Kako su boljševici izmislili "usmene novine"

Da bi se ljudi naučili čitati bilo je potrebno vrijeme, a propaganda je trebala raditi munjevitom brzinom. Uostalom, upravo nepismeno stanovništvo, radnici, seljaci i vojnici, bili su u ovom slučaju ciljna grupa. Ali tada nije samo to bio problem, nego i ogromna nestašica resursa za tisak. Zato je pronađeno vrlo elegantno rješenje kao izlaz iz situacije, "usmene novine".

Razlog za pojavu tako originalnog fenomena kao što su "usmene novine" bio je, između ostalog, veliki nedostatak papira za vrijeme Građanskog rata.

Revolucionarne boljševičke novine čitale su se u prvo vrijeme naglas velikim grupama ljudi. U prvom sovjetskom profesionalnom časopisu "Crveni novinar" mnogo se pisalo o "usmenim novinama", a njihovi su "urednici" dijelili iskustvo i uspjehe.

Tako su se u Smolensku dvaput tjedno u centralnom parku čitale dnevne novine koje su objavljivale tekstove na aktualne teme i donosile lokalne vijesti. Međutim, urednici su primijetili da su slušatelji bili najzainteresiraniji za satirične sadržaje, humor i pjesme. Preporučeno vrijeme čitanja bilo je najviše sat vremena.

S vremenom se pokazalo da je uobičajeni novinski tekst težak za recepciju slušanjem i da mora biti obrađen i prilagođen usmenoj formi. Osim toga, za čitanje je bio neophodan dobar govornik. Širom zemlje počeli su krstariti propagandni vlakovi i vozila, prikazujući filmove, a čitale su se i usmene novine, upućivali ideološki apeli i priopćavale glavne vijesti i pobjede Crvenih.

Ipak, slušajući i specijalno obrađene materijale, vojnici su se, recimo, često dosađivali. U tom su trenutku "usmene novine" postale "žive novine", neka vrsta kazališne predstave.

Amaterski glumci igrali su skečeve u kojima su dočaravali pravu prirodu neprijatelja "buržuja" i govorili zašto se protiv njega treba boriti. Pjevale su se razne pjesme, uključujući šaljive častuške.

"Žive novine" bile su izuzetno popularne i postojale su sve do tridesetih godina prošlog stoljeća. Materijal su prikazivale brojne amaterske teatarske grupe. S vremenom je izvođenje postajalo sve složenije, kako na planu sadržaja, tako i scenografije.

Bilo je zamišljeno da "žive" novine donose praktične informacije, poput prevencije zaraznih bolesti ili higijenskih pravila. U zemlji su bijesnili tifus i kolera, pa su propagandni timovi cijela izdanja posvećivali borbi s bolestima, govorili kako treba eliminirati uši, provjetravati prostorije i piti samo čistu vodu. Sve to plasirano je u formi častuški, živahnih šaljivih pjesama.

"Zaustavivši dah,

gledajte novine,

jer samo istinu

naći ćete u njima."

Najvažnija razlika u odnosu na kazališnu predstavu bilo je to što su "žive" novine bile performansi na svakodnevne i političke teme. Poslije Građanskog rata izvodili su se ne samo za vojnike, nego i u klubovima, domovima kulture, školama i u parkovima.

Jedna od najpopularnijih propagandnih kazališnih grupa bila je "Plava bluza". Ona je imala brojne propagandne ekipe koje su širokim masama prenosile revolucionarnu umjetnost i političke informacije, koristile avangardne kostime i glazbenu pratnju.

Skečevi, monolozi, kupleti, častuške, riječju "žive" novine utjecale su čak na razvoj sovjetskog tiska i njegovu specifičnu ljubav prema satiri i feljtonima. I nakon što je nepismenost bila pobijeđena, umjetnici su još dugo u parkovima i domovima kulture širom SSSR-a izvodili kuplete i monologe tematski vezane za svakodnevicu.