Kako je "Put života" spašavao Lenjingrad pod opsadom

U obruču

Jedinice Grupe armija "Sjever" zauzele su 8. rujna 1941. godine grad Šlisseljburg na obali Ladoškog jezera, zatvorivši tako na kopnu obruč oko Lenjingrada, drugog po veličini grada Sovjetskog Saveza. U opkoljenom gradu u zamci se našlo oko pola milijuna sovjetskih vojnika, gotovo kompletna Baltička flota i tri milijuna civila.

"Put života". Ladoško jezero.

Boris Kudojarov/MAMM/MDF/russiainphoto.ru

Jedini put koji je povezivao Lenjingrad sa slobodnim teritorijem bilo je Ladoško jezero. Njime je stanovništvo masovno evakuirano još tijekom ljeta, a kada je zatvoren obruč preko jezera su dostavljane namirnice u grad.

Ladoška vojna flotila u tom je trenutku potpuno dominirala na jezeru, ali su konvoji bili u opasnosti od neprijateljske avijacije i obalne artiljerije. Luftwaffe je sustavno nadletao jezero, ali su mornari ipak uspjeli uspostaviti neprekidnu opskrbu grada i po dnu Ladoškog jezera provući nekoliko telefonsko-telegrafskih kablova.

Po tankom ledu

Kako su se bližili mrazevi, gradske vlasti i sovjetsko vojno zapovjedništvo počeli su razmišljati o tome kako da se komunikacija preko Ladoškog jezera nastavi i tijekom zime. Bilo je to krajnje važno pitanje, jer je u Lenjingradu već vladala glad. Pojedinačnim letovima aviona nije bilo moguće realizirati opskrbu tako velikog megapolisa.

Transport do groblja umrlog od gladi stanovnika Lenjingrada.

Boris Kudojarov/Sputnik

Već u studenom, dok je led bio još uvijek tanak (10 cm), počeli su izlaziti odredi hidrografa i izviđača kako bi definirali obrise buduće trase koja je kasnije postala poznata kao "Put života". U ranu zoru 17. studenog u pravcu istočne obale krenula je grupa boraca 88. zasebnog inženjerijskog bataljuna za izgradnju mostova. Njihov je zadatak bio prijeći 30 kilometara obilježavajući put štapovima za označavanje puta u zimskim uvjetima.

"Snijeg se lijepio za oči, olujni vjetar palio je lice i obarao ljude s nogu" – tako je ovaj teški zadatak izviđačke grupe opisao general-potpukovnik tehničkih trupa Zahar Kondratjev, koji je u ratnim godinama rukovodio Glavnom upravom prometne i putne službe Radničko-seljačke Crvene armije (RKKA): "Izviđači su se sve više udaljavali od obale. Usput su probijali probne otvore, mjerili dubinu leda i postavljali štapove. Na svakom koraku prijetila im je opasnost. Led je prijeteće pucketao pod njihovim nogama. Na petom ili šestom kilometru od obale vjetar je postao vrlo jak. Počela je snježna oluja. Led je bio tanji, primjetno se ugibao pod nogama, pojavile su se prve pukotine. Vojnici su se vezali konopcima i krenuli lančano, u intervalima. Svatko je budno motrio na druga i bio spreman u slučaju nevolje odmah priskočiti u pomoć."

Grupu su primijetili neprijateljski izviđači, poslije čega je njemačka artiljerija otvorila vatru. Pojedini su vojnici upadali u vodu tamo gdje su eksplozije napravile otvore, a drugovi su ih izvlačili. Sutradan su izviđači, promrzli i gladni, posljednjim atomima snage stigli do suprotne obale. Ali zadatak je izvršen, trasa je provjerena i obilježena.

U pomoć opkoljenom gradu

Feofan Nikolajevič Lagunov (1896.-1965.), sovjetski vojskovođa, general-potpukovnik, bio je odgovoran za organizaciju "Ledenog puta života".

Arhivska fotografija

Ne gubeći vrijeme, karavana zaprežnih kola sa streljivom krenula je u pravcu Lenjingrada "Putem života", ili Vojno-automobilskim putem br. 101, kako je on službeno zaveden. Zatim su ovu opasnu trasu počeli isprobavati i kamioni.

General-potpukovnik Feofan Lagunov, tadašnji načelnik pozadine Lenjingradskog fronta i praktički organizator čuvenog "Puta", bio je u toj prvoj koloni. On je kasnije ovako to opisao: "Vozilo je sišlo na krhki led. Led se ugibao. Pod kotačima su se svako malo u stranu širile pukotine u obliku zraka. Čuo se karakterističan zvuk, kao kada puca guma. Led je bio proziran kao staklo, a ispod njega su zjapile tamne dubine dna i vidjeli su se mjehurići zraka kako se udaljavaju od kotača. Morali smo voziti vrlo oprezno. Bilo je dovoljno da se noga skine s gasa ili da se malo prikoči, i zadnji su se kotači odmah zanosili."

Dopremanje robe u Lenjingrad pod opsadom preko Ladoškog jezera.

Rafail Mazeljev/TASS

S vremenom je led postajao čvršći, pa je i obim transporta neprekidno rastao. Pa ipak, u prvim su tjednima deseci kamiona otišli pod vodu, iako su se kretali dionicama za koje se smatralo da su pouzdane. Lenjingradski su znanstvenici ustanovili da se uzrok pucanja leda krio u vibracijama koje su nastajale kada se brzina vozila podudari s brzinom vala ispod leda. Da bi se izbjegle tragedije sastavljena su specijalna pravila za prolazak trasom i predložene su preporuke vezane za brzinu kretanja i razmak između vozila.

Opsežan posao

"Put života"

Sergej Šimanski/MAMM/MDF/russiainphoto.ru

Bilo je potrebno da tone namirnica neprekidno stižu u Lenjingrad, i zbog toga je oko "Puta života" napravljena grandiozna infrastruktura. "Velike šume su ponegdje bile vrlo blizu jezera, i tu je sve brujalo od mnoštva glasova, od zvuka sjekira i pila", napisao je Kondratjev. "Pravljeni su prilazi, krčena je šuma, građena su skladišta i baze, i različiti objekti za grijanje, prehranu i pružanje medicinske i tehničke pomoći. Pripremani su putni znakovi, putokazi, prenosive zaštitne ograde, pokretni drveni mostići u slučaju da se na ledu pojave pukotine. Pravljene su i opremane automehaničarske radionice, telegrafske i telefonske stanice, pripremana su sredstva za kamuflažu. Isti takvi radovi obavljani su na istočnoj obali jezera."

Dopremanje namirnica.

Boris Kudojarov/Sputnik

Više od tristo kontrolora prometa, uglavnom žena, stajalo je duž "Puta života", u bijelim odijelima i sa zastavicama i fenjerima u rukama. Ti "bijeli anđeli", kako su ih svi zvali, bili su uočljivi, tako da su ih lako mogli primijetiti vozači, ali i neprijateljski snajperisti i piloti.

Za zaštitu ove krajnje važne trase bile su zadužene dvije divizije unutrašnjih oružanih jedinica Narodnog komesarijata unutarnjih poslova (NKVD), a nebo je pokrivalo nekoliko pukovnija lovačkih aviona, kao i baterije protuzračnih topova malog kalibra koje su izvučene na led. Za neprijateljskim diverzantima tragali su bueri, čamci s jedrom i klizaljkama u kojima su bili vojnici naoružani automatima. Zaštitu od pljačkaša na stanicama i platformama za utovar i istovar osiguravale su snage lenjingradske milicije.

Lenjingradska pomoć

Remont tenkova u jednoj od tvornica Lenjingrada pod opsadom.

Boris Kudojarov/Sputnik

Može zvučati čudno, ali pomoć nije išla samo u pravcu namučenog Lenjingrada, nego i iz njega. Jedan dio pogona i stručnjaka Kirovske tvornice nije bio evakuiran na Ural i nastavio je s proizvodnjom teških tenkova KV doslovno na prvoj liniji fronta. Neprijatelj je čvrsto držao grad u obruču, ali nije poduzimao ozbiljniji juriš jer su ofenzive bile usmjerene na druge dijelove sovjetsko-njemačkog fronta.

S čeličnih grdosija teških 40-50 tona skidane su kupole da se smanji pritisak na led, i tenkovi su vučeni na sanjkama. Pored toga, Crvena je armija iz opkoljenog Lenjingrada dobivala minobacače i artiljerijska oruđa koja su korištena u bitci za Moskvu.

General-potpukovnik Andrej Kozlov napisao je: "22. i 23. travnja 1942. godine preko Ladoge je na istočnu obalu prešlo oko jedanaest tisuća boraca s naoružanjem da dopuni 54. armiju. Na vozilima smo ih uspjeli prevesti samo polovicu puta. Drugu polovicu morali su ići pješke, u ledenoj vodi do koljena."

Uništiti pod svaku cijenu

Na nebu iznad Lenjingrada.

MAMM/MDF/russiainphoto.ru

Nijemcima je "Put života" bio kao kost u grlu. On im je jako smetao u realizaciji plana, a plan je bio umoriti grad glađu. Zbog toga su redovno napadali ovu trasu avionima i artiljerijskom paljbom. Neprijatelj uglavnom nije gađao konkretne ciljeve, nego površine, trudeći se uništiti led.

Eksplozije su pravile otvore u ledu, preko kojih se zatim hvatao tanak led, a odozgo bi napadalo malo snijega. Zbog toga su ta mjesta bila neuočljiva i smrtno opasna po transport, naročito noću kada su se kolone najviše i kretale ovim putem. U tom su slučaju situaciju spašavali izviđači na buerima koji su prethodno detaljno provjeravali trasu.

U proljeće 1942. godine jezero je postalo plovno pa je na scenu ponovo stupila Ladoška vojna flotila. Sada je ona imala još više neprijatelja, jer su se sovjetski mornari pored neprijateljske avijacije morali suočavati i s odredima njemačkih i talijanskih torpednih čamaca koji su prebačeni u jezero te su djelovali s finske vojno-pomorske baze u Lahdenpohji. Pored toga, formirana je i takozvana "trajektna flotila" od desantnih barži "Siebel".

I pored svih napora, neprijatelj nije mogao preokrenuti u svoj korist situaciju na Ladoškom jezeru. Nije mogao ni osujetiti 1942. godine izgradnju magistralnog cjevovoda po dnu jezera za potrebe opskrbe opkoljenog Lenjingrada gorivom.

Nijemci i njihovi saveznici pokušali su 22. listopada zauzeti otočić Suho na kojem se nalazio svjetionik i gdje su bili smješteni artiljerijska baterija i garnizon od 90 ljudi. Napadač je brojao više od stotinu ljudi i približavao se na 15 desantnih barži uz podršku čamaca. Sovjetsko zapovjedništvo u Lenjingradu odmah je uputilo pojačanje na otok, ali se ispostavilo da ono nije ni bilo potrebno, jer je taj problem riješila avijacija.

Lokomotiva, Lenjingradska blokada.

Javna domena

"Nije prošlo ni 30 minuta kada su se iznad šume pojavile i u gotovo brišućem letu proletjele preko jezera iznad naših glava stotine vojnih aviona...", napisao je kasnije kapetan medicinske službe Georgij Somov: "Kako smo kasnije saznali, zapovjedništvo je podiglo u zrak gotovo svu avijaciju Baltičke flote i dio avijacije Lenjingradskog i Volhovskog fronta. Hitlerovci su tada vidjeli kako izgleda kaos. Za nekoliko minuta izgubili su većinu svojih desantnih brodova i čamaca. Pristigli brodovi naše flotile dotukli su neprijateljska plovila koja još nisu bila potopljena. U toj je bitci potpuno razbijena fašistička vojna flotila na Ladoškom jezeru, i poslije toga nas neprijateljski brodovi više nisu uznemiravali."

Susret boraca za vrijeme proboja opsade Lenjingrada u operaciji "Iskra".

Grigorij Čertov/Sputnik

U siječnju 1943. godine sovjetske trupe probile su obruč oko Lenjingrada i namirnice su počele vlakovima pristizati u grad. Čuvena trasa funkcionirala je dvije zime i njome je u grad dostavljeno preko milijun tereta, a na slobodan je teritorij evakuirano oko milijun i pol civila.

Za to je vrijeme više od tristo vozila otišlo pod led, a ne može se precizno ni izračunati broj vojnika, mornara, pripadnika organa sigurnosti i civilnih službi koji su dali svoj život da bi "Put života" opstao i funkcionirao.