Kako je zajednička sovjetsko-američka operacija u Drugom svjetskom ratu završila katastrofom

National Archives/Fortepan
Zajedničko američko-sovjetsko bombardiranje Njemačke 1944. godine imalo je za cilj poboljšati odnose dviju zemalja, ali ih je zapravo pokvarilo i doprinijelo početku Hladnog rata.

Otkako su Sjedinjene Države u prosincu 1941. godine ušle u Drugi svjetski rat, planirale su koristiti sovjetske aerodrome za masovno bombardiranje Njemačke, ali se SSSR veoma dugo i uporno protivio toj ideji.

Staljin je tek u veljači 1944. godine odobrio planove po kojima se sovjetske zrakoplovne baze stavljaju na raspolaganje manjem broju američkih bombardera. Tako je pokrenuta operacija "Neobuzdani" (Operation Frantic). U toj operaciji je Amerikancima omogućeno da bombardiraju strateški važne ciljeve u Njemačkoj koje nisu mogli dohvatiti s aerodroma u Engleskoj i Italiji.

Kraljevske zračne snage (Royal Air Force, RAF) su se odbile priključiti operaciji zbog velikog nepovjerenja Winstona Churchilla prema Sovjetima. S druge strane, američki lideri su vidjeli u tome izvanrednu priliku za poboljšanje odnosa sa SSSR-om.

Topla dobrodošlica

Američki bombarderi su u operaciji "Neobuzdani" koristili tehniku "shuttle" bombardiranja. Polijetali su s sovjetskih aerodroma, a poslije bombardiranja neprijateljskih ciljeva nastavljali su prema aerodromima Italije, koje su saveznici u tom trenutku već okupirali. U narednoj misiji su polijetali iz Italije, bombardirali ciljeve i nastavljali let do sovjetskih baza.

"Shuttle" bombardiranje osmišljeno je tako da zbuni njemačke pilote koji su obično pokušavali presresti neprijateljske bombardere u povratku poslije bombardiranja. Međutim, u ovom slučaju nikada nisu znali u kojem smjeru će bombarderi nastaviti let poslije obavljene misije.

Tri aerodroma kod Poltave u Ukrajini izabrana su kao baze za "leteće tvrđave" B-17 i teške bombardere B-24, zajedno s pratećim lovcima P-51 i P-38.

U proljeće 1944. godine u Poltavu je pristiglo nekoliko tisuća američkih stručnjaka i veliki tereti opreme i streljiva. Mještani su toplo dočekali Amerikance  iu njihovu čast je nastupao poltavski jazz orkestar.

"Vrlo lijepo su dočekani. Mi smo se zajedno borili protiv neprijatelja. Bio je to radostan događaj u našem zajedničkom pothvatu ", sjeća se Vladimir Stankevič, koji je na aerodromu služio kao prevoditelj.

Operacija "Neobuzdani" službeno je započela 2. lipnja kada su američki bombarderi i lovci (ukupno 200 letjelica) poletjeli iz Italije, bombardirali željezničku stanicu u Mađarskoj i prvi put aterirali na sovjetske aerodrome.

Piloti su se upoznali sa svojim budućim kolegama, sovjetskim mehaničarima, uživali u šetnjama kroz Poltavu, rado komunicirali s mještanima i sve snimali videokamerama. I pored jezične barijere i striktnih preporuka sovjetske kontraobavještajne službe SMERŠ da se ne stupa u bliske kontakte s Amerikancima, američki piloti su ipak uspostavili sa sovjetskim personalom tople odnose pune povjerenja.

Bilo je čak i pomalo komičnih situacija. Američki poručnik Fried pokušao je bez propusnice ući u zgradu lokalne uprave u Poltavi, ali je u tome spriječen. "Krenuo sam u zgradu administracije da svojim očima vidim kako i gdje radi vaša Komunistička partija", rekao je Fried.

Redovito bombardiranje ključnih strateških objekata u Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj trajalo je mjesec dana, sve dok se nije dogodila katastrofa.

Njemačka osveta

Nijemcima su vrlo teško pali zračni napadi na tvornice oružja i ključne željezničke čvorove, i zato je njihov odgovor uslijedio vrlo brzo. Jedan njemački zrakoplov He-111 tajno je 21. lipnja pratio američke bombardere kada su poslije obavljenog posla letjeli na sovjetske aerodrome i locirao njihove baze.

"Posljednji američki bombarder je 'dovukao' za sobom njemački izviđački zrakoplov. Nijemac je napravio samo jedan krug iznad aerodroma i nestao. Naši borci su ga pokušali presresti ali nisu uspjeli", sjeća se mehaničar Jurij Dubrovin.

Već sljedeće noći njemački i mađarski bombarderi su se obrušili na aerodrom kod Poltave. Nisu ih mogli zaustaviti ni sovjetski presretači ni protuzračna obrana. Naprotiv, sovjetska PZO bila je idealna orijentacija za zrakoplove Sila Osovine.

"Željela sam samo jedno - umrijeti. Bio je to pravi pakao", sjeća se medicinska sestra Marina Kovaljova.

Amerikanci su imali ogromne gubitke - izgubili su 47 od 73 zrakoplova. Uništena su i velika skladišta američkog streljiva i oružja. "To je bio naš najveći gubitak na nekom aerodromu tijekom cijelog rata", rekao je zapovjednik posade B-17 John Pesch.

Ozlojeđenost

Zapovjednici američkih posada su za ovu katastrofu optužili sovjetsku stranu tvrdeći da je sovjetska PZO vrlo slaba i da presretači uopće nisu spremni za noćnu borbu.

Američke optužbe su bile osnovane. Sovjeti zaista nisu osigurali dovoljno dobru zaštitu aerodroma. Nisu imali nijedan noćni lovac. Protuzračne baterije svojom neprekidnom ali kaotičnom paljbom nisu oborile nijedan njemački zrakoplov.

"Rusi bi mogli biti bolje pripremljeni. Nismo naišli ni na kakav otpor. Mislim da je između Amerikanaca i Rusa bilo dosta nesporazuma", rekao je Heinz Kiel preko radioveze iz zrakoplova He-111.

Operacija "Neobuzdani" je privremeno obustavljena. Preostali zrakoplovi su preusmjereni na aerodrome u Italiji. Odnosi između Sovjeta i Amerikanaca koji su ostali na aerodromima postali su krajnje hladni.

I pored sve veće tenzije operacija je obnovljena u kolovozu, premda u daleko manjoj mjeri.

Zadnja dionica u okviru ove operacije izvršena je u vrijeme Varšavskog ustanka. Amerikanci su uporno tražili dozvolu da organiziraju dopremanje tereta Poljacima preko sovjetskog zračnog prostora, ali je Staljin to odbio jer je želio da Poljsku oslobodi isključivo Crvena armija.

Drugi razlog odustajanja od operacije bio je u tome što su Sovjeti brzo napredovali na Zapad, tako da je Poltava bila već daleko u pozadini.

"Izgubljeni" u Ukrajini

Svi američki bombarderi i lovci su 19. rujna 1944. godine posljednji put poletjeli s poltavskih aerodroma.

Većina preostalih američkih vojnika evakuirana je iz Sovjetskog Saveza u listopadu. Tijekom zime 1944.-1945. ostalo je svega 200 vojnika. Oni su bili daleko od Europskog fronta i za sebe su govorili da su "izgubljeni u Ukrajini".

Tek 22. lipnja 1945. godine, šest tjedana nakon završetka rata u Europi, ti "izgubljeni" Amerikanci su napustili Sovjetski Savez te su prebačeni na Daleki istok da se bore protiv Japanaca.

Operacija pokrenuta s ciljem da se poboljšaju sovjetsko-američki odnosi na kraju je uvelike pridonijela njihovom potpunom krahu.

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće