Kako je Puškinov muzej za vrijeme SSSR-a zamalo postao muzej Staljina?

Državni muzej likovnih umjetnosti "Aleksandar Sergejevič Puškin" u Moskvi, jedna od najvećih riznica svjetske umjetnosti, krajem 40-ih godina imao je sve šanse da postane... muzej Josifa Staljina. Upravo je tada u njemu organizirana izložba poklona sovjetskom vođi, koja je iz njegovih dvorana istjerala gotovo sve druge postave. Pritom, za razliku od drugih privremenih izložbi, ova nije imala ograničeno trajanje.

Prepuna skladišta

Za vrijeme Drugog svjetskog rata veći dio izložaka evakuiran iz muzeja. Tih je godina bomba pogodila krov i mnoge dvorane nisu imale grijanje. Ali već 1946. godine muzej je renoviran, svi umjetnički predmeti vraćeni su na svoja mjesta i postav je otvoren za javnost.

Krajem 40-ih Puškinov muzej bio je prava riznica umjetnosti. U njega je, naime, stigla velika količina trofeja iz Njemačke, od slika i goblena do namještaja, keramike, skulptura, uključujući remek-djela Dresdenske umjetničke galerije. Osim toga, 1948. godine u okviru borbe protiv kozmopolitizma tu je stigao dio neprocjenjive kolekcije Muzeja nove zapadne umjetnosti, koji su činile nacionalizirane kolekcije Sergeja Ščukina i Ivana Morozova. Među djelima koja su dospjela u depoe bila su remek-djela impresionista, postimpresionista i modernista, od Claudea Moneta i Renoira do Matissa i Picassa. Izlaganje ovih "štetnih" djela nije bilo planirano.

Muzej se praktički nije mogao izboriti s velikim brojem novopridošlih djela i bio je doslovno pretrpan najrazličitijim umjetničkim predmetima. Zaposlenici nisu stizali popisati i opisati sve što je stizalo. Remek-djela bila su smještena u premalom prostoru u depoima. Dio nepopisanih slika zapadnih majstora čak je nestao da bi se pojavio u kabinetima ministara.

1949. godine u muzej je stigla vladina komisija za organizaciju izložbe poklona Josifu Staljinu povodom njegovog sedamdesetog rođendana. Mnogi su zaposlenici muzeja doslovno bili prisiljeni izvršiti taj zadatak. Ali najprije je 30 zaposlenika muzeja otpušteno, jer nisu prošli provjeru organa državne sigurnosti.

Brza promjena dekora

Ljudi u uniformama vrlo su ljubazno, ali učinkovito počeli prazniti središnje dvorane muzeja: doslovno je za dva dana iz 12 dvorana uklonjeno oko 1500 izložaka, među kojima francuska, nizozemska, talijanska i druga zapadna umjetnost, kao i glavna specifičnost muzeja - kopije čuvenih antičkih skulptura i arhitektonskih spomenika. Oni su također smješteni u depo.

Kada se zaposlio u muzeju, stariji znanstveni suradnik Puškinovog muzeja Aleksej Petuhov zatekao je radnike koji su neposredno sudjelovali u tim događajima. Između ostalog, jedna se zaposlenica prisjećala kako je s kolegicom ušla u praznu dvoranu u kojoj su još donedavno visila umjetnička djela Italije i obje su bespomoćno zaplakale.

U rekordnom roku, gotovo za tjedan dana, u muzeju je od složenih konstrukcija od šperploče montirana izložba Staljinovih poklona. Klasični grčki pronaos zaklonio je portret sovjetskog vođe. Ironijom sudbine, u dvorani iza Staljinovog portreta čuvala su se Picassova djela, bez nade da će ikad ugledati svjetlost dana. Pritom je izložba postavljena uz narušavanje požarne sigurnosti: veliki broj lako zapaljivih predmeta i tkanina na jednom mjestu, pregrađeni prolazi, preopterećena električna mreža.

Muzej u muzeju

Čega sve nije bilo na toj izložbi: ćilimi i panoi s izvezenom figurom Staljina i njegovih suboraca, oko 1000 statua vođe, uključujući i skulpturu koju su od antracita izradili šleski rudari. Vaze, tekstil, porcuan, pa čak i bomboni i slatkiši od prijateljskih komunista iz cijelog svijeta (mnogi su se slatkiši već tada počeli kvariti i crvati, ali nitko se nije usudio baciti darove vođi).

Olga Nikitjuk, jedna od zaposlenica muzeja iz tog doba, prisjećala se u razgovoru s Petuhovom kako su stručnjaci za zapadnu umjetnost bili prisiljeni posjetiteljima govoriti o Staljinovim portretima na zrnima riže, u ugljenu i metalu. Tekst za obilazak muzeja bio je već napisan, trebali su ga samo naučiti napamet i od njega ne odstupati. O tome se strogo vodilo računa i onima koji to nisu savjesno obavljali prijetio je otkaz.

Osim toga, zaposlenici su održavali idealan red i jako se zabrinuli kada se pokvario mehanizam na stolu na rasklapanje koji je stigao iz Čehoslovačke. (Na fotografiji možete vidjeti čitavu dvoranu s poklonima iz Čehoslovačke).

Zgrada muzeja sada je bila pod pojačanom stražom. Tajna policija čak je dovela i pse.

Izložbu je posjetilo oko 4 milijuna ljudi. Ali sam Staljin nije se pojavio. Izložba nije bila vremenski ograničena i nitko nije planirao (ili se nije usuđivao) ukloniti je, čak ni poslije smrti njezinog glavnog protagonista u ožujku 1953. godine.

Međutim, jednog ljetnog dana iste godine zaposlenici muzeja su, došavši na posao, primijetili da nedostaje ogroman turkmenski ćilim s portretima članova Politbiroa... Na tako dobro čuvanom mjestu nije moglo biti riječi o krađi. Radilo se o tome da je na ćilimu, između ostalog, bio prikazan i Staljinov suradnik, svemoćni ministar unutarnjih poslova Lavrentij Berija, koji je upravo tih dana uhićen. A izložba je ubrzo zauvijek zatvorena.

Poslije zatvaranja izložbe izlošci koji su imali makar neku umjetničku vrijednost podijeljeni su po muzejima u Moskvi. Nešto je ostalo u Puškinovom muzeju, a nešto je dospjelo u Muzej Revolucije, Muzej Lenjina, Muzej Moskve. Dok su, na primjer, motocikl "Java", koji je Staljin dobio od Čeha, mehanički čekići i druge stvari tehničkog karaktera završili u Politehničkom muzeju.

A već 25. prosinca 1953. godine Puškinov muzej svečano je otvorio dvorane umjetnosti i kulture Dalekog istoka, antike i zapadne Europe (od 4. st. prije nove ere do 20. st.). Čak su i djela impresionista tada prvi put izložena.

Kasnije, poslije velikog renoviranja, muzej je priredio i izložbu trofejne umjetnosti i remek-djela Dresdenske galerije. Tada je legendarna Rafaelova "Sikstinska Madona" prvi i posljednji put izložena u Rusiji prije povratka u Njemačku.