Kako je za SSSR počeo Drugi svjetski rat?

Arhivska fotografija
22. lipnja 1941. godine većina sovjetskih građana bila je uvjerena da će Crvenoj armiji biti dovoljno nekoliko mjeseci da porazi naciste. Međutim, vrlo su se brzo uvjerili da stvari neće teći tako glatko.

"Napad naših snaga očigledno je na čitavom frontu za neprijatelja bio potpuno taktički neočekivan. Pogranične mostove preko Buga i drugih rijeka naše su snage svuda zauzele bez otpora i sasvim neoštećene. O potpunoj neočekivanosti naše ofenzive za neprijatelja svjedoči i činjenica da su jedinice zatečene u kasarnama, da su avioni stajali na aerodromima, pokriveni ceradama, a jedinice na liniji fronta, koje su naše snage iznenadile napadom, pitale su zapovjedništvo što da čine..." – ovako je načelnik Glavnog stožera kopnenih snaga Njemačke Franz Halder opisao napad Wehrmachta na Sovjetski Savez u rano jutro 22. lipnja 1941.

Unatoč žestokom otporu sovjetskih pograničnih snaga i kontranapadima Crvene armije, njemačka se vojska uz podršku rumunjskih saveznika brzo probijala u dubinu teritorija SSSR-a. Prvi napad neprijatelja udario je na Brestovsku tvrđavu na samoj granici. "Rano ujutro mene i djecu probudio je užasan prasak", prisjećala se Anastasija Nikitina-Aršinova: "Pucale su granate, bombe, zviždale krhotine. Ja sam, pokupivši djecu, bosa izašla na ulicu. Jedva smo uspjeli ponijeti nešto odjeće. Vani je vladao užas. Iznad tvrđave su kružili avioni i bacali bombe na nas. Naokolo su u panici jurili žene i djeca, pokušavajući se spasiti. Preda mnom je ležala žena jednog poručnika i njezin sin, oboje je ubila bomba."

Dvanaestogodišnji Petar Koteljnikov, koji je rat dočekao u Brestovskoj tvrđavi, bio je pitomac glazbenog voda 44. streljačke pukovnije: "Pred jutro nas je probudio snažan tresak. Probijen je krov. Zagušilo mi je uši. Vidio sam ranjene i ubijene i shvatio: to nije vježba, nego rat. Većina vojnika naše vojarne poginula je u prvim sekundama. Ja sam prateći odrasle pojurio prema oružju, ali mi nisu dali pušku. Tada sam s jednim crvenoarmejcem počeo gasiti skladište sa stvarima. Zatim sam s borcima prešao u podrume vojarne susjedne 33. streljačke pukovnije... Pomagali smo ranjenicima, nosili streljivo, hranu i vodu. Kroz zapadno krilo noću smo odlazili do rijeke da uzmemo vode i vraćali se nazad."

Njemačka avijacija izvršila je masovni napad na desetak sovjetskih aerodroma na kojima su bile bazirane osnovne snage avijacije zapadnih vojnih okruga. Već prvog dana neprijatelj je uništio oko 1200 aviona, od kojih 900 nije čak uspjelo ni uzletjeti. „... Kroz grudi mi je prošla jeza. Preda mnom četiri dvomotorna bombardera s crnim križevima na krilima", prisjećao se zamjenik zapovjednika 46. lovačke zrakoplovne pukovnije Josif Gejbo: "Čak sam se ugrizao za usnu. Pa to su 'junkersi'! Njemački bombarderi Ju-88! Što da radim?... Javila mi se još jedna misao: Danas je nedjelja, a nedjeljom Nijemci ne održavaju vježbe. Znači, to je rat? Da, rat je!" 

"Nikada neću zaboraviti kako je počeo rat. Takav strah i paniku kao prvog dana, ili točnije prvih sati rata, nisam više nikad doživio" – ispričao je Ivan Hohlov, koji je tada bio tenkist u Kaunasu. "Praktički u 4 sata ujutro, čim je prošlo četiri, počeli su nas bombardirati njemački avioni. Mi smo spavali, samo je straža dežurala. Svi su poskakali, kako je tko već bio obučen, jure, viču, ne vidi se prst pred okom. Avioni bombardiraju, svuda garež, nešto gori. Najzanimljivije je da su nam gotova sva vozila bila bez kotača, na kladama. Momci su počeli tražiti kotače... ma kakvi kotači... Imali smo samo tri spremna vozila. Mi koji smo preživjeli zajedno sa zapovjednikom smo se nabili u njih i krenuli na istok."

Mnogi Nijemci nisu vjerovali u uspjeh vojne kampanje protiv SSSR-a. Doslovno uoči početka operacije Barbarossa viši poručnik 8. šleske pješadijske divizije Erich Mende imao je razgovor sa svojim pretpostavljenim. "Moj zapovjednik bio je dvostruko stariji od mene" – prisjećao se Mende - "i već je imao prilike boriti se protiv Rusa kod Narve 1917., kada je bio poručnik. 'Ovdje, u ovim beskrajnim prostranstvima, naći ćemo svoju smrt, kao Napoleon...' – nije krio svoj pesimizam. 'Mende, zapamtite ovaj trenutak, on obilježava kraj nekadašnje Njemačke'."

Nijemci su se brzo uvjerili da rat protiv Sovjetskog Saveza neće bili lagan pothvat. U izvještaju načelnika stožera 4. armije generala Gunthera Blumentritta na samom početku kampanje navodi se: "Ponašanje Rusa čak i u prvom sukobu jako se razlikovalo od ponašanja Poljaka i saveznika koji su poraženi na Zapadnom frontu. Čak i kad su bili opkoljeni, Rusi su se snažno branili." 

U podne 22. lipnja preko radija se građanima obratio narodni komesar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov, objavivši da je Njemačka napala Sovjetski Savez i da je počeo rat protiv agresora. Mnogi ljudi su bili u nedoumici zbog čega to nije objavio šef države. Maršal Georgij Žukov u svojim je "Sjećanjima i razmišljanjima" kasnije prokomentirao ove događaje: "Staljin je bio čovjek snažne volje i nije se mogao ubrojati u kukavice. Samo jednom sam vidio da je smeten. Bilo je to u zoru 22. lipnja 1941. godine, kada je fašistička Njemačka napala našu zemlju. On se tijekom prvog dana nije mogao istinski sabrati i čvrsto upravljati događajima. Šok koji je kod Staljina izazvao neprijateljski napad bio je tako jak da mu je čak potamnila boja glasa, a njegova naređenja o organizaciji oružane borbe nisu uvijek odgovarala postojećoj situaciji."

Kod mnogih sovjetskih građana (posebno onih koji su se nalazili duboko u pozadini) početak rata nije izazvao ozbiljnu zabrinutost. "Naša se kuća nalazila malo izvan sela, zato smo za početak rata saznali tek uvečer", prisjećao se stanovnik Kalinjinske (danas Tverske ) oblasti Vitalij Černjajev, koji je na početku rata imao jedanaest godina: "I znate što? U početku me to uopće nije zabrinulo. Sljedećeg sam se dana čak obradovao! Svi mi smo bili odgojeni na patriotskim pjesmama i filmovima. 'Ma, možeš misliti, nekakav Hitler... Nijemci neće piti vodu iz Volge! Sve ćemo ih pobijediti!'- takve su bile moje prve misli."

Anatolij Vorkoš tada je živio u blizini Moskve: "Jurili smo kroz grmlje i vikali: Počeo je rat! Hura! Sve ćemo ih pobijediti!" Apsolutno nismo shvaćali što sve to znači. Odrasli su razgovarali o tome, ali se ne sjećam da su u selu vladali panika ili strah. Seljani su se bavili uobičajenim poslovima, a tog dana, i narednih dana iz gradova su dolazili vikendaši." 

Nitko ni u najluđem snu nije mogao zamisliti da će rat protiv nacističke Njemačke i njezinih saveznika trajati dugih 1418 dana i da će odnijeti živote preko 27 milijuna sovjetskih građana.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće