Kako je 1941. godine Crvena armija pretrpjela težak poraz, ali zaustavila njemački blitzkrieg

Težak poraz sovjetske vojske početkom rata uvjerio je Nijemce u skoru pobjedu nad SSSR-om. Međutim, umjesto trijumfa očekivalo ih je gorko razočaranje.

22. lipnja 1941. godine u 4 sata ujutro vojska nacističke Njemačke u okviru operacije Barbarossa ušla je na teritorij Sovjetskog Saveza, razvijajući ofenzivu u pravcu tri najvažnija grada u zemlji: Moskve, Lenjingrada i Kijeva. Unatoč upornom suprotstavljanju i konstantnim kontranapadima Crvene armije, neprijatelj je brzo napredovao u unutrašnjost SSSR-a. Izvršivši žestok napad na sovjetske aerodrome, Luftwaffe je od prvih dana rata uspostavio nadmoć u zraku.

"O tome da je naš napad bio potpuno neočekivan za neprijatelja svjedoči i činjenica da su jedinice bile zatečene u vojarnama, avioni su stajali na aerodromima, pokriveni ceradama, a prednje jedinice, neprekidno izložene napadima naše vojske, pitale su zapovjedništvo što da rade..." – istaknuo je u svom dnevniku načelnik Glavnog stožera kopnene vojske Njemačke Franz Halder. 

Već 24. lipnja njemačka je vojska zauzela Vilnius, 28. lipnja Minsk, 1. srpnja Rigu. Nakon što je opkolila i potukla glavninu snaga Zapadnog fronta u Belostoško-Minskoj bitci (poginulo je, ranjeno i zarobljeno preko 420 tisuća od 625 tisuća vojnika), njihov zapovjednik, general Dmitrij Pavlov, načelnik stožera general-bojnik Vladimir Klimovski i niz drugih predstavnika sovjetskog vojnog rukovodstva uhićeni su i strijeljani.

U Ukrajini su se snage pet mehanizirnih korpusa sovjetskog Jugozapadnog fronta u rajonu Brodi-Luck-Rovno sukobile u žestokim borbama s njemačkom 1. tenkovskom grupom. Velika brojčana nadmoć Crvene armije u tenkovima (2500 protiv 800) nije donijela željene rezultate zbog slabih radioveza, loše organizacije izviđanja, slabe koordinacije djelovanja i taktičkih grešaka zapovjedništva.

Tako je u jednoj od najvećih tenkovskih bitaka u povijesti sovjetska vojska pretrpjela težak poraz, izgubivši 70% do 90% tenkova. Pritom su se mnogi od njih mogli vratiti u stroj, ali su napušteni uslijed općeg povlačenja. Međutim, bitka je ostavila traga i na Nijemcima: napredovanje je usporeno, namjera da opkole i unište snage Jugozapadnog fronta nije ostvarena.

Wehrmacht nije uspio na svim dijelovima sovjetsko-njemačkog fronta učinkovito provesti svoju taktiku "munjevitog rata". U polarnim oblastima neprijatelj je prodro u unutrašnjost teritorija samo desetak kilometara, ne uspijevajući osvojiti veliku sovjetsku luku Murmansk. "Obećali su nam da ćemo Kandalakšu zauzeti za 12 dana i stići do Bijelog mora, ali dosad nismo uspjeli to postići, premda je prošlo već 6 mjeseci. Raspoloženje vojnika je skrušeno, nisu očekivali tako uporan otpor Rusa", jadao se u siječnju 1942. godine zarobljeni njemački razvodnik.

Tijekom dva mjeseca (od 10. srpnja do 10. rujna) u rajonu Smolenska trajala je velika krvava bitka, u kojoj je ubijeno, ranjeno, nestalo i zarobljeno preko 750 tisuća pripadnika Crvene armije. Borbena sposobnost sovjetskih snaga, koje su pokrivale moskovski pravac, snažno je poljuljana.

S druge je strane, Wehrmacht, koji je pretrpio značajne gubitke od 100 tisuća vojnika, unatoč svojim prvobitnim planovima ostao zaustavljen kod Smolenska na čitava dva mjeseca. Njemačko zapovjedništvo počelo je sumnjati da može zauzeti prijestolnicu SSSR-a prije zime. "Opća situacija sve očiglednije i jasnije pokazuje da smo gigantsku Rusiju, koja se svjesno pripremala za rat, unatoč svim teškoćama koje postoje kod zemalja s totalitarnim režimom, veoma podcijenili" – istaknuo je u svom dnevniku Halder. 

Snage Grupe armija "Jug" neumoljivo su napredovale prema Kijevu, čiji je gubitak za Staljina bio nezamisliv. 11. srpnja stožer i vojni savjet Jugozapadnog fronta primili su telegram iz Kremlja: "Upozoravam vas da, ako načinite i jedan korak u pravcu povlačenja vojske na lijevu obalu Dnjepra, nećete biti u mogućnosti do kraja braniti utvrđene rajone na desnoj obali Dnjepra, jer će vas sve zadesiti surova kazna, kao kukavice i dezertere." Georgij Žukov, koji je govorio o mogućnosti da sovjetske snage budu opkoljene u rajonu Kijeva, 29. srpnja razriješen je dužnosti načelnika Glavnog stožera.

Grad se čvrsto držao, sve dok krajem kolovoza Hitlerovom odlukom 2. tenkovska grupa Heinza Guderiana nije preusmjerena iz moskovskog pravca na jug. Probivši sovjetsku obranu, ona se 15. rujna u rajonu grada Lohvica istočno od Kijeva spojila sa 1. tenkovskom grupom Ewalda von Kleista, na taj način zatvorivši krug opsade oko četiri sovjetske armije.

U njemačkom zarobljeništvu završilo je oko pola milijuna vojnika Crvene armije. Pri pokušaju proboja poginuli su zapovjednik Jugozapadnog fronta general-pukovnik Mihail Kirponos, načelnik stožera general-bojnik Vasilij Tupikov i niz predstavnika sovjetskog vojnog rukovodstva.

Brz prodor Grupe armija "Sjever" preko sovjetskog pribaltičkog teritorija doveo je do toga da već početkom kolovoza Wehrmacht izađe na obale Finskog zaljeva i odsiječe glavnu bazu Baltičke flote Tallinn od glavnine snaga Crvene armije. 27. kolovoza brodovi su krenuli u proboj iz grada pod opsadom u pravcu Lenjingrada.

Tijekom tri dana flota je napredovala kroz gustu mrežu finskih minskih prepreka, pod neprekidnim napadima finskih torpednih korveta i njemačke avijacije. "Kretali smo se od Tallinna do Kronštadta pod zaštitom njemačkih pikirajućih bombardera", gorko su se šalili sovjetski mornari. U takozvanom "Talinskom proboju" izgubljeno je oko 60 brodova i oko 15 tisuća ljudi: mornara, civila i vojnika 10. streljačkog korpusa.

Dok su se u europskom dijelu zemlje vodile teške borbe s nacistima i njihovim saveznicima, sovjetsko je rukovodstvo odlučilo osigurati južne granice. 25. kolovoza počela je anglo-sovjetska invazija na Iran (operacija Sloga). Iran je tada već bio pod snažnim utjecajem Trećeg Reicha. Saveznici su s vlasti skinuli pronjemačkog šaha Rezu Pahlavija i uzeli pod kontrolu sjever i jug zemlje. Nešto kasnije će preko Irana prolaziti jedna od glavnih maršruta isporuke vojne pomoći Sovjetskom Savezu od zapadnih sila na temelju programa zajma i najma. 

8. rujna njemačka je vojska zauzela grad Šlliseljburg na obali jezera Ladoga, na taj način opkolivši Lenjingrad na kopnu. Sa sjevera drugi grad po značaju u SSSR-u blokirala je finska vojska. U klopci se našlo oko pola milijuna sovjetskih vojnika, gotovo sve snage Baltičke flote i gotovo tri milijuna civila.

Jedini put koji je povezivao Lenjingrad pod opsadom s ostatkom zemlje bio je vodeni put preko jezera Ladoga, takozvani "Put života". Upravo su se ovim putem odvijali opskrba i evakuacija stanovništva. Međutim, ni on ni transportna avijacija nisu mogli u potrebnoj mjeri opskrbiti grad s više milijuna stanovnika, i zimi su se stanovnici Lenjingrada morali suočiti sa strašnom glađu.

Razbijanje Jugozapadnog fronta kod Umanja i Kijeva omogućilo je Nijemcima da ostvare ofenzivu na Donbas bogat ugljenom i strateški značajan Krim, koji je Hitler nazivao "nepotopivi sovjetski nosač aviona".

26. rujna jedinice 11. armije generala Ericha von Mansteina probile su sovjetsku obranu na Perekopskoj prevlaci i probile se u unutrašnjost poluotoka. Međutim, žestoki otpor sovjetskih snaga i veliki gubici spriječili su Nijemce da odmah osvoje Sevastopolj. Opsada glavne baze Crnomorske flote, koja je počela 30. listopada, trajala je ukupno 250 dana.

Početkom listopada počela je glavna bitka u 1941. godini: Bitka za Moskvu. Već na samom njezinom početku Crvena armija pretrpjela je strašan fijasko. Zbog grešaka sovjetskog zapovjedništva, koje nije uspjelo definirati glavne pravce napada neprijatelja, u rajonu Vjazme opkoljene su i uništene glavne snage Zapadnog i Rezervnog fronta. Sovjeti su izgubili preko 900 tisuća vojnika, koji su ubijeni, ranjeni, zarobljeni ili nestali. Sve do 13. listopada opkoljene snage ipak su vodile borbe, zadržavajući na taj način 28 njemačkih divizija.

Put do Moskve za Nijemce je bio praktički slobodan. Prije dolaska rezervi na obrambene položaje morali su sve snage koje su imali na raspolaganju brzo uputiti tamo, uključujući kadete vojnih škola. Prijestolnicu je zahvatila panika koju je pratilo masovno bježanje stanovništva iz grada, razbojništvo i ratno profiterstvo.

Međutim, put Wehrmachta do srca Sovjetskog Saveza nije bio jednostavan. Uslijed višemjesečnog upornog pružanja otpora i stalnih kontranapada Crvene armije njemačka vojska bila je psihički i fizički premorena. U krvavim sukobima ginuli su obučeni kadrovi s dragocjenim ratnim iskustvom poljske i francuske kampanje. Totalno miniranje prilaza gradu otežavalo je kretanje oklopne tehnike, a hladnoće koje su počinjale izazivale su masovni pomor konja i probleme s opskrbom.

Nijemci su planirali odlučujući juriš na Moskvu, ne znajući da su se u prijestolnici za to vrijeme sakupile velike svježe rezerve Crvene armije. 5. i 6. prosinca snage nekoliko sovjetskih frontova potpuno neočekivano za neprijatelja prešle su u masovnu kontraofenzivu. Zatečeni Wehrmacht potisnut je 100-250 kilometara od prijestolnice, pri čemu se na nekim mjestima povlačenje pretvorilo u panični bijeg. 

Glavnog zapovjednika kopnenih snaga Njemačke Walthera von Brauchitscha i zapovjednika Grupe armija "Centar" Fedora von Bocka Hitler je smijenio s položaja. Heinz Guderian, koji je također smijenjen, kasnije je zapisao u svojim "Sjećanjima vojnika": "Ofenziva na Moskvu je propala. Sve žrtve i napori naših hrabrih snaga bili su uzaludni."

Trijumf kod Moskve bio je od ogromnog značaja kako za SSSR, tako i za druge zemlje članice antifašističke koalicije. Sovjetsko rukovodstvo bilo je uvjereno da je neprijatelj slomljen i da je došlo vrijeme da se prijeđe u masovnu ofenzivu svom dužinom sovjetsko-njemačkog fronta. Kako su pokazali nastupajući događaji, iako je strategija blitzkriega propala, bilo je još rano da se Nijemci otpišu. 

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće