Knez Kropotkin, otac ruskog anarhizma

Izvor: Natalija Mihajlenko

Kad netko spomene riječ anarhija, odmah zamišljaš crnu zastavu, lubanju s kostima, pijane mornare i svakojake druge stvari. Kropotkin nije propagirao ništa slično. Bio je ozbiljan čovjek, znanstvenik. I k tome čitavom svojom dušom mrzio je nasilje.

Kao mnogi ruski revolucionari 19. st., rodio se u plemićkoj obitelji, pripadao je eliti. Njegov otac imao je više od tisuću kmetova i čitava tri imanja. Kropotkin je završio Pažeski korpus, najprestižniju vojnu instituciju u Rusiji. I bio je osobni kamer-paž (mladi plemić u službi na dvoru op. red.) cara Aleksandra II. Pred njim su se otvarale izvanredne mogućnosti: mogao je postati general ili ministar.

Ali sve to je knez zanemario i otišao u revoluciju. Nakon što je pročitao brdo ilegalne literature, stavio je križ na svoju karijeru. Odrekao se prestižne službe u gardi i otputovao u Sibir.

Tijekom svojeg upoznavanja s narodom Kropotkin se konačno uvjerio da svo zlo dolazi od države. U onim mjestima do kojih ne doseže ruka države, ljudi su živjeli sretno. I to bez obzira na siromaštvo. Oni su se sami organizirali u komune te su se lijepo snalazili bez poreza i dužnosnika.

Dok je bio u Švicarskoj, promatrao je kako je organizirana radna zadruga urara. Nije bilo nikakve pretpostavljene vlasti nad njima, a radna zadruga je svejedno prekrasno funkcionirala. To je bila prava anarhistička komuna, u onom smislu u kakvom ju je shvaćao Kropotkin. Zajednica slobodnih ljudi koji ne rade zbog prisile, već po svojoj volji. U Švicarskoj je stupio u Prvu internacionalu. Onu istu gdje i Karl Marx.

Više iz ove rubrike:

Skladatelj Aleksandar Borodin: Kemičar koji je promijenio svoj život radi glazbe U životu Aleksandra Borodina znanost i glazba bile su neraskidivo povezane. Ostao je zapamćen kao autor jedne od najljepših ruskih opera „Knez Igor", ali i kao vrstan kemičar.

Kako je Mendeljejev letio balonom Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834.-1907.) - veliki ruski kemičar, tvorac Periodnog sustava elemenata koji je proizveo u znanosti senzaciju usporedivu s otkrićem električnog svjetla. Nacionalna mitologija pripisuje mu i stvaranje votke.

Slikar Vrubelj: visoka cijena demonizma Slikar Mihail Vrubelj (1856.-1910.), autor remek djela Oboreni vrag i Princeza Labud, jedna je od najtragičnijih osoba u ruskom slikarstvu.

Ivan Kozlovski: čovjek koji je odbio pjevati Staljinu Ivan Kozlovski (1900.-1993.) - solist Boljšog teatra, legendarni operni pjevač, tenor. Pjevao je arije Lenskog u Evgeniju Onjeginu, jurodivog u Borisu Godunovu, Berendeja u Snjeguljici. Sve zajedno više od 50 klasičnih dionica.

Iz inozemstva se vratio kao uvjereni revolucionar i počeo voditi revolucionarnu propagandu. Kropotkin je bio vješt konspirativac, dugo ga nisu mogli uhititi, iako je policija znala za njegovu djelatnost. Neprestano se maskirao – ili u studenta, ili u seljaka. Često je mijenjao stanove u kojima se skrivao. U kuću je ulazio otmjeni mladi čovjek u naočalama, a izlazio seljak u košulji od cica i seljačkim čizmama. To njegovo pretvaranje bilo je dovedeno do apsolutnog savršenstva, no ipak su ga na kraju uhitili. I smjestili ga u Petropavlovsku tvrđavu, jedan od najmračnijih ruskih zatvora. Kropotkin je odslužio dvije godine zatvorske kazne i pobjegao. Odlučiti se na bijeg iz Petropavlovke mogao je samo jako očajan čovjek. 

Otputovao je u inozemstvo i nastavio tamo svoju antidržavnu djelatnost. Pa anarhija je negiranje države, državne mašine. Imao je puno pristaša, objavljivali su novine s izazovnim nazivom Buntovnik, vodili su propagandnu djelatnost, čak su organizirali terorističke napade. Kropotkin nije imao nikakve veze s terorizmom, ali je bio u centru pažnje, bio je suviše neprivlačna pojava. Zbog toga su ga izbacivali iz svih europskih država. A u Francuskoj su ga čak osudili na pet godina zatvora. Ipak u njegovu zaštitu istupili su Victor Hugo i drugi poznati ljudi. I Kropotkinu su smanjili kaznu na tri godine. Odsjedio je tu kaznu.

Anarhiste ne voli nijedna država. Ni kapitalistička, ni socijalistička. Kad se tijekom revolucije Kropotkin vratio u Rusiju, odmah su nastale svađe s boljševicima. Starog anarhista užasavala je okrutnost boljševika. Po svojoj prirodi bio je blag i dobar čovjek te nikako nije mogao prihvatiti crveni teror. Anarhizam je shvaćao prije svega kao uzajamnu pomoć i solidarnost. A tad je bio na snazi rat svih protiv svih.

„I zar sam zbog ovog radio čitav život na teoriji anarhije!“, žalio se Plehanovu, jednom od najstarijih marksista. Plehanov je rekao Kropotkinu: „Petre Aleksejeviču, pa i ja sam u istom takvom položaju. Zar sam mogao znati da će moje propagiranje znanstvenog socijalizma dovesti do takvog užasa...“

Kropotkin se susretao s Lenjinom te ga je pokušao urazumiti, molio ga je da stane sa strijeljanjem. Lenjin ga je ismijavao. Nitko ga više nije uzimao za ozbiljno. Čak ni poznati anarhist Nestor Mahno koji je osjećao duboko poštovanje pred Kropotkinom. Smatrao je da su njegove ideje zastarjele, otrgnute od života.

Kad je Kropotkin umro, sovjetska vlast ga je štovala kao borca s prokletim carizmom. U njegovu čast počeli su nazivati ulice i gradove. U centru Moskve postoji stanica podzemne željeznice Kropotkinskaja. Postojao je neko vrijeme i muzej Kropotkina. No krajem 1930-ih zatvorili su ga za svaki slučaj. Ni Kropotkinove knjige nisu objavljivali. Sovjetska država stala je na noge, postajala je sve moćnija. Anarhističke ideje bile su potpuno strane takvoj državi.

No ispostavilo se da je anarhizam potpuno vitalan pravac. Dok postoji država, uvijek će biti onih koji se bore protiv njegovog jarma. Čuvena parola „Anarhija je majka reda“ nije tako apsurdna, ako shvaćamo anarhiju prema Kropotkinu. Kao izvanrednu utopiju. Idealno ustrojstvo društva, gdje se svjesni građani trude da si međusobno pomognu. Bez pretpostavljene vlasti. Bez nadzornika i kontrolora. Jednostavno zbog toga što su građani svjesni i dobri ljudi. Prekrasna slika, iako potpuno nevjerojatna. No veliki sanjar knez Kropotkin je vjerovao da će jednom biti baš tako.