"Deset Staljinovih udaraca" koji su oborili nacističku Njemačku (FOTOGRAFIJE)

Crvena armija je 1944. godine izvela deset velikih strateških ofenziva uslijed kojih je oslobođen gotovo čitav teritorij Sovjetskog Saveza, potučeno je desetak neprijateljskih divizija, Bugarska, Rumunjska i Finska prešle su na stranu antihitlerovske koalicije, a nacistička se Njemačka našla na rubu potpune propasti.

Za ove operacije bio je karakterističan tempo napredovanja Crvene armije, kao i sinkroniziranost djelovanja svih rodova vojske, operativna i taktička neočekivanost i učinkovita "priprema" za ofenzivu pomoću zračnih i artiljerijskih napada.

Iste je godine Josif Staljin 4. listopada u Moskvi nastupio s izvještajem "27. godišnjica Velike oktobarske socijalističke revolucije" i tom je prilikom prvi put nabrojao ove operacije, okarakteriziravši ih kao "udarce". Od tada se one tako i zovu.

Prvi udarac: Lenjingradsko-novgorodska operacija (siječanj-ožujak 1944.) 

Slomivši dobro pripremljenu njemačku obranu kod Lenjingrada, sovjetske su trupe odbacile neprijatelja 200-280 kilometara na zapad i tako potpuno likvidirale obruč oko ovog grada, drugog po značaju u SSSR-u. Njemačka 16. i 18. armija iz Grupe armija "Sjever" podnijele su težak poraz i bile prisiljene povući se na obrambenu liniju "Panther" na granici sa sovjetskom Estonijom.

Drugi udarac: Dnjeparsko-karpatska operacija (prosinac 1943. – travanj 1944.) 

Bitka za teritorij Ukrajine zapadno od Dnjepra bila je jedna od najkrupnijih u Drugom svjetskom ratu. S obje je strane sudjelovalo 4 milijuna ljudi. Crvena armija dugo je napredovala u teškim uvjetima, jer se otapao snijeg i ceste su bile pune blata. I pored toga, krasnoarmejci su uspjeli osloboditi znatan dio Ukrajine i trećinu Moldavije i stići do državne granice s Rumunjskom. Zbog neuspjeha je smijenjen zapovjednik Grupe armija "Jug", feldmaršal Erich von Manstein.

Treći udarac: Odeska i krimska ofenziva (ožujak-svibanj 1944.) 

Wehrmachtu je 1941. godine trebalo 250 dana da zauzme Sevastopolj, glavnu bazu Crnomorske flote, a Crvena armija je 1944. oslobodila grad za samo tri dana. Oslobođenje južne Ukrajine i Krima omogućilo je da sovjetske trupe sigurno nastupaju s krila na Rumunjsku, a brodovi su se vratili u svoje baze na poluotoku i ubrzo zatim uspostavili potpunu kontrolu nad Crnim morem.

Četvrti udarac: Viborško-petrozavodska operacija (lipanj-kolovoz 1944.)

Glavni cilj velike ofenzive u Kareliji u lipnju 1944. godine bio je da se Finska povuče iz rata. I pored toga što je neprijatelj na Karelijskoj prevlaci koncentrirao preko 70% svojih snaga, Crvena armija je uspjela probiti njegovu obranu i osloboditi Viborg i Petrozavodsk. Vidjevši da sovjetska vojska može prodrijeti duboko na teritorij zemlje, finska je vlada počela tražiti mogućnosti za sklapanje mira sa SSSR-om.

Peti udarac: Bjeloruska operacija (lipanj-kolovoz 1944.)

U tijeku Bjeloruske ofenzivne operacije "Bagration" Crvena je armija pokazala Wehrmachtu kako izgleda blickrig na sovjetski način. Operacija je pripremana u najvećoj tajnosti i bila je veliko iznenađenje za Nijemce. Za samo dva mjeseca borbi armije s tri sovjetska fronta su uz dobru međusobnu koordinaciju napredovale 600 kilometara na zapad, potukle Grupu armija "Centar" i oslobodile Bjelorusiju, istočnu Poljsku i dio Baltika.

