Bunt i iskonski instinkti: Kako izgleda anarhizam na ruski način?

Zašto pobunjeni francuski studenti u naše vrijeme pišu "Čitajte Bakunjina!" na zidovima Sorbonne? I to se događa u postojbini Pierrea Proudhona (1809.-1865.), francuskog mislioca koji je prvi za sebe rekao da je anarhist, koji je posjedovanje imovine proglasio krađom i zalagao se za slobodni rad. Čime su onda "apostoli ruskog anarhizma" Mihail Bakunjin i Petar Kropotkin zaslužili toliku pažnju širom svijeta?

Alternativa državi Mihaila Bakunjina

Nalijepljena na zid slika Mihaila Bakunjina s citatom: "Nagon za uništenjem također je kreativni nagon."

Legion Media

"Tražiti svoju sreću u tuđoj sreći, svoje dostojanstvo u dostojanstvu svih ljudi koji nas okružuju, biti slobodan kroz slobodu drugih – to je sva moja vjera", napisao je nepomirljivi protivnik autokratizma Mihail Bakunjin (1814.-1876.). On je predložio da se umjesto države uvede novi tip društva, izgrađen na principima dobrovoljnosti i samoorganizacije. Bakunjin je smatrao da umjesto vlasti treba postojati federalizam, umjesto kapitalizma kolektivna svojina, a umejsto religije prosvjeta.

Bakunjin se, međutim, nije prepuštao apstraktnom filozofiranju na svom rodnom imanju kod Tvera. Više je voli konkretnu borbu. Otišao je u Europu slušati predavanja Hegelovih učenika i ubrzo shvatio da se neće vraćati u Rusiju. Kada su pariške novine 1845. godine objavile ukaz Nikolaja I. po kojem se Bakunjinu oduzimaju sva prava u domovini, ruski je emigrant odgovorio javnom kritikom carizma.

Bakunjinova rodna kuća u Prjamuhinu.

Javna domena

U Švicarskoj su najrevnosniji slušatelji Bakunjinove anarhističke propagande bili urari. U svojim kućicama u kantonu Juri oni su sklapali minijaturne mehanizme i ujedno mnogo čitali, i živo su se odazvali na poklič ruskog buntovnika. U gradićima oko La Chaux-de-Fondsa Bakunjin je formirao Jursku federaciju – svoju osobnu verziju Internacionale.

Gdje god bi izbio požar revolucije, ruski anarhist uvijek se našao u epicentru tog požara. Bio je i u Parizu 1848., i na barikadama u Pragu, sudjelovao je u poljskom ustanku, u formiranju sekcije internacionale u Španjolskoj, u anarhističkom pokretu u Bolonji... "Duh odricanja duh je koji gradi, rušilačka strast ujedno je i stvaralačka", smatrao je Bakunjin.

Za vrijeme Svibanjskog ustanka u Dresdenu 1849. godine on je predložio da se na barikade iznesu remek-djela Dresdenske galerije, smatrajući da pruski vojnici iz estetskih pobuda neće otvarati paljbu na njih. Ustanak je ugušen, Sikstinska Madona nije oštećena, a Bakunjin je osuđen na smrt i u Saksoniji i u Austriji. U Olomoucu je lancima prikovan za zid i u tom je stanju proveo pola godine. Kada je saznao da će biti predan ruskim vlastima, Bakunjin se u dva navrata pokušao ubiti gladovanjem. Pokušao se čak i otrovati fosfornim šibicama, ali ih je "jeo bez štete po svoje rijetko dobro zdravlje", kako Nataliju Tučkovu-Ogarjovu citira Mihail Šiškin u knjizi "Ruska Švicarska".

U kazamatima Petropavlovske tvrđave i Šliseljburga Bakunjin je zaradio skorbut i ostao bez zuba. Kasnije je napisao: "Strašna je stvar doživotna robija. Vegetiranje bez cilja, bez nade, bez zanimanja! Sa strašnom zuboboljom koja traje tjednima..."

Autoportret Mihaila Bakunjina iz 1838. godine, akvarel.

Javna domena

U zatočeništvu je napisao "Ispovijest", u kojoj je proklinjao svoje "grijehe" i zahvaljivao Bogu (u koga nije vjerovao) što njegovi planovi nisu realizirani. Poslije jednog od mnogih pokajničkih pisama, "grešnik" je poslan na doživotni boravak u Sibir.

Bakunjin, kako sam kaže, nije imao što raditi u Sibiru, pa je 1861. godine dobio dozvolu da u znanstvene svrhe putuje po Amuru, i tada je ostavio ženu u Irkutsku i otisnuo se na svoje najduže "odsustvo". "Nema prava, nema obaveza, postoji samo ljubav, i to apsolutna, a kada postoji ljubav onda nema obaveza", propovijedao je on.

Svome jw prijatelju Turgenjevu Bakunjin pisao: "Amur je dobra rijeka, plovna, kao i Nikolajevsk na ušću Amura, gdje dolaze američki brodovi. Eto, i ja sam se otisnuo niz Amur do Nikolajevska parobrodom, a odatle na američkom kliperu u Japan, a iz Japana u San Francisco, New York, Boston i London." U Londonu je radio na prvom ruskom revolucionarnom listu "Kolokol" (zvono) i borio se protiv Marxovog autoritarizma. "Zatvor i progonstvo neobično dobro očuvaju jake ljude...; oni iz toga izlaze kao da se bude iz nesvijesti, i nastavljaju raditi ono što su radili prije nego što su se onesvijestili", pisao je revolucionar Aleksandar Hercen.

A pjesnik Aleksandar Blok ovako ga je opisao: "On je sposoban za najintenzivniju djelatnost, za pothvate koji se čovjeku mogu priviđati možda samo u snu ili dok čita Coopera. Ali Bakunjin je ujedno bio i lijen i sirov čovjek, stalno znojan, s ogromnim tijelom, lavovskom grivom, s oteklim očnim kapcima koji liče na pseće, kao što često biva kod ruskih plemića."

Bakunjin nije mnogo mario za posljedice svojih postupaka. Jednom je u Ženevi nastupao pred sunarodnjacima i inzistirao da odu u krčmu na večeru: "Naravno, ja častim. A tko ne prihvati moju čast, neka je anatema." Gosti su se snebivali, naručivali po pola porcije, no Bakunjin je tražio da se svima iznesu meso, sir i nekoliko litara vina. Kada mu je konobar na kraju donio račun, Bakunjin najprije zavuče ruku jedan džep, kao da u njemu nešto traži, pa onda drugi, i onda prasnu u smijeh: "Državna blagajna uslijed nedostatka slobodne gotovine prisiljena je pribjeći prisilnom unutarnjem zajmu. Odvažna braćo Rusi, spašavajte." Novac mu je pozajmljen, a on ga je kasnije zaboravio vratiti.

Bakunjin i Antonina Kvjatkovska. Fotografija iz 1861.

Javna domena

Posljednje godine života anarhist je provodio siromašan, bolestan i odbačen. Isključen je iz redova Prve internacionale, a Marx i Engels bakunjinizam su okarakterizirali kao "djetinjstvo proleterskog pokreta, kao što su astrologija i alkemija djetinjstvo znanosti".

"Ogromna masa sala, s glavom pijanog Jupitera, razbarušenom kao da je cijelu noć provela u ruskoj krčmi... To je grandiozno, ali žalosno, kao monumentalna zgrada poslije požara" – tako su suvremenici opisivali Bakunjina nekoliko godina prije smrti.

Bakunjin je umro u Bernu, u bolnici za fizičke radnike, gdje je smješten na vlastito inzistiranje.

"Antropologija anarhizma" kneza Petra Kropotkina

P. A. Kropotkin u radnoj sobi, za stolom vlastite izrade.

Javna domena

Violinist zasvira neobuzdanu mazurku Kontskog: "Sad ili nikad!", sjećam se da mi je to sijevnulo u mislima. Odbacio sam zeleni ogrtač od flanela i dao se u bijeg" – tako je svoj fantastični bijeg iz zatvora opisao knez, znanstvenik i anarhist Petar Kropotkin (1842.-1921.).

Bio je istaknuti geograf i geomorfolog, bavio se proučavanjem tektonske strukture Sibira i srednje Azije i teorijom ledenjaka, pretkazao je postojanje zemlje koja je kasnije dobila naziv po Franji Josipu. Promatranje prirode dovelo je Kropotkina do ideje o znanstvenom anarhizmu, tj. organizaciji društva na temelju ljudske dobre prirode.

Suprotno Darwinovim sljedbenicima, ruski znanstvenik kod životinja nije sagledavao borbu nego kooperaciju unutar vrsta. "Čak i tako svadljive životinje kao što su štakori, koji se vječito međusobno ganjaju u našim podrumima, dovoljno su pametne da se ne svađaju kada pljačkaju skladišta, nego čak i pomažu jedni drugima u pohodima i selidbama. Poznato je da oni ponekad hrane i svoje invalide", pisao je on.

S. G. Kropotkina i P. A. Kropotkin u dvorištu kuće u Dmitrovu.

Javna domena

Po analogiji sa životinjama Kropotkin je smatrao da je društvu koje želi napredovati potrebna uzajamna pomoć. Kropotkinov anarhizam nije bio samo filozofska ideja, nego tendencija prirode života. Dok je Bakunjinov bunt bio usmjeren protiv ljudske prirode, tj. onog "životinjskog" u njoj, Kropotkin je upravo u tome tražio izlaz. Dajte ljudima slobodu i oni će činiti dobro, smatrao je on.

Ruski je knez u suvremenom društvu primjećivao pupoljke anarhističkog komunizma. Vidio ih je u bibliotekama, udruženjima i komunalnim službama koje su nudile svoje usluge na dobrobit društva. Kropotkin je smatrao da je anarhija bez komunizma samo hir egoističkih individua, a komunizam bez anarhije tretirao je kao despotizam.

I vlastiti je brak sklopio po anarhističkim principima. Naime, ravnopravnost u bračnoj zajednici regulirana je trogodišnjim ugovorom. Brak je opstao do Kropotkinove smrti, a on je umro u svojoj 79. godini. Bračni je ugovor produžen ukupno 14 puta.

Teorija uzajamne pomoći odvela je Kropotkina u zatvor. On je 1874. godine utamničen u Petropavlovskoj tvrđavi zbog agitiranja u redovima revolucionarnog kružoka. Godine provedene u vlažnoj zatvorskoj ćeliji načele su njegovo zdravlje. Prebačen je u vojnu bolnicu kada mu je, po procjeni liječnika, ostalo najviše deset dana života. Tada je i došao na ideju da pobjegne, a prijatelji su mu u tome pomogli.

Skica bijega (crtež olovkom P. A. Kropotkina).

Javna domena

Odlučeno je da pobjegne za vrijeme uobičajene jednosatne šetnje pod nadzorom. Iznajmljena je vila preko puta i ugovoren sustav signala, koji se sastojao od bljesaka svjetlosti, puštenih balona, čovjka koji jede višnje... Konačni plan bijega bio je šifriran na malenoj cedulji i sakriven u mehanizmu ručnog sata. To je Kropotkinu predala njegova rođakinja, riskirajući vlastitu slobodu.

Kada je označenog dana zatvorenik izašao u uobičajenu šetnju, čuo je zvuke violine. A kada je bodro krenula mazurka, bilo je jasno da je to trenutak. Stražara, koji je služio u bolničkom laboratoriju, netko je u tom trenutku zapričavao pričom o parazitima pod mikroskopom: "Jesi li vidio kako su im veliki repovi?" Upravo je u tom trenutku Kropotkin potrčao da uskoči u fijaker i napusti Rusiju, u koju se neće vratiti dugih 40 godina.

P. A. Kropotkin putuje u Moskvu na Moskovski državni sastanak, kolovoz 1917.

Javna domena

Ruski je knez u emigraciji stekao ugled teoretičara anarhizma i znanstvenika svjetskog ranga. U Rusiju se vratio u ljeto 1917. godine. Kao anarhist odbio je ponuđeno ministarsko mjesto, što se moglo i očekivati, ali se na državnom savjetovanju založio za federativnu republiku, što je izazvalo nezadovoljstvo mladih, radikalnije nastrojenih suvremenika.

Povorka ljudi ispred Kropotkinove kuće u Dmitrovu, koji čekaju na red da se oproste od pokojnika.

Javna domena

Kropotkin je osobno poznavao Vladimira Lenjina i oštro ga kritizirao, ali se ovaj i pored toga u više navrata pobrinuo o poznatom ruskom anarhistu – osobno je potpisao ukaz o tome da kuća u Dmitrovu, u kojoj je Kropotkin živio s obitelji, "ne podliježe rekviziciji, niti može biti dodatno popunjena stanarima", a kada se Kropotkin razbolio, poslao mu je najbolje liječnike.

Prenošenje sanduka s tijelom u vagon radi transporta iz Dmitrova u Moskvu.

Javna domena

"Ili će država zgaziti ličnost i lokalni način života, <...> donijet će rat <...>, površnu revoluciju kojom se samo smjenjuju tirani na vlasti, i njezin neizbježni kraj će biti smrt, ili će država biti uništena, i u tom slučaju novi život niče u tisućama centara na bazi energične, osobne i grupne inicijative, na bazi dobrovoljne suglasnosti. Trećeg nema", napisao je Kropotkin, čvrsto vjerujući da će biti ovo drugo.