Kako spasiti 250 jezika Rusije?

Jezici Rusije isto su tako nerješiva zagonetka kao i tajanstvena ruska duša. I sam ruski jezik je tajna. Na njemu je, naime, za rekordno kratko vrijeme (od kraja 18. do kraja 19. stoljeća) nastala jedna od vodećih europskih književnosti. U ovom vremenskom razdoblju stvarali su Tolstoj, Čehov i mnogi drugi. Tako brz razvoj književnost nije doživjela ni Amerika, koja se oslanjala na stoljetnu tradiciju engleske kulture.

Ruski jezik ima sigurnu budućnost. Postoji briga o njegovom razvoju u zemlji, a u inozemstvu privlači veliku zainteresiranost i na svaki način se razvija. Sličnu sudbinu imaju i drugi jezici velikih starosjedilačkih naroda u Rusiji, kao što su Tatari, Baškiri, Čuvaši i Jakuti (svi ovi jezici spadaju u grupu turkijskih jezika). Čak ni Jakuti, kojih ima pola milijuna i raspršeni su na teritoriju najveće federalne jedinice Ruske Federacije (na 3 milijuna kvadratnih kilometara), ne trebaju brinuti za budućnost svog jezika. Na jakutskom se tiskaju knjige, održava se nastava u školama i na fakultetima, funkcioniraju sva sredstva informiranja i svi tipovi kulturnih ustanova, njime se aktivno bave etnografi i lingvisti.

Skriveni svijet u dolini rijeke Bikin
Čudesna rijeka Bikin nastaje iz leda planinskog masiva Sihote-Alinj na ruskom Dalekom istoku. Niz čak 600 km njezinog toka prostiru se netaknute šume u kojima žive medvjedi i amurski tigrovi i gnijezde se izuzetno rijetke ptice.

Međutim, jezici malih starosjedilačkih naroda nalaze se u mnogo težoj situaciji. Takvi jezici izumiru svuda na planeti. Često za to nije odgovorna ni birokracija ni šovinističko društvo, već surovost prirodnih uvjeta. Rusija nije izuzetak. U subpolarnom području Rusije, čiji je veći dio pokriven tajgom i tundrom, nalazi se teritorij neprohodan poput amazonske džungle, ali s mnogo hladnijom klimom. U ovim prostranstvima od krajnjeg sjeverozapada (Saami) Rusije do njezinog krajnjeg jugoistoka (Udegejci) polako nestaju plemena koja vode surovu, nomadsku i ne uvijek uspješnu borbu za život te komuniciraju na svojim jezicima bez pisma. Ovi narodi ne mogu živjeti u uvjetima urbanizirane civilizacije zbog specifičnog načina prehrane, neotpornosti na alkohol i na viruse koji su za većinu ljudi bezopasni.

Lovozerski Saami, čitači polarne svjetlosti
Pripadnici naroda Saami, koji žive na Kolskom poluotoku na ruskom krajnjem Sjeveru, gataju pomoću polarne svetlosti i jedini su bjelački narod koji i danas uzgaja sobove. Samo ovdje može se još uvijek čuti njihov jezik, koji tako neobično odzvanja u našim ušima.

Postoji, međutim, i druga vrsta izumiranja jezika, a to je postupna asimilacija u većinsko stanovništvo u gusto naseljenim područjima. Takva sudbina zadesila je neke od dijalekata karelskog jezika („Kareli” je zajednički naziv za ostatke ugrofinskih plemena i potomke pravoslavnog stanovništva današnje Finske, koje se doselilo u Rusiju pred religijskim progonima u srednjem vijeku). Posljednji Kareli koji su živjeli na u Valdaju (popularne toplice između Sankt Peterburga i Moskve), prilikom popisa 1897., izjasnili su se kao Rusi, dok je njihov dijalekt izumro još ranije.

Država se trudi pružiti podršku malim starosjedilačkim narodima Sjevera, Sibira i Dalekog istoka. Njihovi mladići oslobođeni su vojne obveze, lovci i ribari oslobođeni su plaćanja poreza itd. Međutim, u Rusiji postoji i regija u kojoj su govornici jezika koji nemaju razvijena pisma izloženi mnogo ozbiljnijim problemima. Radi se o Dagestanu na sjevernom Kavkazu. Još u srednjem vijeku, Arapi su Kavkaz nazivali „Planina jezika”. Međutim, Dagestan, čak i na ovom lingvistički bogatom prostoru, zauzima posebno mjesto. Na relativno malom i pristupačnom teritoriju tamo se govori oko 50 jezika. Prema Ustavu ove republike, izmučene terorizmom i problemom nezaposlenosti, svi njezini jezici imaju status državnih, ali samo se 14 jezika koji imaju pismo, uključujući ruski, činjenično tretira na taj način. Nosioci ostalih jezika (koji često naseljavaju neko malo selo ili čak dio sela) umjetno se pripajaju moćnijim narodima (među kojima su najmnogobrojniji Avarci) i nisu im omogućene porezne, kulturne i druge pogodnosti.

Znanstvenicima je dozvoljeno proučavati lokalne jezike, o njima objavljivati malonakladne priručnike i za njih razvijati varijante pisma. Međutim, s punim pravom može se govoriti o neprimjetnom, postupnom iskorjenjivanju takvih jezika. Primjer za to je sudbina Boltihaca. Bez obzira na okupljanja i nebrojene peticije skupljane u selu Boltih (administrativni centar Boltihske regije Dagestana), s ciljem da se Boltihcima i njihovom jeziku (koji pripada andskoj grupi avaro-ando-cezskih jezika nahsko-dagestanske porodice) omogući kulturna autonomija, njih službenici nastavljaju ubrajati među Avarce, što je kao praksa započelo još 1920-ih godina, kada je sovjetski povjerenik za pitanja nacionalnosti bio Staljin. Ovakav tretman doveo je do toga da od 6 tisuća Boltihaca materinjim jezikom danas priča samo njih 200.