Amerika je 1962. godine iz SSSR-a dobila nazad svog pilota Garyja Powersa, oborenog u avionu Lockheed U-2. Razmjena je izvedena na mostu Glienicke izmađu Zapadnog Berlina i Istočne Njemačke. Za njega je Sovjetski Savez dobio čovjeka poznatog pod imenom Rudolf Abel. Amerikanci o njemu i nisu znali ništa osim da je sovjetski agent.
Pravo ime Rudolfa Abela bilo je William Fisher. Od 1927. godine bio je zaposlen u OGPU-u (Objedinjena državna politička uprava), sovjetskoj državnoj sigurnosti. Oni su William a zapazili zahvaljujući njegovoj izuzetnoj vještini radiooperatera (koju je stekao tijekom vojne službe u radografskoj pukovniji), kao i zato što je savršeno vladao engleskim jezikom. Fisher je, naume, rođen 1903. u Newcastleu na Tyneu u Engleskoj, u obitelji marksističkih revolucionara koji su pobjegli iz Ruskog Carstva, ali zatim se 1920. godine vratili u SSSR. Kada je postao dio Glavne obavještajne uprave, Fisher je obećao: "Radije bih umro, nego izdao interese moje Domovine", misleći na SSSR.
William Fisher (drugi slijeva) s vojnicima u njegovoj pukovniji
Arhivska fotografijaČinjenica da su njegovi roditelji zadržali britansko državljanstvo nakon povratka u SSSR jako je pomogla Williamu. Brzo je dobio putovnicu Velike Britanije uz izmišljeno obrazloženje da se ne slaže s komunističkim idejama svog oca i da se želi vratiti u zemlju rođenja. 1931. godine Fisher je otišao u Norvešku na prvu misiju pod lažnim identitetom prodavača radiotehničke robe. Četiri godine kasnije poslan je u Britaniju, gdje je živio pod kodnim imenom "Frank" kao vlasnik stanice za radiovezu, a zapravo kao agent za vezu. On je bio taj koji je u Moskvu prosljeđivao informacije od čuvene grupe agenata "Kembridžska petorka". Također je uspostavio radiomrežu za povezivanje lokalnih tajnih agenata sa sovjetskom centralom.
William Fisher s radiostanicom
Arhivska fotografijaSmatralo se da je Frankov rad vrlo uspješan, no ipak je 31. prosinca 1938. godine Fisher otpušten iz obavještajne službe. Najvjerojatniji razlog za nepovjerenje prema njemu bila je suradnja s tajnim agentom NKVD-a (Narodni komesarijat unutarnjih poslova koji je smijenio OGPU) Aleksandrom Orlovom (poznatim i kao Lav Nikolski), koji je 1938. godine prebjegao i bio proglašen "narodnim neprijateljem".
Fisher je bio vrlo uporan i 1941. godine vraćen je u službu u NKVD-u i poslan u Samaru (850 kilometara jugoistočno od Moskve) s Rudolfom Abelom, Latvijcem i još jednim radiooperaterom, duboko sakrivenim agentom koji je 1938. godine otpušten iz NKVD-a. Abel i Fisher dugo su bili najbolji prijatelji. Bili su tako nerazdvojni da su ih neki ljudi miješali. Kada su zajedno dolazili u menzu NKVD-a, ljudi su se šalili: "Vidi, dolaze Abelovi!" U Samari obojica su prošla obavještajnu obuku.
Pravi Rudolf Abel
Arhivska fotografijaIste godine Fisher je bio uključen u operaciju dezinformiranja pod nazivom "Manastir", gdje je bio zadužen za tehnički aspekt te je obučio agenta Aleksandra Demjanova da radi s radiostanicom. Demjanov je igrao ulogu prebjeglog agenta i slao Nijemcima različite pogrešne informacije o sovjetskim trupama. 1944. godine sudjelovao je u operaciji "Berezino". Sovjetski agenti pretvarali su se da su izmišljena jedinica njemačkih trupa koja tajno radi u pozadini Crvene armije. Nacisti su im slali špijune u pomoć. Radijsku "igru" realizirao je Fisher čiji je precizan rad spriječio neprijatelje da otkriju istinu. Posljednja poruka iz berlinske baze glasila je: "Ne možemo vam pomoći, uzdamo se u Božju volju."
William Fisher za vrijeme Drugog svjetskog rata
Arhivska fotografijaPoslije Drugog svjetskog rata Fisher je poslan u SAD kao duboko skriveni agent pod kodnim imenom "Mark". Bio je potpuno pripremljen za svaku zahtjevnu misiju: posjedovao je podrobna znanja iz kemije, fizike, slikarstva, fotografije, a mogao je raditi i kao električar. Stigao je u SAD pod lažnim identitetom litavskog izbjeglice Andrewa Kayotisa, a zatim živio u Brooklynu kao slikar po imenu Emile Goldfus, koji je vodio fotografski atelje. Tu je neko vrijeme surađivao s agentima Lonom i Morrisom Cohen, koji ga opisuju kao "visoko kulturnu i duhovno bogatu osobu". Fisher je organizirao dvije mreže agenata u Kaliforniji i na istočnoj obali Amerike. Takođe rje poslao različite važne informacije u Moskvu, na primjer o osnivanju CIA-je, slanju američkih trupa u Europu i nuklearnom bombardiranju sovjetskih gradova u slučaju rata sa SSSR-om.
Fisherova osoba za vezu s Moskvom bio je Jurij Sokolov ("Klod"). Prisjećao se da su Fisherove informacije Sovjetskom Savezu uštedjele "2-3 godine rada u tajnim laboratorijima i 18-20 milijuna rubalja (oko 252-280 tisuća dolara)". Sokolov je također ispričao da je bio vrlo pažljiv kada se spremao za prvi sastanak s Fisherom, jer je znao da je Mark odličan agent, pa je učinio sve da ga ne kompromitira. Klod je provjerio sve moguće kutove promatranja, prišao Fisheru i nešto "slučajno" ispustio na zemlju kako bi se zaustavio pored Marka i gotovo nečujno razgovarao s njim. Kada su pronašli sigurno mjesto za pravi razgovor, Fisher je zagrlio Sokolova. Prije toga kolege agente nije vidio godinu dana.
William Fisher sa svojim slikama
Boris Kosarev/Obiteljska arhiva Marije Kosareve/russiainphoto.ru1955. godine Fisher se vratio u SSSR na neko vrijeme kako bi se oprostio od Rudolfa Abela, koji je iznenada preminuo poslije srčanog udara. Kada je nastavio misiju, Moskva je promijenila njegovu osobu za vezu. Međutim, agent koji je trebalo doći kod Fishera stradao je u brodolomu. Sokolov se prisjećao da ga je Fisher "poznavao i duboko žalio za njim". Onda je Moskva poslala drugu osobu za vezu. Njegovo ime bilo je Reino Häyhänen pod kodnim imenom "Vik", koji je imao lošu reputaciju i ozbiljne probleme s alkoholom.
Reino Häyhänen
Javna domenaFisher je shvatio da je Häyhänen nepouzdan. U svibnju 1957. Moskva je opozvala Vika u SSSR da primi nagradu, ali bio je to zapravo način da ga navedu da se vrati kako bi ga otpustili iz službe. Häyhänen je to shvatio, otišao za Pariz, prijavio se u američko veleposlanstvo i otkrio sve što je znao o Fisheru. Oprezni je agent odlučio ne pobjeći, nego uništiti važne dokumente. Uhićen je u hotelskoj sobi koju je koristio za radiokomunikaciju. Nije uspio spaliti osobna pisma od žene i kćeri, napisana na ruskom jeziku. Kasnije su ova pisma pročitana na sudu, i ljudi su zbog toga imali više simpatija prema Fisheru nego prema Häyhänenu.
Rudolf Abel u američkom sudu
Getty ImagesFishešer je odbacio ponudu da radi za američku vladu i nije Amerikancima odao nijednu informaciju o sebi i svom radu. Predstavio se kao Rudolf Abel. Na sreću, nije osuđen na smrt. U svom prvom pismu ženi iz zatvora 1958. napisao je da je osuđen na 30 godina, ali da se osjeća dobro dok se bavi matematikom i slikanjem. Nekim čudom, odležao je samo pet godina prije nego što je predan SSSR-u u zamjenu za Powersa.
Memorijalna poštanska marka s Rudolfom Abelom
Javna domenaPrijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
