Sredinom srpnja 1941. godine trupe grupe armija "Centar" probile su se prema Smolensku, odvajkada poznatom kao "zapadni štit" ruske države i zauzeli veliki dio grada. U "kotlu" su se našle tri sovjetske armije koje su, međutim, nastavile pružati snažan otpor.
Krvave borbe vodile su se za svaku ulicu i svaku kuću. Neka su područja po nekoliko puta prelazila iz ruku u ruke, a gubici u pojedinim jedinicima dosezali i polovicu ljudstva. Početkom kolovoza sovjetske armije definitivno su napustile Smolensk i uz velike gubitke probile se iz okruženja. Međutim, i neprijatelj je bio silno iscrpljen i izgubio dragocjeno vrijeme koje mu je bilo preko potrebno za ostvarenje ofenzive na Moskvu prije nego što nastupi hladno vrijeme.
Udaljena svega nekolko kilometara od finske granice, velika luka Murmansk, koja se nije ledila, činila se zapovjedništvu Wehrmachta kao lak plijen. Međutim, pametno postavljena obrana Crvene armije i uspješna djelovanja Sjeverne flote (između ostalog, iskrcavanje u zaljevu Boljšaja Zapadnaja Lica u srpnju-kolovozu 1941. godine) osujetili su ofenzivu njemačke i finske vojske.
Pretrpjevši neuspjeh, neprijatelj je bombardirao Murmansk takvom žestinom koja je od svih sovjetskih gradova bili jača samo u Staljingradu. U listopadu 1944. godine tijekom Petsamo-kirkeneške ofenzive Crvena je armija definitivno odbacila Wehrmacht od grada.
Drugi po značaju grad u SSSR-u 8. rujna 1941. godine potpuno su s kopna blokirali pripadnici grupe armija Sjever i njihovi finski saveznici. Jedina arterija koja je povezivala Lenjingrad s "velikom zemljom" bio je vodeni put preko Ladoškog jezera.
Tijekom 872 dana koliko je bio pod opsadom, Lenjingrad je bio izložen nebrojenim udarima iz zraka, artiljerijskim granatiranjima i strašnoj gladi koja je odnijela više od 600 tisuća života njegovih stanovnika. Ipak, grad koji je postao moćna tvrđava odolio je i dočekao proboj blokade 27. siječnja 1944. godine.
Trupe grupe armija Centar počele su 30. rujna 1941. godine s realizacijom plana osvajanja Moskve "Tajfun". Pad najvažnijeg političkog centra i najvećeg prometnog čvorišta u zemlji prouzrokovao bi katastrofalne posljedice po Sovjetski Savez, dovodeći u pitanje i samu mogućnost pobjede Sovjetskog Saveza u ratu. Prijestolnicu nisu branile samo regularne jedinice Crvene armije, nego i civilno stanovništvo, koje je gradilo obrambena utvrđenja na prilazima gradu. Iscrpivši Nijemce u žestokim borbama i sačekavši pojačanje iz Sibira i Dalekog istoka, sovjetska vojska je 5. prosinca prešla u kontraofenzivu velikih razmjera. Ošamućeni neprijatelj uvjeren u skoru pobjedu bio je potisnut iz Moskve na udaljenosti od 100 do 250 kilometara.
U listopadu 1941. godine počela je obrana glavne baze sovjetske Crnomorske flote Sevastopolja, koja je trajala 250 dana. Odsječen od glavnih snaga, grad je stoički odolijevao daleko nadmoćnijem neprijatelju u zraku i na moru.
Branitelji Sevastopolja uspjeli su dva puta odbiti napad, ali je poslije trećeg bilo jasno da iscrpljene sovjetske trupe neće moći zadržati grad. Početkom srpnja 1942. godine Sevastopolj je izgubljen, a Crvena ga je armija uspjela osloboditi tek 9. svibnja 1944. godine.
Tula koja se nalazi južno od Moskve zajedno s prijestolnicom doživjela je najteže dane u listopadu i studenom 1941. godine kada je njemačka of"nziva "Tajfun" bila na vrhuncu. Grad je bio samo na korak do toga da se nađe u totalnoj neprijateljskoj opsadi, no zahvaljujući upornom otporu sovjetskih trupa i njihovim neprestanim kontraudarima uspio je izbjeći gorku sudbinu.
Uspješna obrana Tule paralizirala je dio njemačkih snaga i spriječila Drugu tenkovsku grupu Heinza Guderiana da se probije ka Moskvi iz južnog pravca. Šestog prosinca, dan kasnije u odnosu na njihove kolege u okolini prijestolnice, sovjetske su trupe kod Tule prešle u veliki kontranapad i potisnule Nijemce 130 kilometara od grada.
Drevni grad na istočnoj obali Krimskog poluotoka nekoliko je puta tijekom Drugog svjetskog rata bio poprište žestokih borbi. U studenom 1941. godine Kerč je zauzela 11. armija Ericha von Mansteina, ali već 30. prosinca potisnuo ju je sovjetski desant koji se iskrcao na poluotok. U svibnju 1942. godine grad je morao biti napušten. Pod njemačkom okupacijom nalazio se sve do 11. travnja 1944. godine.
Tijekom borbenih djelovanja Kerč je bio gotovo potpuno razrušen. Ratni izvjestitelj i pisac Petar Pavlenko, koji je u ovom gradu boravio 1942. godine, pisao je: "Kada sam vidio Staljingrada, ta me slika nije šokirala, s obzirom na to da sam prethodno vidio Kerč."
U rujnu 1942. godine počele su teške borbe za ključnu sovjetsku crnomorsku luku Novorosijsk. Pretrpjevši teške gubitke, Nijemci nikako nisu mogli zauzeti čitav grad, ostavivši njegov jugoistočni dio pod kontrolom sovjetskih trupa.
U zimu 1943. godine poduzeti su prvi ozbiljni pokušaji oslobođenja Novorosijska. Četvrtog veljače u južnom dijelu grada iskrcan je pomorski desant pod zapivjedništvom majora Cezara Kunikova. Sovjetske trupe uspjele su zauzeti dionicu površine trideset kvadratnih kilometara i držati je 225 dana. Upravo s Male zemlje (pod kojim je imenom kasnije bio poznat ovaj mali komad zemlje), u napad je krenula jedna od tri grupe sovjetskih trupa koje su 16. rujna godine kompletno oslobodile grad.
Prva obrambena faza bitke za Staljingrad bila je za sovjetsku vojsku izuzetno teška. Tijekom žestokih borbi ona je izgubila znatan dio do temelja porušenog grada i povukla se prema rijeci Volgi, na čijoj je obali pružala otpor do posljednjeg daha.
Koristeći se činjenicom da su se Nijemci debelo zaglibili u gradskim borbama, Crvena armija je 19. studenog 1942. godine krenula u za protivnika iznenadnu veliku ofenzivu čiji je rezultat bila opsada i uništenje Šeste armije Wehrmachta. Treći Reich nikada ranije nije doživio tako katastrofalan poraz. Upravo sa Staljingradskom bitkom započeo je ključni preokret u ratu na Istočnom frontu.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