Šesti udarac: Lavovsko-sandomješka operacija (srpanj-kolovoz 1944.)

Lavovsko-sandomješkom operacijom snažno je uzdrmana Grupa armija "Sjeverna Ukrajina", 32 njemačke divizije su izgubile 70% ljudstva, a osam divizija je potpuno uništeno. Crvena armija je u potpunosti oslobodila Ukrajinu i presjekla vezu između njemačkih trupa na jugu i sjeveru – ta se veza sada mogla ostvarivati samo okolnim putem, kroz Mađarsku i Čehoslovačku.

Sedmi udarac: Jaško-kišinjovska i Bukureštansko-aradska operacija (kolovoz-listopad 1944.)

Crvena armija je do nogu potukla njemačko-rumunjske trupe u Moldaviji i ušla na rumunjski teritorij, poslije čega je 23. kolovoza kralj Mihael I. izvršio državni udar, uhitivši maršala Iona Antonescua i članove njegove vlade. Rumunjska je prešla u tabor antihitlerovske koalicije i njezina je vojska pomogla Drugom ukrajinskom frontu maršala Rodiona Malinovskog da skoro čitav teritorij kraljevine krajem listopada oslobodi od njemačkih i mađarskih trupa.

Osmi udarac: Baltička operacija (rujan-studeni 1944.) 

Uslijed operacije "Bagration" jedinicama Grupe armija "Sjever", razmještenim na Baltiku, prijetila je opasnost da budu odsječene od glavnine, ali je Hitler ipak naredio da se drže do posljednjeg daha. Crvena armija je u teškim borbama morala savladavati duboko ešeloniranu neprijateljsku obranu, naročito na području Rige i na Moonsundskim otocima. Sovjetske trupe su 10. listopada izašle na obalu Baltičkog mora južno od Memela (Klaipėda) i odsjekle Grupu armija "Sjever" u zapadnoj Latviji. Neprijateljske trupe bile su blokirane u Kurlandskom džepu i tu su ostale sve do kapitulacije Njemačke. Sovjetski vojnici su ih u šali nazivali "logor naoružanih ratnih zarobljenika".

Deveti udarac: Istočnokarpatska i Beogradska operacija (rujan-listopad 1944.)

Ofenzivu na Karpate početkom rujna 1944. godine Crvena armija počela je u žurbi i bez odgovarajuće pripreme, jer su u pomoć zvali sudionici ustanka koji je izbio u Slovačkoj krajem kolovoza. Sovjetske se trupe nisu uspjele probiti do ustanika, ali su zato razbile Grupu armija "Heinrici" i zauzele istočnu Slovačku. Ujedno su trupe Trećeg ukrajinskog fronta pod zapovjedništvom maršala Fjodora Tolbuhina zajedno s jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije istjerale neprijatelja s većeg dijela jugoslavenskog teritorija i 20. listopada ušle u Beograd.

Deseti udarac: Petsamo-kirkeneška operacija (listopad-studeni 1944.) 

Nijemci u sovjetskom Zapolarju tijekom čitavog rata nisu postigli ozbiljniji uspjeh. Pa ipak, početkom listopada 1944. još su uvijek kontrolirali sovjetski teritorij zapadno od Marmanska i tako pokrivali put prema nalazištima bakra, nikla i molibdena u sjevernim područjima Norveške i Finske, što je za Treći Reich bilo od velikog značaja. Savladavajući duboko ešeloniranu neprijateljsku obranu na teškom terenu, trupe Karelskog fronta na čelu s generalom Kirilom Mereckovom uspjele su uz podršku brodova Sjeverne flote i morskih desanata osloboditi regiju od neprijatelja i krajem listopada ušle su na norveški teritorij.