Kako su sibirski genetičari od lisice napravili domaću životinju

Znanstvenik drži domesticiranu lisicu u nastambi eksperimentalnog uzgajališta Instituta za citologiju i genetiku Sibirskog odjela Ruske akademije znanosti. Novosibirsk, Rusija, 14. srpnja 2017.

Znanstvenik drži domesticiranu lisicu u nastambi eksperimentalnog uzgajališta Instituta za citologiju i genetiku Sibirskog odjela Ruske akademije znanosti. Novosibirsk, Rusija, 14. srpnja 2017.

Kiril Kuhmar/TASS
Da bi od vuka nastao pas bilo je potrebno 15 000 godina evolucije. Znanstvenici iz Novosibirska su uspjeli domesticirati lisicu za svega 60 godina.

Lisica Gerda je miljenica djece i odraslih u Novosibirsku. Obožava se igrati lopticama za bejzbol, topi se od sreće kad je neko mazi po ušima i blaženo tone u san uz svoga vlasnika.

Lisica Gerda s vlasnikom

Gerda je jedna od nekoliko domaćih lisica koje je uzgojio Institut za citologiju i genetiku Sibirskog odjela Ruske akademije znanosti. Ona je genetski vezana za čovjeka i tretira ga kao prijatelja.

Gerda i fotomodel

Takva populacija lisica je po svojoj prirodi jedinstvena pojava.

Najveći eksperiment ubrzane evolucije

Eksperiment u kojem se od lisice pravi domaća životinja pokrenuo je 1959. godine akademik Dmitrij Beljajev. Tijekom 1970-ih mu se pridružila Ljudmila Trut, tada studentica Biološkog fakulteta Moskovskog državnog sveučilišta (MGU), a danas ruska znanstvenica poznata u cijelom svijetu.

Pitome lisice se mogu vidjeti ovdje, u nastambi eksperimentalnog uzgajališta divljih životinja Instituta za citologiju i genetiku Sibirskog odjela Ruske akademije znanosti. Već se gotovo 60 godina ovdje vrši eksperiment domestikacije lisice i europskog vizona.

Beljajev je smatrao da su ljudima od samog početka prilazili oni primjerci životinjskih vrsta koji u sebi imaju najmanje agresije. Te životinje su imale selektivne koristi od čovjeka, jer im je on osiguravao toplinu i hranu. Tako su se one iz generacije u generaciju odomaćile. Od divljih turova su nastale domaće krave, a od okrutnih vukova vjerni psi. Izgleda prilično jednostavno, ali u stvarnosti se procesi evolucije ne odigravaju tako brzo i ravnomjerno. Čovjek može pripitomiti mnoge divlje životinje, na primjer medvjeda, pumu ili geparda (ljudi koji imaju takve ljubimce danas često postaju junaci društvenih mreža), ali trebaju proći tisuće godina evolucije da bi divlje životinje postale domaće, tj. da bi regularno donosile mladunce koji čovjekovo stanište tretiraju kao svoje vlastito. Sovjetskim znanstvenicima je pošlo za rukom to postići za samo 60 godina. Ideja je bila da se putem selekcije uzgoje primjerci koji bi se još dok su mladunčad ponašali kao domaće životinje.

Čuvar se igra s pitomom lisicom u eksperimentalnom uzgajalištu divljih životinja Instituta za citologiju i genetiku Sibirskog odjela Ruske akademije znanosti.

"Kad smo pokretali taj eksperiment, tražili smo životinju blisku psima", priča za portal Russia Beyond Ljudmila Trut. "I to je bila lisica, koja se tada već desecima godina uzgajala u sovjetskim uzgajalištima divljih životinja, tj. već je prošla fazu reprodukcije pod čovjekovom kontrolom, što nam je omogućilo da znatno smanjimo trajanje eksperimenta."

Tada su se uglavnom uzgajale srebrne lisice, uvezene iz Kanade još tijekom 1920-ih. Bile su vrlo agresivne, nasrtale su na ljude i grizle ih, tako da su se uzgajivači jako začudili kada su čuli što Beljajev predlaže. "Birali smo lisice koje nisu izrazito divlje prema čovjeku, koje su prema čovjeku manje-više tolerantne, a tek je poneka lisica u našim uzgajalištima bila takva", priča Ljudmila Trut. Odabrani primjerci su smješteni u uzgajalište blizu Novosibirskog akademskog naselja. Prvi rezultati su se počeli primjećivati već nakon četiri godine.

Maše repom kao pas

Lisice se igraju u eksperimentalnom uzgajalištu Instituta za citologiju i genetiku Sibirskog odjela Ruske akademije znanosti.

Prvo mladunče koje je mahalo repom kada mu se približava čovjek okotilo se 1963. godine. U narednim generacijama lisice su već počele lizati ruke ljudima, tražile su da ih ljudi maze ili češu po trbuhu. Zatim se izgubio pogled oči u oči, što se u divljoj prirodi tretira kao čin agresije, da bi se 1975. godine prva lisica okotila u čovjekovom prisustvu. Zatim su se počele glasati slično psećem lavežu. U procesu domestikacije beljajevske lisice dobivaju pjege u vidu "zvjezdica", uvrnut rep i uši, a njuška zadržava crte mladunčeta, čak i u zreloj dobi. Od divljih predaka im je ostao prilično karakterističan miris, ali praktički nema opasnosti od ugriza i agresije, smatraju znanstvenici.

Sljedbenici Dmitrija Beljajeva danas rade na proučavanju domestikacije životinja širom svijeta. Ljudmila Trut se još uvijek bavi istraživanjima u Institutu za citologiju i genetiku, jer 60 godina je samo jedan tren u procesu evolucije, tako da je ostalo još dosta neriješenih pitanja. Na primjer, mogu li se sparivanjem agresivne i pitome lisice dobiti pitomi mladunci? Ili zašto Beljajevljeve lisice mijenjaju izgled upravo na ovaj način, a ne nekako drugačije?

"Naš novosibirski eksperiment je stvorio potpuno novu lisicu. Takve nikada nisu postojale. Kupuju ih ljudi iz cijelog svijeta i nose u svoju zemlju", kaže Ljudmila i dodaje da nigdje u svijetu nisu vršena takva istraživanja na polju domestikacije lisica, te da su se ruski znanstvenici bavili znanstvenim radom s ogromnim reproduktivnim potencijalom najveće zemlje na svijetu. Po njezinim proračunima, tijekom svih ovih godina uzgojeno je preko 60 000 lisica koje su druželjubive prema čovjeku.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće