Čadajevljev život postao je noćna mora nakon objavljivanja njegovog "Prvog filozofskog pisma" 1836. "Kada sam pročitao članak, smatrao sam da je njegov sadržaj mješavina smjelih gluposti dostojnih jednog ludaka", ocijenio je njegov rad car Nikolaj I. Prema Aleksandru Hercenu, Čadajevljevo pismo bilo je "pucanj koji je odzvanjao u tamnoj noći". U svakom slučaju, Čadajev je zbog njega smješten u kućni pritvor na godinu dana i bilo mu je zabranjeno da ikada išta više objavi.
Prijatelj Aleksandra Puškina proglašen je ludim zbog oštre kritike realnosti ruskog života, prije svega kmetstva i autokracije. Imao je neobične stavove o misiji Rusije, njezinoj budućnosti i kulturnom identitetu. Čadajev je Europu promatrao kao uzor i tvrdio da je Rusija zaostala zemlja koja kasni za ostatkom svijeta, zbog inertnosti, ravnodušnosti i nedostatka kreativnosti. Opisao je ruski društveni život kao "dosadno i turobno životarenje, lišeno snage i energije".
Černiševski je bio istaknuti publicist, pisac, filozof, znanstvenik, revolucionarni demokrat i teoretičar utopijskog socijalizma. Kao višestruko talentirani teoretičar značajno je utjecao na razvoj socijalne filozofije, književne kritike i ruske književnosti. Černiševski je bio ideološki začetnik revolucionarne grupe "Zemlja i sloboda", koja je kritizirala uvjete pod kojima je Aleksandar II. oslobodio kmetove 1861. godine.
Zbog sumnje da je povezan s revolucionarnom ilegalom, Černiševski je zatvoren u Petropavlovskoj tvrđavi, političkom zatvoru u Sankt-Peterburgu. Proglasili su ga "neprijateljem br. 1 Ruskog Carstva", a istraga protiv njega trajala je duže od godinu dana. U međuvremenu Černiševski nije gubio vrijeme i napisao je svoj čuveni utopijski roman "Što da se radi?"
Nakon njegovog objavljivanja Černiševski je osuđen na sedam godina teškog rada u Sibiru. Oslobođen je 1883. godine. Inspirirao je nekoliko generacija ruskih revolucionara, uključujući Vladimira Lenjina. "Najveća zasluga Černiševskog je u tome što je on ne samo pokazao da svaka misleća i zaista poštena osoba treba biti revolucionar, nego je učinio i nešto mnogo važnije: pokazao je što je potrebno za jednog revolucionara, koja su pravila igre i kako on može postići svoje ciljeve", rekao je jednom prilikom vođa boljševika.
Na temelju života ovog filozofa mogao bi se snimiti film. Nakon boljševičke revolucije knez Kropotkin vratio se u Rusiju, u kojoj nije bio 40 godina zbog progona o strane carske vlasti. Posljednje godine svog života proživio je u Dmitrovu, malom gradu u blizini Moskve. Kropotkin je upoznao Aleksandra Kerenskog i Vladimira Lenjina, koji su idealizirali "djeda ruske revolucije". Kropotkinovo najvažnije djelo "Kruh i volja" spada među osnovnu anarhističku literaturu i još uvijek utječe na anarhiste širom svijeta.
Kropotkin je pokušao povezati identitet anarhizma i komunizma. Rekao je da je anarhizam bez komunizma proizvoljnost i bezakonje, dok komunizam bez anarhizma čine kasarne i lišavanja. Zato je pokušao osmisliti znansttveni "anarho-komunizam". Kropotnik nije samo gradio kule u pijesku, nego je tražio primjere i tendencije horizontalnog uređenja u realnom životu i povijesti. Prema Kropotkinu, revolucija je išla ruku pod ruku s evolucijom i stvaranjem. Zastupao je decentralizirano komunističko društvo koje je izdvojeno od centralne vlast i zasnovano na samoupravnim zajednicama.
Kropotkinova djela utabala su direktan put do humanističkog i pravednog društvenog uređenja, u kojem bi društvo moglo peoći bez ikakvog "prijelaznog razdoblja". Premda je ono što je napisao prije stotinu godinu i dalje relevantno, njegove ideje će vjerojatno ostati samo utopija.
Vjeruje se da je Solovjov bio prototip za lik Ivana Karamazova u "Braći Karamazov" Fjodora Dostojevskog. Solovjov i Dostojevski bili su dobri prijatelji. Godina 1881. bila je prekretnica za ovog filozofa. Rusija je bila u šoku zbog ubojstva cara Aleksandra II. Solovjov je osudio zločin terorističke organizacije "Narodna volja", ali je prijestolonasljednika pozvao da pokaže samilost i oprosti ubojicama. Ovaj njegov stav zasnovan je na dubokom uvjerenju Solovjova u potrebu za kršćanskim oproštajem.
Osnovu njegovog filozofskog učenja čini ideja bogočovječanstva. On ju je prvi put formulirao 1878. Njezina glavna poruka leži u jedinstvu čovjeka i Boga. U svom je učenju Solovjov koristio termin Sofija ili božanska mudrost, koja je trebala postati suština obnovljene vjere. Prema ruskom filozofu, samo obnovljena crkva i religija mogu popuniti ideološki vakuum koji je nastao na kraju 19. stoljeća, kada su se pojavile brojne političke teorije i pokreti. Dugo spiritualno traganje uvjerilo je Solovjova da samo zahvaljujući vjeri u Boga čovječanstvo može opstati.
Kao što su ideje Konstantina Stanislavskog donijele revoluciju u kazalištu, Rozanovljev način mišljenja promijenio je lice filozofije, pretvarajući je u specifičan žanr. On je bio zasnovan na necenzuriranom i neprerađenom osobnom iskustvu, na trenutnim uzbudljivim utiscima. "Minuta je prošla između 'Želim sjesti' i 'Sjeo sam'. Odakle dolaze sve te različite nepovezane misli?” - pitao se Rozanov, koji je sebe često opisivao kao "čovjeka iz podzemlja" Dostojevskog. (Rozanov je Dostojevskog tako nesebično i vjerno volio da se oženio njegovom ljubavnicom Apolinarijom Suslovom, premda je bio sedamnaest godina mlađi od nje).
Dok je Lav Tolstoj prvi pokušao uvesti elemente toka svijesti u svoja djela, Vasilij Rozanov je napisao filozofsku trilogiju "Usamljenost" i dva djela "Opalo lišće" koristeći ovaj inovativan oblik naracije. U svojim djelima Rozanov pokušava na papir staviti svoje sirove, intimne misli i osjećaje. Ovaj književni postupak vrhunac je dostigao kasnije u "Uliksu" Jamesa Joycea.
Rozanovljevi su stavovi po mnogim pitanjima kontradiktorni i vrlo strastveni. Na primjer, s jedne strane Rozanov kaže da je neuspjela revolucija 1905. godine zaljuljala čamac, ostavljajući pustoš, a s druge je vjerovao da su ovi događaji Rusiju približili sigurnoj budućnosti.
Ovaj je nekonvencionalan filozof smatrao da je neophodno stvari opisati iz različitih kutova i u različitim formama: "Čovjek treba imati točno 1000 pogleda na neku temu. To su koordinate realnosti i realnost se može dokučiti samo iz ovih 1000 kutova."
Religijski i politički filozof i stručak za ruski mentalitet, Berdjajev je čak sedam puta bio nominiran za Nobelovu nagradu za književnost. "Ruska čežnja za smislom života glavna je tema naše književnosti i to je pravi razlog postojanja naše inteligencije", zapisao je on. Berdjajev je stekao svjetsku slavu svojom značajnom knjigom "Novi Srednji vijek. Razmišljanje o sudbini Rusije i Europe" koja je objavljena u Parizu gdje se preselio 1924.
Njegov život u postrevolucionarnoj Rusiji bio je, međutim, težak. "Boljševizam je racionalističko ludilo, manija konačnog uređenja života, zasnovana na iracionalnoj popularizaciji moći." Berdjajev je optužen za zavjeru, uhićen i zatvoren. Bilo je previše događaja koji su se obrušili na njegov život, žalio se Berdjajev. "Četiri sam puta bio u zatvoru, dva puta u starom režimu i dva puta u novom, bio sam protjeran na sjever zemlje na tri godine, optužen pred sudom pri čemu mi je prijetilo vječito izgnanstvo u Sibir, protjeran sam iz svoje zemlje i vjerojatno ću život okončati u progonstvu." Nažalost, bio je u pravu. Berdjajev je bio najvažniji predstavnik škole kršćanskog egzistencijalizma koja ističe duboko istraživanje uvjeta ljudskog postojanja i stanja svijeta iz prizme kršćanskog pogleda na svijet.
U svom najboljem djelu "Ruska ideja" (1946.) Berdjajev je formulirao suštinsku ideju koja je pokretala njegovu kreativnost u posljednjim danima njegovog života. Filozof je vjerovao da bi u postsovjetskoj Rusiji mogao biti stvoren pravedniji sustav i da bi on mogao ispuniti glavnu misiju zemlje, postati ujedinitelj istočne (religijske) i zapadne (humanističke) razvojne linije povijesti.
Ciolkovski je jedan od osnivača filozofskog pokreta kozmizma koji je utjecao na teološke i prirodne znanosti, kao i na vizualne umjetnosti u Rusiji i širom svijeta. Samouki znanstvenik rođen je s pogledom usmjerenim u zvijezde i smatra se osnivačem suvremene kozmonautike. 1887. godine Ciolkovski je napisao kratku priču pod naslovom "Na Mjesecu", u kojoj je opisao doživljaje osobe koja se našla na Zemljinom satelitu. Za značajan se dio pretpostavki koje je iznio Ciolkovski kasnije ispostavilo da su točne.
Od 1903. godine Ciolkovski se u potpunosti posvetio istraživanju svemira. U članku "Istraživanje svjetskog prostranstva reaktivnim uređajima" prvi je put argumentirano iznio stav da će raketa biti aparat za uspješne letove u svemir. Znanstvenik je također razvio koncept raketnog motora na tekuće gorivo. Između ostalog, izračunao je brzinu potrebnu da svemirski brod uđe u Sunčev sustav (druga svemirska brzina). Ciolkovski se bavio mnogim praktičnim pitanjima boravka u svemiru, što je kasnije postalo osnova za sovjetsku kozmonautiku.
On je osmislio rješenja koja će omogućiti navođene rakete, sustav za hlađenje, konstrukciju mlaznica i sustava za napajanje gorivom. Njegovi radovi nadahnuli su oca praktične kozmonautike Sergeja Koroljova, koji je zaslužan za razvoj sovjetskog svemirskog programa.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
