pomolilo, a trava se osušila.
Sergej Poterjajev
"U mladosti sam bila komsomolka i odbacivala sam ove rituale", priča Galina. "Mada, vjera je vjerojatno postojala negdje u dubini duše". Sjeća se kako su i u sovjetsko vrijeme u Starom Surkinu vršeni svi obredi – i svadbe, i sahrane i sajmovi i poljska molitva. Lokalna uprava nije to spriječavala jer su i u njoj ljudi poštovali te običaje. Tokom proteklih godina obred poljske molitve se obavlja kao dio festivala čuvaškog naroda u Zakamju. Organizacijom se bavi Ina Aljmukova, bivši rukovoditelj Surkina, zajedno s ostalim aktivistima. Malo joj je krivo što nije stigla obuči narodnu nošnju, jer je sinoć do kasnih sati sudjelovala na forumu čuvaške mladeži, pa je jutros spavala duže te je na obred morala doći u "civilu".
Sergej Poterjajev
Obično čuvaške žene ukrašavaju nošnju novčićima, koji su simbol izobilja. Galina Timerbajevna nosi ogrlicu sa sovjetskim kopjejkama.
"Ovo nije religija, ovo je poredak"
Muškarci koji su pripremali bika sada oblače svečana odijela i spremaju se za doček gostiju. Danas se očekuje delegacija iz administracije rajona. U deset sati prijepodne već se okuplja nekoliko stotina ljudi. Kulturnoumjetnička društva će pjevati starinske pjesme, tu će biti razapeti i šatori s narodnim zanatima i svima će biti ponuđena kaša.
Sergej Poterjajev
Stasit čovjek u vezenoj košulji predstavio nam se kao Nikolaj. To ime mu piše u dokumentima, a kod kuće ga zovu Migus. Mnogi Čuvaši imaju po dva imena. Migus je kipar iz Čeboksarija, ima 54 godine. Došao je upoznati se s običajima svoga naroda. Roditelji su ga krstili u djetinjstvu, ali se on kasnije sam vratio staroj čuvaškoj vjeri. "Na fakultetu smo proučavali različite religije. Tada sam shvatio da sve to nije moje. Krštenje je bilo formalna stvar. Recimo da su roditelji to učinili nepromišljeno. Moji sinovi su sada već odrasli i odlučili su proučavati naše običaje. Ovo u što mi vjerujemo nije religija, nego određeni poredak stvari oko nas". On kaže da čak i kršteni Čuvaši u dubini duše vjeruju samo u Turu.
Doduše, Galina Timerbajevna ističe da nekrštenih Čuvaša ima sve manje. "Sada je krštenje moderno među mladima. Poslije nas možda neće ni ostati nekrštenih Čuvaša". Prije deset godina je u selu bilo oko 5 % krštenih. Sada ih je već 20%.
Sergej Poterjajev
Ali "na bika" se i dalje okuplja cijelo selo. Neko prilaže sto, neko dvjesta rubalja. Ovaj današnji je, npr. koštao 54 000 rubalja, a osim njega su kupljene namirnice za kašu, kaže rukovodilac Starog Surkina Nikolaj Valerjevič Leontjev. "Ja sam cijeli život proveo ovdje. Nisam kršten. Nije ni moja žena, nisu ni njeni roditelji", kaže on. "Kada smo 2006. godine dobili mlađu kćer odlučili smo se svi krstiti. Tada sam imao 35 godina. Izabrali smo pravoslavlje. Čini nam se da nam je ono najbliže. Uvijek smo vjerovali u Boga iako ovdje i nema hramova. Svatko ima svoj izbor". On smatra da je najvažnije da žitelji njegovog sela imaju radna mjesta i dobre puteve i da svi imaju struju. Nikolaj Valerjevič je također sudjelovao u skupljanju novca za bika.