Kako je Sovjetski Savez 1943. godine preokrenuo tijek Drugog svjetskog rata (FOTO)
Krajem 1942. godine sovjetska je vojska katastrofu koja je prijetila u Staljingradu preokrenula u blistavu pobjedu. Ona je 6. armiju i jedinice 4. tenkovske armije Wehrmachta, koje su se nalazile u gradu, a brojile su oko 330 tisuća ljudi, opkolila, spriječila sve pokušaje snaga general-feldmaršala Ericha von Mansteina da ih deblokiraju, a također razbila deset talijanskih i rumunjskih divizija koje su se nalazile u blizini u srednjem toku rijeke Don.
Lišivši na taj način opkoljene njemačke snage posljednje nade u spasenje, Crvena je armija u siječnju sljedeće godine počela njihovu plansku likvidaciju. Tijekom operacije "Prsten" snage neprijatelja slomljene su i podijeljene na nekoliko izoliranih grupacija, koje su kapitulirale 31. siječnja i 2. veljače. U sovjetsko zarobljeništvo dospjelo je preko 91 tisuća vojnika, 24 generala i zapovjednik 6. armije general-feldmaršal Friedrich Paulus.
"Slavna epopeja Staljingrada označava odlučujući zaokret u pravednom ratu civiliziranog svijeta protiv Hitlerove Njemačke... O sovjetsku stijenu razbili su se valovi fašističkih hordi... 6. njemačka armija koja je kao uragan prošla kroz Francusku potpuno je uništena", zapisao je oduševljeni lider francuskih komunista Maurice Thorez.
Staljingrad, 31. siječnja 1943.
Georgij Zeljma/SputnikZbog fijaska koji se dogodio na Volgi Grupa armija "A" generala Ewalda von Kleista, koja je napredovala prema nalazištima nafte na Kavkazu, našla se u opasnosti da bude odsječena od glavnih snaga. Progonjena od strane sovjetske vojske, počela je povlačenje sa zauzetih položaja. Tijekom teških zimskih borbi Crvena je armija oslobodila velike prostore juga SSSR-a. U veljači su vojnici 46. armije s vrha Elbrusa skinuli njemačke zastave tu postavljene u kolovozu 1942. godine i umjesto njih poboli svoje.
Kavkaz, prosinac 1942.
Maks Aljpert/SputnikSovjetske snage koje su napredovale iz pravca Staljingrada brzo su se približavale Rostovu na Donu kako bi Kleistu presjekle odstupnicu. Međutim, žestoki otpor neprijatelja onemogućio je oslobođenje grada prije 14. veljače. Rumunjske i njemačke snage do tada su se uspjele povući na obrambene položaje duž rijeke Mijus i na takozvanu "Plavu liniju" na Tamanskom poluotoku, koja je zatvarala put do Krima. Tu je napredovanje Crvene armije bilo zaustavljeno.
Znatno manje sreće Nijemci i njihovi saveznici imali su na području Voronježa i Kurska, gdje su sovjetske snage pod zapovjedništvom general-pukovnika Filipa Golikova izvele niz uspješnih ofenzivnih operacija. U munjevitom prodoru uništene su snage tri zemlje: 24. tenkovski korpus, glavnica 2. mađarske i 2. njemačke armije, kao i talijanski alpski korpus.
Voronjež, 1943.
Sputnik"Pred nama je bio Harkov", prisjećao se tadašnji zapovjednik 40. armije maršal Kiril Moskalenko: "Druga prijestolnica Ukrajine kao magnet je privlačila našu vojsku. I taj poriv nisu mogli zaustaviti ni otpor neprijatelja, ni mećava koja je nastavila bjesniti... Neprijateljsko zapovjedništvo uporno se držalo Harkova. Oni su znali da, ako ga izgube, neće moći zadržati ni Donjecki bazen ugljena." Ipak, 16. veljače Crvena armija oslobodila je grad.
Vodeći borbe na oslobođenju Ukrajine, Crvena je armija pritom svim snagama težila važnom strateškom uporištu: rijeci Dnjepar. 20. veljače tijekom operacije "Skok" sovjetski tenkisti izvršili su proboj i pojavili se u okolini Zaporožja, gdje se nalazio stožer Grupe armija "Jug" general-feldmaršala Ericha von Mansteina i gdje je u to vrijeme bio Adolf Hitler. "Između nas i našeg neprijatelja nije bilo nijedne jedinice! Zato mi je laknulo kada je Hitler uvečer tog dana otišao avionom u svoj stožer", zapisao je Manstein u "Izgubljenim pobjedama".
Uskoro se ispostavilo da je pokušaj da se osvoje prijelazi preko Dnjepra bio preuranjen. U suviše brzom napredovanju razvukle su se linije za opskrbu jedinica Crvene armije, nije bilo dovoljno goriva, a neprijatelj kojeg je sovjetsko zapovjedništvo podcijenilo prešao je u kontraofenzivu. Manstein ne samo da je likvidirao proboj, nego je uspio povratiti i Harkov i Belgorod. "Riječ Harkov magično je privlačila vojnike i srednji dio rukovodstva vojske", prisjećao se general-feldmaršal: "Tenkovski korpus SS-a htio je ponovo osvojenu prijestolnicu Ukrajine (grad je bio prijestolnica Ukrajine do 1934. godine — op. Russia Beyond) darovati 'svom fireru' kao znak pobjede i najkraćim se putem probijao ka njemu."
S početkom proljeća strane su zbog izlokanih puteva od viška vlage napravile pauzu i počele s pripremom ljetnje kampanje. Pretpostavljalo se da će se glavni sukob voditi na područuju takozvane Kurske prevlake, što je bila izbočina na liniji fronta ka Zapadu od nekih 150 kilometara dubine i 200 kilometara širine, gdje su bile koncentrirane velike snage Crvene armije.
Za to vrijeme na sjeveru SSSR-a sovjetske su snage konačno uspjele probiti opsadu Lenjingrada. Kroz koridor probijen južno od jezera Ladoga 18. siječnja 1943. godine tijekom operacija "Iskra" grad koji je patio od strahovite gladi ponovo je počeo redovno primati opskrbu namirnicama.
Ne zaustavljajući se, Crvena je armija krenula u ofenzivu, namjeravajući razbiti čitavu Grupu armija "Sjever". Velika operacija "Polarna zvijezda" doživjela je, međutim, neuspjeh. Do početka travnja sovjetska je vojska u svim pravcima napredovala samo za nekoliko kilometara, pritom pretrpjevši značajne gubitke od 180 tisuća ubijenih i ranjenih vojnika (Nijemci su izgubili preko 78 tisuća).
"Poslije blistavih pobjeda na Donu i Volgi neuspjesi na ovom frontu žalostili su nas", pisao je s nezadovoljstvom maršal artiljerije Nikolaj Voronov: "Bilo je jasno da nije trebalo ovdje pokretati velike operacije. Našoj moćnoj tehnici potrebna su prostranstva, a ovdje se zaglavila u močvari. Opet se u duši podiže ozlojađenost na one koji su sastavili lijepe planove operacije, a da se nisu potrudili proučiti uvjete terena, prometnice, specifičnosti klime... Osudili smo na propast tehniku, gubili mnogo ljudi i nebrojeno mnogo streljiva u pravcima koji očigledno nisu nudili nikakvu perspektivu."
Na proljeće 1943. godine konačno je likvidirana opasnost po Moskvu. Takozvana Riževsko-Vjazemska izbočina formirana je u sovjetskoj ofenzivi početkom 1942. godine. Zadržavši i jačajući taj dio fronta na samo 150-200 kilometara od prijestolnice, njemačka je vojska dobila mogućnost da stalno prijeti glavnom gradu. Svi pokušaji Crvene armije da se ova izbočina likvidira bili su praćeni velikim gubicima i završavali su bez rezultata.
Zbog promjene strateške situacije poslije Staljingradske bitke i brzog sovjetskog napredovanja Nijemci su odlučili napustiti izbočinu. U ožujku u operaciji "Bifel" (Bivol) 9. armija general-feldmaršala Waltera Modela i jedinice 4. armije general-feldmaršala Günthera von Klugea povukle su se s tog dijela, na taj način skrativši liniju fronta s 530 na 200 kilometara i oslobodivši značajne rezerve.
5. srpnja 1943. godine na Kurskoj izbočini počela je jedna od najvećih bitaka u povijesti: u njoj je sudjelovalo oko četiri milijuna ljudi, više od 13 tisuća tenkova i samohodnih artiljerijskih oruđa i 12 tisuća aviona. Pomoću dva moćna napada usmjerena jedan drugom ususret njemačko je zapovjedništvo planiralo presjeći, opkoliti i uništiti sovjetske snage i samim tim povratiti stratešku inicijativu izgubljenu u Staljingradskoj bitci.
Crvena je armija Nijemcima pružala uporan otpor, dozvolivši im da napreduju samo desetak kilometara. "Borba je bila tako teška da do danas odlično pamtim svoj osjećaj da bih se na kraju dana radovao da su me ubili ili ranili..." - prisjećao se zapovjednik minobacačke čete Evgenij Okišev: "Jednostavno su nam živci bili već toliko napregnuti, osim toga je vladala strašna vrućina, nije bilo hrane... Naši rovovi bili su na uzvišenju i sve prilaze ka njima pokrivali su Nijemci."
