Što su radile dvorske lude na dvoru ruskih careva

Na svadbi kćeri Petra Velikog Ane i Karla Friedricha, vojvode od Holstein-Gottorpa, goste su 1925. godine zabavljali patuljci.

"Iz paštete postavljene na nevjestin stol neobično vješto iskoči mali i ljepuškasti patuljak u kostimu lakaja", piše dvoranin Friedrich Bergholz. "Držao je u rukama bocu i čašu da popije za zdravlje carske nevjeste. A iz druge paštete, koja je stajala na stolu njegove kraljevske visosti mladoženje, u isto vrijeme izađe vrlo lijepa žena patuljastog rasta, odjevena kao pastirica. Poslije dubokih reveransa pred njegovom visošću i poslije poklona cijelom društvu ona poče igrati oko paštete."

Jan Matejko

Kako se u moćnoj europskoj sili, kakva je bila Rusija 1725. godine, pojavila takva vrsta razonode? Bilo je to odmah poslije smrti Petra Velikog. Upravo je on, kao prvi ruski imperator, i uveo taj običaj. On je u djetinjstvu imao svoje osobne sobne patuljke. U Rusiji prije Petra Velikog na dvoru moskovskih careva također je bilo raznih dvorskih luda i ljudi s anomalijama, i oni su često trpjeli još i veća poniženja nego što je iskakanje iz torte.

U čemu je razlika između dvorske lude i jurodivog?

Obitelj Henrika VIII. Kralj sa svojom trećom ženom Jane Seymour i sinom Edvardom (budući Edvard VI.). S lijeve je strane princeza Marija (buduća Marija I., tj. Krvava Marija), kraljeva kći od prve žene Katarine Aragonske. Desno je Elizabeta, buduća Elizabeta I., kći od druge supruge Ane Boleyn.

Legion Media

Dvorske su se lude u Rusiji pojavile za vrijeme Ivana Groznog. Nije isključeno da je prvi ruski car pokušavao u tome oponašati Henrika VIII. (1491.-1547.), na čijem su dvoru živjeli lakrdijaši Will (Sommers) i Jane, koji su čak i naslikani zajedno s monarhom na njegovom svečanom portretu. Sommers je bio važna ličnost na dvoru. Mogao se obraćati neposredno kralju i šaljivim ga tonom upozoravati na neopravdano velike troškove i impulzivne postupke. Kasnije je on prisustvovao čak i krunidbi engleske kraljice Elizabete I. Tudor, kćeri kralja Henrika VIII. U Moskovskom Carstvu lakrdijaši nikada nisu imali tako važnu ulogu, jer je ona pripadala jurodivima.

"Will Sommers", gravura Francisa Delarama

Javna domena

Vasilije Blaženi bez problema je mogao Ivana Groznog nazvati "Ivaška", i ovaj zauzvrat nije tražio da se pogubi "Božja luda". Jurodivi su, naime, bili vrlo pobožni, ali su se pravili ludi "Krista radi" (doduše, među njima je zaista bilo i mentalno oboljelih ljudi). Smatralo se da ustima blaženih govori Gospod. S druge strane, dvorski lakrdijaši nisu imali nikakve veze s Crkvom i poslije lakrdijaškog "radnog vremena" živjeli su kao obični ljudi. U ulozi dvorske lude na dvoru Ivana Groznog lako se mogao naći čak i neki knez iz roda Rjurikoviča kojem je car mogao dodijeliti taj ponižavajući status iz čisto političkih razloga.

Tako je knez Josif Fjodorovič Gvozdev-Rostovski najprije služio u carevoj vojsci, a završio je kao dvorska luda i dobio ime Osip Gvozd ("gvozdʹ" je na ruskom čavao, op. prev.). Povjesničar Karamzin priopćava da je "caru zasmetala neka šala pa je izlio na ovoga punu činiju vrele juhe. Jadni smjehotvorac zavapi i htjede pobjeći, ali ga Ivan udari nožem". Pozvaše doktora, ali on samo konstatira Gvozdovljevu smrt, na što "car odmahnu rukom, reče za mrtvog lakrdijaša da je ’pseto’ i nastavi svoje veselje". U ovom slučaju car Ivan je, naravno, izvršio političko ubojstvo. Poznato je da je on likvidirao mnoge knezove i boljare koji se nisu slagali s njegovom politikom. Jednome je odsjekao uho, a drugom probušio nogu oštrim krajem palice. Tako se nije postupalo ni s jurodivima, niti s običnim lakrdijašima.

Na dvoru Ivana Groznog goste i samog cara zabavljali su "skomorohi", izvođači lakrdija koji su postojali još od poganskog doba i koje je Pravoslavna crkva oštro osuđivala. Nosili su smiješnu odjeću i maske, postavljali male komične scene, dresirali medvjede, svirali na tanjurima, dairama, domrama, frulama i guslama. Samuel Collins, liječnik cara Alekseja Mihailoviča, ovako je to opisao: "Uzmite nekoliko sova, nekoliko čvoraka, par gladnih vukova, sedam svinja i isto toliko mačaka, i sve ih prisilite da pjevaju" – tako je sluh jednog Europljanina doživljavao instrumente tih skomoroha.

"Ivan Grozni pokazuje drago kamenje engleskom izaslaniku Horseyju", Aleksandar Litovčenko

Ruski muzej

U 17. stoljeću, međutim, od skomoroha je ostala samo glazba. Prvi Romanovi su, naime, bili pobožni carevi i nisu dozvoljavali takve maskirane zabave. Na dvoru su ostali samo glazbenici. Guslari, svirači na domrama i violinisti na dvoru su za vrijeme Mihaila Fjodoroviča o prazniku "po čitav dan i do večeri svirali u zurle [naročita vrsta frule] i trube, i udarali u nakre [vrsta talambasa]". Za vrijeme careva Mihaila i Alekseja u muškoj polovici carskih odaja, gdje su se često primali gosti iz inozemstva, pojavili su se i europski glazbenici, na primjer orguljaši. Ali u dubini carskih odaja tijekom cijelog 17. stoljeća i dalje su živjeli patuljci i ljudi s raznim tjelesnim anomalijama. 

Petar Veliki i njegovi "karli" (patuljci)

Čak i za vrijeme Petra Velikog i poslije njega patuljci su živjeli u aristokratskim kućama i carskim odajama kao "žive igračke", koliko god danas to zvučalo surovo. "Popis patuljaka u Moskvi", sastavljen 1710. godine, govori da su carice Praskovja Fjodorovna (žena Ivana Aleksejeviča) i Marfa Matvejevna (žena Fjodora Aleksejeviča) imale po dva patuljka. Patuljke su "držali" i Šein, Saltikov, Prozorovski, Hovanski, Apraksin, Nariškin – sve predstavnici stare moskovske aristokracije. U Moskvi su 1710. godine bila ukupno 34 "domaća" patuljka. 

"Svadba patuljka Jakima Volkova", Aleksej Zubov

Državni muzej likovnih umjetnosti "A. S. Puškin"

Vlastite je patuljke imao i mali carević Petar, koji je u prvim godinama života odgajan u skladu sa starim moskovskim običajima. Patuljci su bili prva "svita" malog carevića. Kada je malo odrastao, oni su postali prvi vojnici njegove "potešne" vojske (tj. vojske za igru i zabavu) od koje su kasnije nastala dvije čuvene pukovnije – Izmailovska i Preobraženska. Čak i u ozbiljnim Kožuhovskim manevrima 1694. godine sudjelovala je četa od 25 patuljaka.

Kada je Petar napunio devet godina, stariji brat Fjodor Aleksejevič poklonio mu je lakrdijaša Komara (Jakima Volkova) koji je kasnije, kako se pričalo, spasio cara za vrijeme pobune strijelaca. Pouzdano se zna da je 1710. godine car organizirao svadbu patuljaka. Tada je Komar oženjen djevojkom patuljastog rasta koja je pripadala carici Praskovji Fjodorovnoj. Neposredno prije svadbe Petar je izdao specijalni ukaz: "Karle muškog i ženskog spola... okupiti sve i poslati iz Moskve u Peterburg". Pored toga, naređeno je da se svakom "karlu" sašiju odijela: kaftani (odjeća slična kaputu) i svečani kamzoli (muški prsluci) raznih boja sa zlatnim gajtanima i bakarnim pozlaćenim gumbićima, da im se daju sablje s opasačima, i kape; i čarape, i njemačke duboke cipele; ženskom spolu gornje i donje njemačko rublje, i čipkasti ukrasi za glavu, i svakojaka pristojna i kvalitetna odjeća...". Tako je car okupljao goste na "minijaturnu" svadbu.

Nikolaj Dmitrijev-Orenburgski

Mladenci su vjenčani po pravoslavnom obredu. U svatovima je bio i sam car, a pored njega i nekoliko ministara i boljara. Bila je to veličanstvena povorka sa 72 patuljka obučena nevjerojatno raskošno. Kada su stigli kući na gozbu, "mladenci i cijelo društvo ostalih patuljaka, obučenih kicoški u njemačkoj maniri, zauzeše nekoliko malih stolova u sredini dvorane", a gosti "velikog rasta", tj. car Petar i ostali, sjedoše duž zidova, odakle se lijepo vidjelo kako se patuljci goste, kako plešu i kako se zatim tuku. Danas to izgleda neshvatljivo, ali Petrovi gosti, pa i strani izaslanik Just Juel, u svemu tome nisu vidjeli ništa neobično: "Kakvog je tu bilo skakanja, kreveljenja, grimasa, ne može se ni zamisliti!", klicao je danski izaslanik. Svi gosti, i naročito car, nisu se mogli odvojiti od tog prizora i valjali su se od smijeha gledajući kobeljanje i tikove svojih zabavljača.

To nije bila jedina lakrdijaška svadba koju je organizirao car Petar. On je 1695. godine oženio i lakrdijaša Jakova Turgenjeva. Na svadbi su prisustvovali pravi boljari, dvorski činovnici, plemići iz državne dume, što bi se danas reklo "visoki dužnosnici". Oni su jahali "na bikovima, na jarcima, na svinjama, na psima; a bili su u smiješnoj odjeći, u vrećama i šeširima od like, u obojenim kaftanima, obrubljenim mačjim šapama i vjeveričinim repovima, u čizmama od slame, u mišjim rukavicama, u slamnatim kapama".

Aleksandar Litovčenko/Ruski muzej

Po takvim se kostimima vidi da je car Petar, glavni organizator svadbe, dobro poznavao rusku kulturu smijeha i mnogo toga preuzeo od pokladnih obreda. Svjatki (period od Božića do Uzvišenja sv. Križa) sadržavale su ostatke nekadašnjeg poganskog praznika prelaska iz jedne godine u drugu koji je počinjao poslije zimske kratkodnevice. Te praznične igre bile su parodija na obrede prelaska u neko drugo stanje, poput svadbe i pogreba. Car Petar organizirao je i pogrebe patuljaka.

Na primjer, 1. veljače 1724. godine sahranjen je lakrdijaš Komar (Volkov), čija je svadba organizirana 1710. godine. Pogrebnu je službu služio "mali pop koji je od svih ovdašnjih svećenika namjerno izabran za ovu priliku jer je bio niskog rasta". Pokojnik je bio u malenom kovčegu na malim sanjkama u koje su bili upregnuti poniji, a vodili su ih dvorski paževi – dječaci iz aristokratskih obitelji. U pogrebnoj povorci bili su patuljci na čelu s "maršalima patuljaka", također patuljcima, i svaki je "maršal" nosio žezlo veće od sebe. Radi kontrasta, s obje strane povorke "koračali su s bakljama ogromni gardisti, kojih je bilo bar pedeset", i "četiri divovska carska tjelohranitelja u crnoj odjeći i također s bakljama". U povorci je bio i car, zajedno s knezom Menšikovom, ali oni nisu bili u "pogrebnim" kostimima. Petar se i ovom prilikom zabavljao. Na primjer, osobno je ubacivao patuljke u ogromne sanjke da ih voze "na parastos Komaru". 

"Dvorske lude imperatorice Ane", Valerij Ivanovič Jakobi, 1872.

Tretjakovska galerija

Bila je to posljednja lakrdijaška ceremonija u kojoj je sudjelovao Petar. Poslije njegove smrti, za vrijeme sljedećih vladara i naročito za vrijeme Ane Ivanovne, koja je također bila odgojena u skladu s moskovskim običajima, patuljci i lakrdijaši još su se uvijek mogli naći na dvoru. Za Anine vladavine organizirana je svadba lakrdijaša Golicina i "lakrdijašice" Buženjinove u kojoj su mladenci morali provesti noć u kući napravljenoj od leda. Poslije Aninog carovanja lakrdijaši su u Rusiji "izašli iz mode".