Je li emigriranje iz SSSR-a ikada bilo moguće?

Prvi egzodus

Od Ruske revolucije i kasnijeg formiranja nove sovjetske države, pa do njezinog konačnog kolapsa 1991. godine, bilo je pet različitih razdoblja masovne migracije iz zemlje, također poznatih kao "valovi".

U vrijeme kada je sovjetska država formirana 1922. godine, masovna emigracija takozvanog bijelog emigranta — uglavnom sačinjena od onih Rusa koji su se protivili formiranju boljševičke vlade — pogodila je novoformiranu državu.

Prvi egzodus bio je istovremeno i najmasovniji u ruskoj povijesti i najrazorniji za novonastalu državu, kako u ekonomskom, tako i u kulturnom smislu. Procjenjuje se da broj ljudi koji su pobjegli iz Rusije nakon što je Crvena armija konačno pobijedila protivničku stranu iznosi otprilike dva milijuna.

Mnogi ljudi koji su se isticali u svom zanatu i umijeću – uključujući rusku inteligenciju, vojne časnike, državnike, biznismene, zemljoposjednike i intelektualce svih vrsta – odlučili su se zauvijek rastati od domovine. Mnogi od njih uspješno su se etablirali u drugim zemljama. "Otac avijacije" Igor Sikorski, koji je uspješno dizajnirao helikoptere za predsjednika SAD-a nakon što se tamo nastanio, samo je jedan primjer.

Nakon ovog masovnog odlijeva stanovništva, granice Sovjetskog Saveza zatvorile su se, pa je emigriranje mnogima postalo nedostižan san.

Iza željezne zavjese

Iako je još uvijek bilo moguće napustiti Sovjetski Savez u njegovim ranim danima, zemlja je bila odsječena od ostatka svijeta sve do kasnih 1920-ih. Desetljećima poslije toga sovjetske vlasti nisu prihvaćale postojanje emigracije; u njihovim očima to su bili samo "prebjegli".

Sovjetske vlasti su 1935. godine, pod vodstvom Josifa Staljina, uvele neviđeno oštre mjere za iskorjenjivanje same pomisli na emigraciju u glavama sovjetskih ljudi. Prema novom zakonu, bijeg preko granice kažnjavao se smrću. Štoviše, rođaci prebjeglih su, prema krivičnom zakonu, također bili jednako odgovorni.

Oštri zakon bio je usko usmjeren na političare, diplomate i obavještajne službenike visokog ranga – od kojih su mnogi bili stacionirani u inozemstvu u skladu sa svojim dužnostima – pošto većina sovjetskog stanovništva nije imala sredstva da pobjegne iz Sovjetskog Saveza čak i ako bi to željela.

Unatoč oštrim sankcijama, ovo razdoblje sovjetske povijesti obilježeno je skandaloznim prebjezima ključnih ličnosti iz sovjetskog političkog establišmenta, kao i iz sigurnosnih službi. Staljinov osobni tajnik Boris Bažanov postao je prvi čuveni bjegunac iz Sovjetskog Saveza, utirući put drugima: poput sovjetskog obavještajca Igora Guzenka čija su svedočenja izazvala val "crvenog straha" na Zapadu, zatim Staljinovog ozloglašenog ubojice Bogdana Stašinskog, šefa ogranka za daleki istok sovjetske tajne policije Genriha Ljuškova, koji je pobjegao u Tokio prije početka Drugog svjetskog rata, podtajnika UN-a Arkadija Ševčenka, koji je od američkog veleposlanika zatražio azil 1975. godine, ili ozloglašenog dvostrukog agenta Olega Gordijevskog, koji je radio za britansku obavještajnu službu MI6 prije nego što je pobjegao iz SSSR-a 1985. godine.

Neke od prebjeglih ubili su sovjetski tajni agenti u inozemstvu, dok su drugi doživjeli starost, često živeći u trajnom strahu od odmazde. Međutim, nitko od njih nikada više nije vidio svoju zemlju.

I nakon Staljinove smrti i ukidanja zakona koji je kriminalizirao obitelji prebjeglih, mnoge istaknute sovjetske ličnosti radije se nisu vraćale u Sovjetski Savez, ako bi im se ukazala prilika da prijeđu granice domovine. Tako su mnogi istaknuti sovjetski sportaši i ličnosti iz oblasti kulture postali takozvani "nepovratnici" (ovaj termin se koristio za opisivanje sovjetskih građana koji su se odbili vratiti u SSSR s putovanja u inozemstvo).

Zarobljeni u SSSR-u

Kako je emigracija konačno postala legalizirana krajem kasnih 1960-ih i početkom 1970-ih, ljudi uglavnom neruske nacionalnosti vidjeli su priliku da sovjetsku stvarnost zauvijek ostave iza sebe.

Međutim, plašeći se masovnog odlijeva stanovništva, koji je prijetio narušiti imidž socijalističkog sustava u očima javnosti, vlada je usvojila obvezu dobivanja tzv. izlazne vize, formalne dozvole vlasti za izlazak iz zemlje.

U praksi je za većinu stanovništva dobivanje vize bilo gotovo nemoguće. Do 1970-ih problem je postao toliko akutan da se pojavio novi termin koji označava one kojima su odbijene izlazne vize - otkazniki (eng. Refuseniks).

U nekim slučajevima, vlasti su dovodile ljude do očaja do te mjere da su neki bili spremni počiniti gnjusna djela kako bi pronašli izlaz iz SSSR-a.

"Gotovo da nisam ni sumnjao da ćemo biti uhićeni. Ali mislio sam da će mi nakon odsluženja kazne biti lakše napustiti Sovjetski Savez", rekao je Eduard Kuznjecov, jedan od etničkih Židova koji je 1970. skovao zavjeru za otmicu aviona u cilju bijega iz države.

Dok su neki možda godinama čekali izlazne vize, drugi su se našli u sasvim suprotnoj situaciji. Krajem 1970-ih, sovjetske su vlasti prakticirale lišavanje državljanstva nekih od sovjetskih građana u odsustvu, dok su ovi bili na putovanju po inozemstvu. Na primjer, violončelistu Mstislavu Rostropoviču i njegovoj supruzi, opernoj sopranistici Galini Višnjevskoj, oduzeto je sovjetsko državljanstvo dok su bili izvan zemlje.

Mnogo se toga promijenilo kada je Mihail Gorbačov pokrenuo politiku perestrojke. Kako se znanstvena i kulturna razmjena s drugim državama širila i putovanja u inozemstvo postajala sve učestalija, tako su i pravila o emigraciji postala ublažena.

Međutim, unatoč stupnju liberalizacije, osnovni je princip ostao netaknut: sovjetski građani koji su željeli emigrirati iz Sovjetskog Saveza morali su prvo osigurati izlazne vize. Tek nakon što se Sovjetski Savez raspao 1991. godine, ruski su se državljani mogli slobodno seliti u zemlju po svom izboru.