Kao mlada žena koju je Afrički nacionalni kongres Nelsona Mandele regrutirao za špijuniranje južnoafričkog režima apartheida, Sue Dobson brzo je napredovala i uspostavila kontakte s vodećim figurama manjinske bijele vlade. Nije ni sanjala da će je uskoro raskrinkati te da će morati upotrijebiti sve svoje vještine - stečene u SSSR -u - kako bi ostala živa i slobodna, unatoč nepovoljnim okolnostima.
Nevjerojatna priča Sue Dobson — koja je poslužila kao inspiracija za knjigu i film koji uskoro izlaze — počinje u Južnoj Africi ranih 1980-ih, zemlji u kojoj je vlast manjine nemilosrdno provodila postojeći režim apartheida i rješavala se onih koji su joj se drznuli suprotstaviti.
Južnoafrička policija tuče crnkinje palicama nakon što su zapalile pivnicu u znak protesta protiv apartheida, Durban, Južna Afrika.
Hulton Archive/Getty ImagesPreko svoje je šogorice 20-godišnja Sue Dobson, potomkinja privilegirane bijele južnoafričke obitelji, pouzdana maturantica škole za bijelce, ušla u redove Afričkog nacionalnog kongresa, socijaldemokratske političke stranke koja je u to vrijeme u Južnoj Africi bila zabranjena.
Tu je regrutirana u obavještajni ogranak stranke i poslana u Sovjetski Savez kako bi usavršila svoje vojne i obavještajne vještine.
"Regrutirana sam u Afrički nacionalni kongres i susrela sam se sa šefom vojne obavještajne službe Ronniejem Kasrilsom. Regrutirao me i predložio mi da odem na vojnu obuku u tadašnji SSSR. Moj je zadatak bio proći obuku u Sovjetskom Savezu i zatim se vratiti u Južnu Afriku, gdje sam trebala raditi kao tajna agentica na poziciji bliskoj vladi. Što je upravo ono što sam i učinila", rekla je Dobson.
Obavijest o apartheidu na plaži u blizini Capetowna, koja označava područje samo za bijelce.
Keystone/Getty ImagesDa bi napustili svoju zemlju na više mjeseci, Sue i njezin suprug morali su osmisliti čvrsti alibi kako kod kuće ne bi izazvali sumnju.
"Plan je bio vrlo pažljivo osmišljen. Obitelji i prijateljima rekli smo da idemo na put po Europi i da nas neće biti otprilike godinu dana, nakon čega ćemo se vratiti u Južnu Afriku i skrasiti se. Prikupili smo što više razglednica sa što više odredišta. Ispisane su razglednice u Južnu Afriku slali sovjetski dužnosnici iz raznih zapadnoeuropskih zemalja tako da je izgledalo kao da smo razglednice slali prijateljima i obitelji s tih odredišta dok smo bili u Moskvi na obuci", rekla je Dobson.
Nakon što je pripremna faza završena, mlada žena i njezin suprug bili su spremni krenuti.
U jesen 1985. par je sletio na aerodrom Šeremetjevo u Moskvi, glavnom gradu Sovjetskog Saveza, vodeće zemlje socijalističkog bloka koja je u to vrijeme samu sebe proglasila prvakom rasne jednakosti. Usred Hladnog rata to je značilo da će SSSR podržati Afrički nacionalni kongers, ne samo zbog borbe stranke za rasnu jednakost u Južnoj Africi, nego i zato što bi pomoć u okončanju antisovjetske vladavine bijele većine u zemlji potencijalno osnažila Moskvu da uspostavi važno uporište Hladnog rata na afričkom kontinentu.
Za 20-godišnju idealisticu Dobson, koja je svesrdno vjerovala u ideju Afričkog nacionalnog kongresa, Sovjetski Savez izgledao je kao obećana zemlja u kojoj su vladali rasna jednakost i socijalna pravda.
"Učili su nas [u školi] da je Sovjetski Savez nešto sasvim drugo, nešto jako loše. I začudila sam se kada sam vidjela koliko je običan i kako su ulice lijepe. To je bilo vrijeme perestrojke i glasnosti, Gorbačov je u to vrijeme bio vrlo popularan. Bilo je prilično zanimljivo vidjeti obične ljude na ulicama kako demonstriraju za mir, što je nešto što nikada prije nisam vidjela. U to mi je vrijeme to dalo pogled na čovječanstvo koji prije nisam imala", rekla je Dobson.
Južnoafrički prosvjednici u Sowetu koriste automobile kao barikade za vrijeme nemira proizašlih iz prosvjeda protiv upotrebe afrikaansa u školama.
Keystone/Getty ImagesŽena je bila toliko impresionirana onime što je vidjela da je rekla da se tada počela identificirati kao komunistica.
"Nakon pada Sovjetskog Saveza i raspada Istočnog bloka, ljudi su preispitali mnogo toga. A neke su stvari u teoriji bolje nego u praksi i mi to nužno ne znamo. No došavši iz situacije poput moje, žarko sam vjerovala da SSSR nudi ljudima Južne Afrike bolju alternativu od one koju su imali u tom trenutku. Mislim da bih sebe opisala kao komunisticu", rekla je Dobson.
Ožalošćeni mašu replikama drvenih pištolja i pjevaju u znak podrške zabranjenom Afričkom nacionalnom kongresu na sprovodu militanata Afričkog nacionalnog kongresa ubijenih u Queenstownu u Južnoj Africi.
Gideon Mendel/Corbis/Getty ImagesOdmah po dolasku, Dobson i njezin suprug bili su smješteni u sigurnu kuću u Ulici Gorkog (danas Tverska ulica), nedaleko od Kremlja i Crvenog trga. Sljedećih sedam mjeseci par će proći opsežnu vojnu i obavještajnu obuku koju će voditi sovjetski instruktori s ciljem usavršavanja špijunaže i preživljavanja tajnih agenata Afričkog nacionalnog kongresa u južnoafričkoj vladi.
"Kako je moja obuka napredovala, bilo je važno da savladam nadzor i protunadzor. Bilo je važno razumjeti kako nadzirati nekoga pješice, u automobilu, kako se mijenjaju nadzorni timovi. Postojao bi nadzorni tim od možda pet ili šest ljudi, a moj bi zadatak bio pronaći one koji koriste što je moguće više tehnika: prelaze cestu, odjednom se zaustavljaju kako bi nekoga pitali za vrijeme i vidjeli tko stoji iza vas, ulaze u javni prijevoz i silaze s njega. Puno se stvari učilo da biste postali što oprezniji. Bilo je tu i obuke za eksplozive, radijskog rada, političkih pouka, naoružanja — bio je to dobro zaokružen tečaj. Kasnije su mi te stvari zapravo spasile život", rekla je Dobson.
Kada je došlo vrijeme da napusti Moskvu, Sue Dobson vratila se u rodnu Južnu Afriku kao obučena agentica. Nije ni sanjala da će joj vještine i kontakti koje je stekla tijekom boravka u Sovjetskom Savezu uskoro dobro doći kada je raskrinkaju.
Po povratku u Južnu Afriku 1986., Dobson je radila za novine sa sjedištem u Pretoriji, prije nego što se zaposlila u vladinom uredu za informiranje, gdje je stekla neprocjenjiv uvid u planove južnoafričke vlade. Na primjer, za diskreditiranje stranke SWAPO u Namibiji.
Unatoč njezinoj sve većoj važnosti kao obavještajki Afričkog nacionalnog kongresa, Dobson nikada nije dobila plan bijega u slučaju raskrinkavanja.
"Na meni i mom voditelju bilo je uspostaviti sigurnu rutu, napraviti plan B. Nažalost, to se nikada nije dogodilo, jer Ronnie [Kasrils] to nikada nije osigurao. To je bio nedostatak. Nisam imala papire, nisam imala novca, nisam imala dokumente, sigurne kuće, nigdje se nisam mogla skloniti. To je bio ozbiljan propust mog voditelja i moje organizacije. To se nije smjelo dopustiti", rekla je Dobson.
Radeći kao tajna agentica Afričkog nacionalnog kongresa u redovima ureda za informiranje, Dobson je dobila pristup članovima parlamenta i ministrima. Naposljetku se mlada stručnjakinja, koja nije izazivala sumnje, razmatrala za mjesto u uredu predsjednika Frederika Willema de Klerka, što je bio posao iz snova bilo kojeg obavještajnog agenta Afričkog nacionalnog kongresa. Visoki je ured, međutim, zahtijevao višu razinu sigurnosne provjere i temeljitiju provjeru prošlosti, koja je otkrila vezu Sue Dobson s Afričkim nacionalnim kongresom. Dobson je "spaljena", što znači da je bila raskrinkana kao špijunka.
Mladi iz Soweta kleče ispred policije, držeći ruke u zraku pokazujući znak mira, 16. lipnja 1976., Soweto, Južna Afrika
Jan Hamman/Foto24/Gallo Images/Getty ImageU škripcu i prepuštena sama sebi protiv moćne vlade, žena nije imala drugog izbora nego otići do kraja. Morala je pobjeći iz Južne Afrike i stići do sovjetskog veleposlanstva u susjednoj Bocvani, jer je smatrala da je to jedino mjesto gdje može dobiti pomoć.
"Morala sam se izvući iz vrlo teške situacije. Da nisam prošla trening, vjerojatno to ne bih bila u stanju napraviti. Zapravo sam radila u Namibiji u vrijeme kad sam shvatila da sam raskrinkana. Morala sam što prije otići u egzil kako bih se spasila. Ali nisam mogao ići avionom, jer su očekivali da ću letjeti iz Namibije za Europu. Unajmila sam automobil i prevalila tu udaljenost, što nisu očekivali. Pretpostavljam da me obuka u SSSR-u naučila da razmišljam izvan okvira", rekla je Dobson.
Kad je bjegunka stigla u Bocvanu, odjednom je primijetila da je prate i shvatila da je samo pitanje vremena kada će je agenti južnoafričke vlade uhititi.
"Znala sam da me nadziru. Stigla sam u Gaborone kada sam uočila da me prate. Pratio me južnoafrički automobil. Shvatila sam da se vjerojatno bliži trenutak u kojem će me uhititi. Uspjela sam doći do hotela, Holiday Inna u Gaboroneu. Uzela sam sobu, popela se na kat, provjerila prate li me, uočila automobil parkiran na parkiralištu, pokraj moga. Tada sam shvatila da nemam puno vremena. Uzela sam telefonski imenik i potražila broj sovjetske misije, imajući na umu da nije postojao plan B. Nisam imala upute što učiniti ako stvari krenu po zlu. Bilo je kasno navečer. Samo sam je nadala da će mi se netko javiti. I jesu."
"Pozdravila sam ih na ruskom. Objasnila sam tko sam, objasnila sam opasnost i onda rekla: 'Molim vas, možete li mi pomoći, jer mi nitko drugi nije u stanju pomoći?' Čovjek na telefonu rekao je: 'Nađimo se dolje za 20 minuta.' Tako je i bilo. Izašla sam kroz stražnji ulaz hotela i čekala. Prišao mi je automobil i netko mi je rekao da uđem. Nisam imala pojma je li to on, riskirala sam. Identificirao se i čula sam njegov naglasak. Bio je Rus. Zatim me odvezao u sovjetski kompleks u Gaboroneu", rekla je Dobson.
Dobson je ostala u sovjetskom kompleksu nekoliko dana prije nego što su je Rusi ukrcali u avion za London.
"Ukrcali su me na let za Veliku Britaniju. Točno u zadnji čas. Neposredno prije no što su se vrata zatvorila, progurali su me kroz njih. Postojao je neki dogovor s osiguranjem zračne luke. Sjećam se da je moj ruski prijatelj razgovarao s čovjekom na vratima te su me pozvali. Uspjela sam sigurno doći do Velike Britanije", rekla je žena.
Dobson je rekla da je kao odredište odabrala London, jer je o toj lokaciji prethodno razgovarala s voditeljem. Da joj je ponuđen azil u Sovjetskom Savezu, razmislila bi.
"Pretpostavljala sam da ću otići u Veliku Britaniju, no da sam dobila poziv, bila bih u velikom iskušenju da odem u SSSR", rekla je.
Danas Sue Dobson živi mirnim životom u Velikoj Britaniji. Iako je posjetila svoju rodnu Južnu Afriku kada je za nju to bilo sigurno, nikada se nije imala priliku vratiti u Moskvu niti se osobno zahvaliti svojim instruktorima i sovjetskom diplomatu, koji su joj prije mnogo godina priskočili u pomoć u Bocvani. Žena se nada da bi zahvaljujući objavljivanju njezine priče riječi zahvale mogle stići na svoje odredište.
"Želim se zahvaliti tim ljudima koji su me obučavali, koji su pazili na mene i koji su me spasili. Zato što su mi toliko promijenili život. Bez ovih ljudi ne bih mogla uraditi stvari koje sam uradila ili proživjeti život koji sam proživjela. Neizmjerno sam im zahvalna."
Uskoro će, međutim, priča Sue Dobson konačno biti ispričana, i to u obliku knjige i filma. Žena vjeruje da će to biti važan doprinos povijesti Južne Afrike. Što se tiče njezinih osjećaja prema Rusiji, Sue Dobson i dalje voli zemlju koja je odigrala ključnu ulogu u njezinu životu, koliko god kratak bio njezin boravak u Moskvi.
"Voljela bih se vratiti. I dalje bih se voljela vratiti."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