Izdržavši njemački pritisak, sovjetska je vojska 17. srpnja prešla u veliku kontraofenzivu, odbacivši neprijatelja na početne položaje. "Uslijed neuspjeha ofenzive Citadela pretrpjeli smo definitivan poraz", zapisao je u "Sjećanjima vojnika" Heinz Guderian. "Oklopno-tenkovske snage, popunjene s toliko teškoća, zbog velikih gubitaka u ljudstvu i tehnici na dugi period bile su izbačene iz stroja... Podrazumijeva se da su Rusi požurili iskoristiti svoj uspjeh. I više na Istočnom frontu nije bilo mirnih dana. Inicijativa je u potpunosti prešla u protivničke ruke."
Još prije nego što je Kurska bitka okončana, Crvena armija pokušavala je probiti neprijateljsku obranu na drugim dijelovima sovjetsko-njemačkog fronta, između ostalog, na području obrambene linije na rijeci Mijus i u Mginskoj ofenzivnoj operaciji kod Lenjingrada. Unatoč neuspjesima, to im je omogućilo da zadrže nekoliko njemačkih divizija i spriječe njihovo sudjelovanje u "Citadeli".
Poslije trijumfa na Kurskoj prevlaci ofenziva sovjetske vojske brzo je počela dobivati na snazi: u kolovozu je probijen front na rijeci Mijus, počelo je oslobođenje Donbasa, ponovo je oslobođen Harkov. U rujnu je Crvena armija Nijemce izbacila s Plave linije na Tamanskom poluotoku, prisilivši ih da se evakuiraju na Krim, a također je oslobodila Smolensk i ušla na teritorij Bjelorusije.
Poltava dočekuje osloboditelje
Izrailj Ozerskij/SputnikWehrmacht se povlačio, planirajući zauzeti položaje na Dnjepru. Rijeka je bila najvažniji element u sustavu njemačkih obrambenih utvrđenja, koja su se pružala od Baltičkog do Azovskog mora, takozvanog Istočnog zida (linija Panther–Wotan), koji je, prema Hitlerovim riječima, trebao "zaštititi Europu od boljševizma".
Na Dnjepru, 1943.
Javna domenaSovjetsko je zapovjedništvo znalao da neprijatelju ne treba dati vremena da se utvrdi na toj strateškoj liniji. Crvenoarmejci su stigli do rijeke doslovno "na leđima" Nijemaca. Kada su stigle do vode, divizije i pukovniji nisu čekale neki zajednički signal, nego su se samostalno pomoću priručnih sredstava prebacivale na drugu obalu i zauzimale obranu, podnoseći žestoke kontranapade neprijatelja.
Dnjeparska zračno-desantna operacija koja je trajala od kraja rujna do studenog bila je jedna od najvećih sovjetskih zračno-desantnih operacija tijekom rata. Njezin je zadatak bio pružiti pomoć prebacivanju snaga preko rijeke, ali je zbog loših proračuna završena katastrofalnim neuspjehom: od četiri i pol tisuće padobranaca poginulo je njih tri i pol tisuće. "Tamo su bili koncentrirani šest divizija i dva tenkovska korpusa. I oni su jurnuli na nas... Padali smo s neba u borbu i ginuli na nebu... Tamo je sve gorjelo, noć se pretvorila u dan..." - prisjećao se mlađi poručnik garde Petar Neživenko.
U žestokim borbama tijekom ljeta i jeseni 1943. godine Crvena armija uspjela je osloboditi gotovo čitavu Ukrajinu na lijevoj obali Dnjepra, kao i osvojiti i proširiti nekoliko dijelova teritorija na desnoj obali, na taj način probivši Istočni zid na jugu Sovjetskog Saveza. 6. studenog oslobođena je prijestolnica sovjetske Ukrajine Kijev, koji je Wehrmacht bezuspješno pokušavao povratiti sljedećih mjesec i pol dana.
Na Dnjepru, 1943.
Javna domenaKrajem studenog lideri zemalja "velike trojke" Josif Staljin, Franklin Roosevelt i Winston Churchill sastali su se u Teheranu na prvoj zajedničkoj konferenciji. Saveznicima je do tada već bilo jasno da se poslije pobjede kod Midwayja i Gvadalkanalske kampanje, u Staljingradskoj i Kurskoj bitci strateška inicijativa u ratu čvrsto nalazi u njihovim rukama i da je poraz zemalja Osovine samo pitanje vremena. Dogovorivši se o tekućim pitanjima kao što je otvaranje drugog fronta u Francuskoj i sudjelovanje SSSR-a u ratu protiv Japana, oni su odlučno prešli na razgovor o poslijeratnom uređenju svijeta.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu