Carica koja je svoju dvorsku ludu zaključala u dvorac napravljen od leda

"Svadba u Ledenoj palači", Valerij Jakobi, 1878.

"Svadba u Ledenoj palači", Valerij Jakobi, 1878.

Državni ruski muzej, Sankt-Peterburg
Carica Ana Ivanovna kaznila je kneza koji se odrekao vjere da bi stupio u brak s Talijankom. No kako ga je kaznila? Danas sve to zvuči nevjerojatno.

Na svom putovanju u Sredozemlje knez Mihail Golicin do ušiju se zaljubio u mladu Talijanku. Tada nije mogao ni sanjati kako će ta strast zauvijek izmijeniti njegov život i koliko će mu nevolja donijeti.

Kneževa veza bila je problematična iz nekoliko razloga. Nova Mihailova žena, kao i većina Talijana, bila je katolkinja i prihvatila je udati se za ruskog kneza samo ako se on odrekne svoje ruske pravoslavne vjere i zakune se na vjernost rimskom papi.

To se nije svidjelo carici Ani Ivanovnoj, a ona je bila vlastoljubiva i impulzivna. Uz sve to, doživljavala je sebe kao vještu bračnu posrednicu i ponosila se time. Po njenom mišljenju, odricanje od ruske pravoslavne vjere bilo je neprihvatljivo za čovjeka na tako visokom položaju.

Čim joj se pružila prilika, kaznila je kneza Mihaila Golicina, i to na spektakularan način, može se reći – u baroknom stilu!

Udovica na kraljevskom tronu

Ana Ivanovna bila je kći cara Ivana V. Aleksejeviča. Rođena je 1693. godine. Na "osobnom planu" nije imala mnogo sreće. Kao i većina mladih djevojaka, naročito carske krvi, bila je oduševljena kada su joj pronašli dobru "priliku" i udali je za Fridrika Vilima, vojvodu od Kurlandije. Imala je samo 17 godina kada je napisala vojvodi: "Ništa mi ne može pričiniti veće zadovoljstvo nego da čujem kako mi Vi izjavljujete ljubav."

Na Aninu nesreću, vojvoda je umro na povratku u Latviju. Povjesničari još uvijek diskutiraju o uzroku njegove smrti, ali se svi slažu da je vojvoda bio vrlo pijan, i da je zajedno s Aninim stricem Petrom Velikim možda mnogo popio na svadbenom veselju u Peterburgu. Fridrik i Ana bili su vrlo mladi po današnjim standardima. On je imao 18, a ona 17 godina. 

Portret carice Ane Ivanovne, nepoznati slikar, (1670-ih – 1917.)

Ostavši bez muža u tuđoj zemlji, Ana je pisala svojima stotine pisama moleći ih da joj nađu novog supruga. Petar je, međutim, odbio svaku njenu molbu, vjerojatno zato što mu se nije sviđao njen temperament, a možda je htio i izbjeći nasljednike koji bi bili konkurencija njegovim vlastitim potomcima. Ali iznad svega je želio da ona zadrži kontrolu nad Kurlandijom koje bi se Rusija morala odreći ukoliko bi se Ana ponovo udala.

Poslije nekoliko godina jalovih pokušaja da pronađe novog muža, Ana je odlučila ostati neudana. S jedne strane, uživala je biti bračna posrednica svojim podanicima, a s druge je bila ozlojeđena i vrlo ljubomorna na sve ljude koji su pronašli ono što je njoj bilo uskraćeno, tj. ljubav.

Ali zato je imala sreće u onome čega se Petar Veliki pribojavao. Naime, kada je Petar Drugi, unuk Petra Velikog, umro ne ostavivši potomstvo, na ruski je tron sjela upravo Ana Ivanovna. Vrhovno tajno vijeće, izvršni ogran koji su činili predstavnici bogatih obitelji, okrunilo je Anu s nadom da će nju lako kontrolirati.

Međutim, slučaj s knezom Mihailom pokazuje da su se članovi Vijeća malo prevarili.

Od kneza do dvorske lude

Došavši na prijestolje, Ana je Mihailov brak proglasila nevažećim, a Talijanka je pobjegla ili je deportirana. Knez je bio potpuno slomljen, ali je carica imala još neke planove s njim. Kada se vratio u Peterburg, oduzela mu je svu imovinu i tutulu, a umjesto toga mu dodijelila status dvorske lude.

Od tada su se svi počeli obraćati Mihailu po imenu, i samo po imenu, čak i kada bi bio spomenut u službenim državnim dokumentima. Po cijeli je dan sjedio u košari blizu Aninog stola i točio joj kvas.

Prema nekim podacima, košara u kojoj je sjedio bila je puna jaja, a on se pretvarao da ih nosi i tako zabavljao goste. I to je bio tek početak. Ana je voljela biti bračna posrednica, pa je žurila svojoj dvorskoj ludi pronaći novu nevjestu. Razmatrala je kandidaturu nekoliko služavki, da bi na kraju izabrala najružniju među njima – pogrbljenu mladu ženu kalmičkog porijekla po imenu Avdotja. Povjesničar Henri Troyat kaže da je "ona bila toliko ružna da su čak i svećenici zazirali od nje". 

Svadbena ceremonija pretvorena je u događaj nevjerojatnih razmjera. Nesretni je par odjeven u lakrdijaške kostime 6. veljače 1740. godine odveden u crkvu. Poslije obreda vjenčanja mladenci su na azijskom slonu u pratnji predstavnika svih rasa i naroda u Ruskom Carstvu krenuli u svoj novi "dvorac".

Anin ledeni dvorac

Dvorac je bio napravljen od leda. Te je godine zima u Rusiji bila izuzetno hladna pa se rijeka Neva na površini potpuno zamrzla. Po Aninoj naredbi vojnici su danima vukli ledene sante s obale i iskoristili ih za izgradnju dvorca.

Rezultat ovog, na prvi pogled neizvedivog građevinskog pothvata, bio je hvaljen kao demonstracija magije i znanosti. Dvorac je bio širok 18, a visok 9 metara. Unutra je imao stubište, balustradu i predvorje. Kolonade su bile ukrašene statuama izrezbarenima u ledu. 

Od leda je bilo napravljeno sve, pa i spavaća soba – jastuci, madraci i krevet, pa čak i zavjesa na prozorima. Mihail i Avdotja imali su samo nekoliko sekundi da to razgledaju prije nego što su zatvoreni unutra. Straža je zatrpala ulaz, a carica je odlazeći insistirala da njena dvorska luda ispuni svoju bračnu obavezu prije nego što umre od hladnoće.

Zadovoljna ovakvim pirom, Ana se povukla u svoj dvorac od kamena i drveta. Je li osjećala grižu savjesti ležeći u toploj postelji kraj vatre dok su se njen dvorski lakrdijaš i njegova nevjesta smrzavali vani? "Ako se nekakav nagovještaj te griže savjesti i pojavio u njenoj glavi, mora biti da je brzo otjeran mišlju da je sve to u skladu sa slobodama koje su dozvoljene svakom vladaru", napisao je Troyat u svojoj knjizi "Surove carice".

Biserna ogrlica

Priča o ledenom dvorcu i ljubomornoj carici koja ga je sagradila izgleda kao bajka. Dobra je okolnost što ima i sretan kraj, kao i bajka.

Mihail se razbolio ubrzo nakon što se noć spustila na Peterburg. Njegov lakrdijaški kostim možda bi ga i spasio od smrzavanja, ali su oboje bili bez odjeće, jer im je ona oduzeta prije nego što su zatvoreni u dvorcu. Bez ikakve zaštite od mraza, Mihail je počeo povremeno gubiti svijest.

Shvativši da je muž u opasnosti, Avdotja je učinila vrlo plemenitu gestu. Jedino što je tada imala na sebi bila je biserna ogrlica koju je dobila od carice kao svadbeni poklon. To je bilo nešto najskupocjenije što je ona ikada imala. I ona je tu ogrlicu proturila stražaru u zamjenu za bundu. Bunda ih je cijelu noć grijala, tako da su narednog jutra, kako piše Troyat, izašli samo s prehladom i malim ozeblinama.

Mihaila i Avdotju od lakrdijaškog je statusa oslobodila Ana Leopoldovna, Anina nasljednica, poslije čega su oni ostali u braku. Avdotja je umrla 1742. godine, rodivši dvoje djece.

Što se tiče Ane, ona je umrla od komplikacija izazvanih bubrežnim kamencem 1740. godine, kada se ledeni dvorac već odavno otopio i ostao u sjećanju suvremenika kao dokaz gnjeva jedne povijesne ličnosti. Gnjeva koji je bio jači od života.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće