Kako je SSSR postao lider u proizvodnji struje pomoću energije vjetra (FOTOGRAFIJE)

Danas je vjetroenergetika popularna u cijelom svijetu kao ekološki način dobivanja električne energije. Snaga vjetrogeneratora uvećava se iz godine u godinu i iznosi stotine gigavata. U Europi, na primjer, vjetroelektrane proizvode već 16% ukupne energije, a u pojedinim zemljama poput Danske taj je pokazatelj blizu 50%.

Danas u Rusiji energija vjetra nije previše rasprostranjena. Njezin udio u ukupnoj proizvodnji električne energije iznosi samo 1% (s tim što je u 2020. godini snaga vjetrogeneratora utrostručena). Međutim, prije sto godina sovjetski su znanstvenici gajili veliki entuzijazam u pogledu korištenja vjetra u te svrhe.

Vjetrogeneratori u dalekim područjima

Elektrifikacija zemlje bila je jedan od globalnih zadataka boljševika poslije revolucije 1917. godine. U tom su trenutku malobrojne elektrane radile na treset, ugljen i naftu. Bilo je jasno da drastično povećanje proizvodnje struje nije moguće bez nekog novog izvora koji bi bio jeftiniji te bi se mogao koristiti izobilno. Tako su znanstvenici obratili pažnju na energiju vode i vjetra. Ispostavilo se da je hidroelektrična energija učinkovitija, pa je ona i zauzela značajno mjesto u opskrbi SSSR-a energijom (danas se 20% energije u Rusiji proizvodi u hidroelektranama), no velike su se nade polagale i u vjetar.

U Moskvi je 1918. godine osnovan Centralni aerohidrodinamički institut, gdje su konstruirani prvi serijski vjetrogeneratori snage do 30 kilovata. U usporedbi sa suvremenom tehnikom, toliko bi struje bilo dovoljno da jedan hladnjak radi mjesec dana.

U domaćinstvu su takvi mali generatori bili od velike koristi. Bilo ih je u udaljenim područjima SSSR-a, na primjer u Burjatiji i na stanicama Sjevernog morskog puta. Pomoću njih su se punile baterije, napajale radiodifuzne stanice i osvjetljavale kuće. Napravljeno je nekoliko tisuća malih vjetroelektrana.

I drugi su projektantski biroi konstruirali vjetrogeneratore. Na primjer, 1931. godine se kod Balaklave (Krim) pojavila vjetroelektrana od 100 kilovata, što je bila prilično velika snaga za ono vrijeme.

Sada industrijski vjetrogeneratori imaju snagu 6-8 megavata, ali prije jednog je stoljeća i 100 kilovata bilo veliko dostignuće.

Balaklavski generator bio je težak 9 tona, promjer lopatica iznosio je 30 metara. Izumio ga je Jurij Kondratjuk, jedan od pionira kozmonautike (on je, između ostalog, izračunao putanju leta na Mjesec) koji se bavio i projektiranjem vjetroelektrana.

Generator na Krimu napajao je cijelu tramvajsku liniju Balaklava – Sevastopolj. Međutim, u vrijeme Drugog svjetskog rata i generator i linija uništeni su u artiljerijskom napadu. Sredinom 1930-ih je postojao i projekt izgradnje vjetroelektrane na Krimu blizu vrha planine Aj Petri, ali on nije realiziran.

Vjetrogenerator kao turistička znamenitost

Glavni problem prvih vetroelektrana bilo je odsustvo sustava za akumulaciju energije, što znači da kad nema vjetra, nema ni struje. Taj je zadatak pokušavao riješiti samouki izumitelj iz Kurska (jug Rusije) Anatolij Ufimcev. U njegovoj starinskoj kući još se uvijek čuva vjetrogenerator s akumulatorom u obliku diska koji je on napravio 1931. godine. Novac za taj projekt izdvojio je Centralni aerohidrodinamički institut, a također poznati sovjetski pisac Maksim Gorki.

Ufimcevljev vjetrogenerator proizvodio je energiju kojom su se osvjetljavale njegova radionica, kuća i dio ulice gdje se nalazio. Generator je funkcionirao i poslije smrti svoga izumitelja 1936. godine, pa čak i za vrijeme njemačke okupacije. Do 1957. godine održavao ga je lokalni mehaničar koji je sudjelovao i u njegovoj izgradnji. Poslije toga je generator morao biti zaustavljen zbog dotrajalosti pojedinih dijelova, i više nikada nije pokrenut. Danas je Ufimcevljeva kuća na popisu turističkih znamenitosti Kurska i privlači ljubitelje neobične tehnike.

Energija vjetra u službi socijalizma

S razvojem energetike postali su očigledni nedostaci vjetrogeneratora u usporedbi s energijom vode, atoma ili plina, ali je energija vjetra ipak i dalje korištena, kad god je bilo potrebno, na primjer u industriji i velikim građevinskim pothvatima na Krajnjem Sjeveru i Dalekom istoku Rusije.

Zatim se 1973. godine pojavio državni program razvoja energije vjetra.

Jedan od prvih kompletnih vjetroparkova pojavio se krajem 1980-ih na otoku Saaremaa (Estonija). Imao je 64 vjetrogeneratora i opskrbljivao energijom cijelu tvornicu za preradu ribe.

Tada je konstruiran i generator "Raduga-1" snage jednog megavata. Primjerak tog generatora sačuvan je u Kalmikiji (jug Rusije). On je radio do 2014. godine, a sada je zapušten.

Poduzeće "Vetroen" za domaćinstva je pravilo male vjetrogeneratore koji su se zvali "Romaška" ("Kamilica").

Neki od tih uređaja još se uvijek mogu vidjeti na vikendicama izvan grada, i to su uglavnom vjetrenjače koje služe za izvlačenje vode. "Rade danonoćno i besplatno", piše korisnik jedne takve pumpe. "Podižu vodu s dubine od 8 metara iz bušotine ili bunara." On kaže da je prednost ovog uređaja u tome što je siguran, jer tu nema dijelova koji bi se mogli zapaliti.

U SSSR-u je 1989. godine usvojen kompleksan program korištenja alternativne energije, ali on nije realiziran jer se zemlja ubrzo zatim raspala.