Kako je SSSR 1971. osujetio Nixonov "kaubojski" plan napada na Indiju

Vojnici indijske vojske na pakistanskim položajima, 7. prosinca 1971. godine.

Vojnici indijske vojske na pakistanskim položajima, 7. prosinca 1971. godine.

AP
O tome kako je Indija odnijela čuvenu pobjedu nad Pakistanom zahvaljujući svojim sjajnim ratnicima, nepokolebljivom političkom rukovodstvu i moćnoj diplomatskoj potpori Moskve za Russia Beyond piše poznati indijski novinar i politolog Rakeš Simha. Malo kome je poznato da su tada vlasti SSSR-a uspjele spriječiti napad Velike Britanije i SAD-a na Indiju...

Washington, 3. prosinca 1971., 10:45

Predsjednik SAD-a Richard Nixon razgovara telefonom s državnim tajnikom Henryjem Kissingerom, nekoliko sati nakon što je Pakistan istovremeno napao na šest indijskih aerodroma. Bio je to nerazuman postupak koji je potaknuo Indiju da objavi rat.

Nixon: Zapadni Pakistan pravi probleme.

Kissinger: Ako oni izgube polovicu svoje zemlje bez borbe, bit će uništeni. Oni i ovako mogu biti uništeni, ali će se boriti.

Nixon: Čovjeka srce zaboli od onoga što se radi s Pakistanom. I to nakon što smo mi upozorili onu kučku (misli na indijsku premijerku Indiru Gandhi). Recite im da kada Indija govori o napadu Zapadnog Pakistana je to isto kao kada Rusija tvrdi da ju je napala Finska.

Washington, 10 prosinca 1971., 10:51

Tjedan dana kasnije situacija nije išla u prilog Pakistanu, jer su indijske trupe prošle kroz Istočni Pakistan, a pakistansko ratno zrakoplovstvo je "otpuhano" s potkontinenta. Pakistanska vojska na zapadu je bila demoralizirana i na rubu kraha, jer su indijska vojska i indijsko ratno zrakoplovstvo neprekidno napadali.

Nixon: Naša želja je spasiti Zapadni Pakistan. To je sve.

Kissinger: Tako je. To je stvarno tako.

Nixon: Dobro. Neka nosači zrakoplova odmah krenu.

Kissinger: Sve je već u pokretu. Četiri jordanska zrakoplova su već krenula u Pakistan, a stižu još 22. Razgovaramo sa Saudijcima, a Turci su spremni dati pet, tako da ćemo nastaviti dok se situacija ne riješi.

Nixon: Možete li reći Kinezima da bi bilo od velike koristi ukoliko bi oni mogli prebaciti izvjesne snage, ili zaprijetiti da će ih prebaciti?

Kissinger: Naravno.

Nixon: Oni trebaju prijetiti ili se pokrenuti - ili jedno ili drugo. Znate na što mislim?

Kissinger: Da.

Nixon: A kako stoje stvari s Francuzima. Mogu li oni prodati nekoliko zrakoplova Pakistancima?

Kissinger: Da. Oni to već rade.

Nixon: To je trebalo odavno uraditi. Kinezi nisu upozorili Hinduse.

Kissinger: Da, da.

Nixon: Sve što trebaju učiniti je malo se pokrenuti. Pokrenuti diviziju, tehniku, zrakoplove... Razumiješ, učiniti nešto simbolično. Mi ništa ne poduzimamo, Henry, ti to znaš.

Kissinger: Da.

Nixon: Ti Hindusi su kukavice. Zar ne?

Kissinger: Da. Ali s ruskim zaleđem. Vidite da su Rusi uputili note Iranu, Turskoj i mnogim zemljama koje prijete. Rusi su odigrali mizernu igru.

U ovom razgovoru dva američka lidera nazivaju Hinduse kukavicama, a par mjeseci ranije su o njima sasvim drugačije govorili. Evo zaleđina iz svibnja 1971. godine.

Nixon: Hindusima treba... njima stvarno treba...

Kissinger: Oni su takvi gadovi.

Nixon: Masovna glad. Ali oni ne žele gladovati... Ako ne žele gladovati, onda je novi rat posljednje što im treba. Neka prokleti Hindusi dobiju taj rat.

Kissinger: Prokleti Hindusi su najagresivniji narod.

S vojnog gledišta je rat 1971. godine bio zvjezdani trenutak u povijesti Indije. Čuvena pobjeda je odnesena zahvaljujući vrhunskom profesionalizmu indijske vojske, ratne mornarice i ratnog zrakoplovstva, karizmatičnom vodstvu legendarnog Sama Maneckshawa i neprekidnom međunarodnom lobiranju kojim se uspješno bavilo političko rukovodstvo. Nakon dvotjednih žestokih borbi na kopnu, moru i u zraku skoro 100 000 pakistanskih vojnika se predalo indijskoj vojsci. To je bila najveća kapitulacija još od vremena kada se general Paulus 1943. godine predao zajedno sa svojim trupama kod Staljingrada. Pa ipak, sve je to moglo biti dovedeno u pitanje da nije bilo podrške Moskve s kojom je New Delhi 1970. godine pravovremeno potpisao sigurnosni sporazum.

Kako pokazuju Nixonovi razgovori s lukavim Kissingerom, protiv Indije su pokrenute vrlo moćne snage. Pakistanskoj vojsci su potporu pružali zrakoplovi iz Jordana, Irana, Turske i Francuske. Moralnu i vojnu podršku su u dovoljnoj mjeri osigurale i Sjedinjene Države, Kina i Velika Britanija. U razgovorima se ovdje ne spominje, ali i Ujedinjeni Arapski Emirati su poslali pola eskadrile lovaca, a Indonezija je poslala bar jedan ratni brod.

Rusija je, međutim, svojim sudjelovanjem osujetila scenarij koji bi bio vrlo nepovoljan po Indiju.

Supersile odmjeravaju snage

Indijska obavještajna služba je 10. prosinca "ulovila" američku poruku iz koje se vidjelo da je Sedma flota već u zoni ratnog sukoba. Na čelu Sedme flote, koja je zatim otišla u zaljev Tonkin, bio je nuklearni nosač zrakoplova Enterprise težak 75 000 tona. To je bio najveći ratni brod na svijetu. Na njemu je bilo preko 70 lovaca i bombardera.

Između indijskih gradova i američkih brodova stajala je indijska Istočna flota na čelu s nosačem zrakoplova Vikrant teškim 20 000 tona. Na njemu je bilo dvadesetak lakih lovačkih zrakoplova. Na pitanje hoće li se indijska Istočna flota moći suprotstaviti Sedmoj floti zapovjednik flote viceadmiral Krišnan je rekao: "Samo izdajte naređenje". Snage indijskog ratnog zrakoplovstva su uništile pakistansku avijaciju još u prvom tjednu rata i bile su spremne za okršaj ukoliko bi američki zrakoplovi poletjeli s nosača zrakoplova Enterprise.

U međuvremenu je sovjetska obavještajna služba priopćila da se grupa britanskih ratnih brodova na čelu s nosačem zrakoplova Eagle približila teritorijalnim vodama Indije. Može se reći da je to bio jedan od najironičnijih događaja u suvremenoj povijesti, kada su dvije vodeće demokracije zapadnog svijeta pretile najvećoj demokraciji na svijetu kako bi zaštitile one koji su izvršili najveći genocid poslije holokausta. Pa ipak, Indija nije bila u panici. Smireno je poslala Moskvi molbu da se aktivira tajna odredba indijsko-sovjetskog sigurnosnog sporazuma, prema kojoj se Rusija obvezala braniti Indiju u slučaju vanjske agresije.

Britanci i Amerikanci su planirali koordiniranu akciju u cilju zastrašivanja Indije. S jedne strane su britanski brodovi u Arapskom moru ugrožavali zapadnu obalu Indije, a Amerikanci su na istoku brzo napredovali u Bengalskom zaljevu, gdje se 100 000 pakistanskih vojnika našlo u klopci između mora i indijskih trupa koje su nadirale.

U cilju otklanjanja te britansko-američke opasnosti Rusija je 13. prosinca uputila iz Vladivostoka flotilu nuklearnih brodova pod zapovjedništvom admirala Vladimira Krugljakova, zapovjednika 10. operativne borbene grupe (Tihooceanska flota). Rusku flotilu je činio veliki broj nuklearnih brodova i podmornica, ali su njihove rakete imale ograničeni domet (nepunih 300 kilometara).

