Kako su sovjetski tenkisti taranirali neprijateljske tenkove i oklopne vlakove

Daily Mirror Library/Mirrorpix/Mirrorpix via Getty Images
Namjerni sudar s teškim neprijateljskim tenkom mogao je završiti pogibijom cijele sovjetske posade. Pa ipak, naši su se tenkisti u Drugom svjetskom ratu stotinama puta odlučili na taj očajnički potez.

U Drugom svjetskom ratu tenkovi su svojim moćnim oklopom često probijali ulične barikade i zidove od cigle, gazili su neprijateljske automobile, artiljerijska oruđa i avione na aerodromima. Sasvim je druga stvar namjerno se iz zaleta sudariti s teškim neprijateljskim tenkom, odnosno taranirati ga. To je opasno po život i na takav su se potez mogli odvažiti samo najhrabriji i najodlučniji tenkisti. Neki su od njih taranirali čak i oklopni vlak, ni manje ni više.

Prvi tenkovski taran

Prvi tenkovski taran izveden je u građanskom ratu u Španjolskoj. Primijenile su ga sovjetske trupe koje su se na Pirinejskom poluotoku borile na strani Republike.

Pols Armāns

Bilo je to 29. listopada 1936. godine. Tenkovska četa sovjetskog kapetana Polsa Armānsa uhvatila se u koštac s talijanskim tenkovima u predgrađu Seseña, 30 km od Madrida. Zapovjedničkom se tenku zaglavio top dok mu se žustro približavala mitraljezima naoružana tanketa CV-33 "Ansaldo". Armānsa je od smrti spasio tenk T-26 poručnika Semjona Osadčija koji je u punoj brzini udario neprijateljski tenk u bok i oborio ga u jarugu, gdje se ovaj nekoliko puta prevrnuo i na kraju eksplodirao.

Taran njemačkih tenkova

Tenkovski taran na poprištima Drugog svjetskog rata zablježen je u oružanim snagama nekoliko zaraćenih zemalja, ali je Crvena armija u tom podvigu bila apsolutni rekorder. Sovjetski tenkisti nekoliko su stotina puta taranirali neprijateljske tenkove.

Taran neprijateljske teške oklopne tehnike tretirao se kao iznuđena i očajnička mjera, kojoj se pribjegavalo u krajnjem slučaju, kada nije više ostalo projektila ili je došlo do nekog kvara na tenku. Mnogi su sovjetski tenkisti u vrijeme rata još tijekom obuke dobivali instrukcije kako da taraniraju neprijateljsku borbenu tehniku i onesposobe je, a da pri tome sami ostanu živi i zdravi.

Prvi slučaj tenkovskog tarana u ratu između SSSR-a i nacističke Njemačke zabilježen je već 22. lipnja 1941. godine. Tada je u borbama u zapadnoj Ukrajini teški tenk KV-1 poručnika Pavla Gudza iz zaleta udario u srednji njemački tenk Pz.Kpfw III i, oštetivši mu gusjenicu, zbacio ga u kanal.

U zimu iste godine tijekom bitke za Moskvu posada lakog tenka BT-7 blizu sela Denisiha upustila se u boj protiv dva njemačka Pz.Kpfw III. Prvi je tenk uništen paljbom, a za drugi nije bilo dovoljno protuoklopnih projektila. Distanca između sovjetskog i njemačkog tenka u međuvremenu se smanjila na svega dvjesto metara, pa se vozač Petar Trajnjin odlučio za taran.

"Sjetio sam se doslovno svega čemu nas je učio instruktor upravljanja tenkom kada smo uvježbavali taran", napisao je on kasnije u svojim memoarima: "Djelovao sam točno prema uputama: uključivao sam i isključivao sve što treba, pritiskao što treba... Upravljao sam tako da udarim neprijateljski tenk sredinom frontalnog rebra, tj. mjestom gdje je frontalni list oklopa dobro zavaren za dno. Kretali smo se ususret jedan drugom, pod oštrim kutom. Udario sam ga točno u vodeći kotač. Razbio sam mu i kotač i gusjenicu u komadiće, a poslije udarca sam dao pun gas i u brzini gurao neprijateljski tenk, tako da se on klizao još nekih 8-10 metara."

Posada tenka Pz.Kpfw III pokušala je izaći kroz kapak, ali ih je zapovjednik BT-7 mitraljeskim rafalom prisilio da ostanu unutra. Iznenada je njemački tenk počeo kliziti niz neku nizbrdicu i na kraju se preturio na bok. Ispostavilo se da ga je Trajnjin dogurao do strme obale rijeke, pokrivene snijegom.

BT-7 je otišao u šumu praktički neoštećen, i tada se na rubu šume pojavio još jedan njemački Pz.Kpfw III. Sovjetska posada odmah je odlučila ponoviti svoj hrabri potez. Kada su se Nijemci približili svojim suborcima u preturenom tenku, iz gustiša je na njih punom brzinom izletio sovjetski tenk.

"Ovoga sam puta tako vješto odnio vodeći kotač neprijateljskog stroja da čak nisam ni osjetio udarac. Ali se motor poslije tarana ugasio, i upalio tek iz trećeg ili četvrtog pokušaja. I dobro je da je upalio! Hitlerovska posada u međuvremenu je došla sebi i već počela brzo okretati kupolu prema nama", napisao je Trajnjin.

BT-7 se cik-cak vožnjom uspio skloniti od neprijateljske vatre.

Taj dvostruki taran neprijateljskih tenkova nije bio najveće dostignuće sovjetskih tenkista. Pojedinima je polazilo za rukom uraditi to isto tri, ili čak četiri puta. S druge strane, mnogima je i prvi taran neprijateljske oklopne tehnike ujedno bio i posljednji u životu.

Lov na "Tigrove"

Bitka na Kurskoj izbočini.

Zvjezdani trenutak tenkovskog taraniranja bila je Kurska bitka koja se odigrala u ljeto 1943. godine. U njoj je zabilježeno pedesetak sličnih slučajeva. "Čas ovdje, čas ondje vatreni boj pretvarao se u borbu taraniranjem, tenkovi su se sudarali, obijali jedni drugima oklope, penjali se jedni na druge...", napisao je kasnije general Jevgenij Ivanovski.

Tada su srednji sovjetski tenkovi T-34 teški 30 tona pokušavali taranirati njemačke zvijeri – tenkove Pz.Kpfw.VI "Tigar" teške 57 tona. Prva takva epizoda odigrala se 12. lipnja kod stanice Prohorovka, kada se zapalio tenk poručnika Ivana Guseva i tako zapaljen u punoj brzini udario u njemački "Tigar". Zahvaćen plamenom, neprijateljski se tenk zaustavio, ali su sovjetski tenkisti taj uspjeh platili životom.

Mnogo više sreće imala je posada natporučnika Afanasija Fjodorova, koja se 28. srpnja ujutro među prvima probila u naselje Ribnica. Vozač Ivan Duplij na vrijeme je primijetio da ih "Tigar" vreba iz zasjede i da mu se cijev polako okreće prema "trideset četvorci".

"Zapovjedniče, iza ugla kamene kuće je ’Tigar’! Da ga taraniramo?", viknuo je Duplij. Natporučnik Fjodorov u trenutku je odlučio i viknuo: "Naprijed!"

Vozač je ubacio u najveću brzinu i približio se "Tigru", manevrirajući tako da neprijateljska posada nije stizala uzeti na nišan okretni sovjetski tenk. T-34 je iz zaleta udario Pz.Kpfw.VI u bok i otkinuo mu gusjenicu. Nijemci su pokušali napustiti oštećeni tenk, ali su odmah pokošeni mitraljeskim rafalom. Tenk natporučnika Fjodorova nije nimalo oštećen.

Taran oklopnog vlaka

Oklopni vlak Wehrmachta u Sovjetskom Savezu s topom i četverocijevnim PZO oruđem.

Mnogi su se sovjetski tenkisti pripremali za taraniranje neprijateljskih tenkova, ali nikome nije palo na pamet davati instrukcije kako taranirati neprijateljski oklopni vlak. Pa ipak, u ratu je zabilježeno i nekoliko slučajeva kada su tenkovi Crvene armije u punoj brzini udarali u te "tvrđave na tračnicama".

Najpoznatiji se slučaj odigrao 25. lipnja 1944. godine na jugoistoku Bjelorusije. Drugi tenkovski bataljun 15. gardijske tenkovske brigade vodio je borbu za željezničku stanicu Crne Brode blizu Bobrujska, a njemački oklopni vlak uspješno je zadržavao ofenzivu sovjetskih trupa.

Zahvaćen plamenom i s oštećenim topom, T-34 u jeku borbe zaletio se u pravcu njemačke grdosije. U tom su trenutku od posade ostali samo poručnik Dmitrij Komarov i njegov vozač Mihail Buhtujev.

Sovjetski tenk u punoj brzini razbacao je na sve strane neprijateljsku pješadiju, uzletio na nasip pruge i zakucao se u njemački oklopni vlak. Tri platforme s postavljenim mitraljezima i artiljerijskim oruđima od udarca su sletjele s tračnica Neprijatelj je bio zbunjen, a sovjetske su trupe taj trenutak iskoristile za proboj.

Dmitrij Jevlampijevič Komarov

Vozač Buhtujev od udarca je poginuo na mjestu, a Komarov je nekim čudom preživio. Sav krvav izašao je iz tenka T-34 i pokrivajući se paljbom iz pištolja dokopao se obližnje šume, gdje je izgubio svijest. I tu je imao sreće, jer ga je ubrzo pronašao sovjetski izviđački odred.

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće