Među mnoštvom arhitektonskih koncepata i utopijskih teorija posebno mjesto zauzima ideja linearnog grada koji formiraju velike duge ulice. Iako zamisao datira još iz devetnaestog stoljeća, najveće zanimanje izazvala je kod sovjetskih arhitekata dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Tako je, recimo, Nikolaj Ladovski predlagao da se povežu Lenjingrad, današnji Sankt-Peterburg, i Moskva tako što bi došlo do promjene ulične mreže posljednje. Duga glavna ulica, Tverska, trebala je postati glavni vektor razvoja grada i os koja povezuje dvije prijestolnice.
Getty Images
Arhitekt i teoretičar urbanizma Nikolaj Miljutin u svojoj čuvenoj knjizi iz 1930. godine "Socgorod" izložio je svoju koncepciju linearnog grada. Ona je bila bazirana na ideji decentralizacije industrije i razmještaja stambenih blokova preko puta tvorničkih kompleksa. Zahvaljujući takvoj strukturi grad je mogao rasti bez ograničenja, izbjegavajući formiranje prenatrpanih dijelova. Međutim, sve te teoretske građevine ostale su samo na papiru, premda su u određenim trenucima imale mnoštvo sljedbenika.
Volgogradski eksperiment
Ideja realizacije linearnog grada u Rusiji pretočena je u stvarnost samo u jednom slučaju. Mjesto za veliki urbanistički eksperiment postao je Volgograd. Svoj izduženi oblik grad je dobio još u šesnaestom stoljeću, zahvaljujući povijesnom položaju duž obala rijeke Volge. Takva struktura grada bila je uvjetovana potrebom za otpremanje tereta rijekom, robe koju su proizvodile lokalne tvornice i zanatske radionice. Oko tih industrijskih centara formirani su stambeni dijelovi koji su se "nizali" na jedinstvenu os rijeke.
Sputnik
Slična shema razvoja gradskog teritorija sačuvana je i poslije revolucije. Novi rajoni koji su nicali kao radnička naselja raširili su se duž obala u dužini od 30 kilometara. Za vrijeme Drugog svjetskog rata više od polovice svih građevina u Volgogradu (u razdoblju od 1925. do 1961. godine zvao se Staljingrad) bilo je sravnjeno sa zemljom. U strašnoj Staljingradskoj bitci s lica zemlje zbrisani su čitavi stambeni kvartovi.
Međutim, i poslije rata grad se nastavio razvijati linearno. Prema generalnom urbanističkom planu iz 1945. godine, priobalni dio bio je oslobođen industrijskih objekata, skladišta, vojnih građevina koje su odsijecale stambeno područje od Volge.
Getty Images
Veliko gradilište
Najveće poslijeratno gradilište ovdje nalazilo se na Mamajevom kurganu na obali Volge, gdje je 15. listopada 1967. godine svečano otkriven spomenik "Herojima Staljingradske bitke". Na njemu su radili kipar Jevgenij Vučetić, arhitekt Jakov Belopoljski, kao i inženjer-projektant Nikolaj Nikitin, jedan od projektanata televizijskog tornja Ostankino u Moskvi. S obzirom na to da je na izgradnji spomenika bio angažiran "Stalingradgidrostroj", koji je gradio i Volšku hidroelektranu, korišteni su isti materijali, beton, metal i granit.
Sputnik
Prije nego što je gradnja počela, Mamajev kurgan raščišćavan je od mina, granata i avionskih bombi nekoliko mjeseci. Pored toga, otkrivene su i prebačene na susjedno mjesto zajedničke grobnice. Potom su na raščišćenom terenu napravljeni umjetni nasipi i kosine, postavljen je temelj glavnog spomenika. Na Mamajevom kurganu podignuto je nekoliko objekata, skulptura "Stajati do smrti", zidovi-ruševine, Dvorana Vojničke slave i spomenik "Majka Domovina zove".
Svojevremeno najviša skulptura "Majka Domovina" bila je upisana u Guinnessovu knjigu rekorda. Ukupna visina iznosi 85 metara, dok je dužina figure 52 metra. Spomenik je inače bio zamišljen kao dvostruko niži, da bi na molbu glavnog tajnika partije Nikite Hruščova Vučetić figuru produžio kako bi bila viša od američkog Kipa slobode.
Getty Images
U sastav Volgograda 2010. godine ušli su 28 naselja i otok Sarpinski, što je na karti promijenilo konfiguraciju grada. Međutim, princip linearne gradnje sačuvan je. Grad se danas prostire 90 kilometara duž obale Volge i zahvaća površinu od 56,5 tisuća hektara. Ovdje se nalazi i najduža ulica u Rusiji – Prodoljna (duga više od 50 kilometara).