Admiral Krugljakov je zapovijedao Tihooceanskom flotom od 1970. do 1975. godine. Kada je otišao u mirovinu, on je na ruskoj televiziji podsjetio da je Moskva naredila ruskim ratnim brodovima da ne dopuste približavanje Amerikanaca i Engleza "indijskim vojnim objektima". Krugljakov je tada dodao: "Naređeno je da naše podmornice isplove čim se Amerikanci pojave i da tako pokažu naše prisustvo u Indijskom oceanu. Čim su se naše podmornice pojavile, oni su nas prepoznali. Na putu američke flote su stajale sovjetske krstarice, razarači i nuklearne podmornice naoružane protubrodskim raketama."

Tada su Rusi "uhvatili" poruku koju je putem radioveze poslao zapovjednik britanske grupe ratnih brodova, admiral Dimon Gordon, zapovjedniku Sedme flote: "Sir, zakasnili smo. Ovdje su ruske nuklearne podmornice i velika grupa ruskih ratnih brodova". Britanski brodovi su se tada okrenuli u pravcu Madagaskara, a veća grupa američkih brodova zaustavila se na ulazu u Bengalski zaljev.

Očito je da su ruski manevri spriječili direktan sukob između Indije i američko-britanskih snaga. Nedavno je skinut pečat državne tajne s dokumenata koji svjedoče da je indijska premijerka otišla još dalje, planirajući osloboditi Bangladeš i pored toga što su Amerikanci držali u rezervi tri bataljuna marinaca kako bi obuzdali Indiju, i što je američki nosač zrakoplova Enterprise dobio naređenje da drži na nišanu indijsku vojsku, koja je probila pakistansku obrambenu liniju i velikom brzinom se približavala Lahoru, drugom po veličini gradu Zapadnog Pakistana.

Prema dokumentu koji je pripremilo Ministarstvo vanjskih poslova Indije, "Bombarderi s nosača zrakoplova Enterprise su imali ovlaštenje predsjednika SAD-a da u slučaju potrebe izvrše zračni napad na komunikacije indijske vojske.

I pored Kissingerovih napora i očajničkih pakistanskih poziva upomoć, Kinezi nisu ništa poduzeli. Diplomatski dokumenti SAD-a pokazuju da je Indira Gandhi bila upoznata s činjenicom da su Sovjeti uzimali u obzir mogućnost kineske intervencije. Prema priopćenju koje se tiče zasjedanja indijske vlade od 10. prosinca, Indira Gandhi je rekla sljedeće: "Ako Kinezi budu neposredno uvučeni u konflikt, oni znaju da će Sovjetski Savez djelovati u regiji Xinjiang. U tom slučaju Indiji može biti stavljena na raspolaganje sovjetska podrška iz zraka".

Nepodnošljiva mržnja

Pakistanski general Niazi je 14. prosinca američkom generalnom konzulu u Dhaki rekao da se želi predati. Priopćenje je proslijeđeno Washingtonu, ali je Americi trebalo 19 sati da ga proslijedi New Delhiju. Sudeći po dokumentima, visoki indijski diplomati su pretpostavljali da je Washington planirao ratna djelovanja protiv Indije i da je to bio uzrok tolikog zakašnjenja.

Nixon i Kissinger su telefonirali sovjetskom predsjedniku Leonidu Brežnjevu i zatražili od njega garanciju da Indija neće napasti Zapadni Pakistan. "Nixon je bio spreman povezati budući summit u Moskvi sa sovjetskim ponašanjem po ovom pitanju", piše profesor Vladislav M. Zubok u knjizi "Nesuđeno carstvo". "Sovjeti nisu mogli shvatiti zašto je Bijela kuća podržala Pakistan koji je po njihovom mišljenju počeo rat protiv Indije. Brežnjev se u početku čudio, ali se ubrzo počeo ljutti. U uskom krugu svojih suradnika čak je predložio da se Indiji povjeri tajna atomske bombe. Njegovi savjetnici su učinili sve kako bi ga odvratili od te ideje. Nekoliko godina kasnije Brežnjev je još uvijek ljutito reagirao na tu temu i kritizirao američko ponašanje".

Hladni ratnici

Još jedan telefonski razgovor Nixona i Kissingera otkriva mnogo toga o onima koji su na vrhu američke vlasti donosili odluke:

Kissinger: Mi trebamo i dalje stezati Hinduse, čak i kada sve ovo bude riješeno.

Nixon: Ja ne želim da Hindusi budu sretni. Ja hoću takav program međunarodnih odnosa koji mi dozvoljava da se pomokrim na Hinduse.

Kissinger: Da.

Pročitajte i: Kako je SSSR pridonio stvaranju Izraela - svog budućeg geopolitičkog protivnika

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond: