Kako je ruska vojska zauzela Peking

1. Nekadašnja moćna imperija Qing bila je krajem 19. stoljeća u prilično jadnom stanju. Sve je više nalikovala na polukoloniju europskih sila, SAD-a i Japana koji su je beskrupulozno eksploatirali radi vlastitih interesa. Nesposoban da se makar i najmanje odupre stranim pritiscima, kineski se politički vrh brinuo samo kako da zadrži vlast i izvuče iz novonastale situacije bar nekakvu korist. Za to je vrijeme stanovništvo Kine iz dana u dan postajalo sve siromašnije.

2. Nezadovoljstvo Kineza zbog prevlasti stranaca dovelo je do osnivanja mnogobrojnih tajnih društava, "svetih odreda" čiji su se članovi pročuli pod zajedničkim nazivom "ihetuani". Fizičke vježbe koje su oni radili nalikovale su na šaketanje, pa su ih Europljani zbog toga nazvali "boksačima".

3. "Ihetuani" su 1899. godine podigli veliki ustanak protiv "tuđinskih đavola" koji, kako su oni smatrali, donose na kinesko tlo strane i opasne običaje, i ti običaji podrivaju višestoljetne tradicije kineskog društva. "Boksači" su ubijali strance, između ostalih i kršćanske svećenike, kao i sunarodnjake koji su primili kršćanstvo. "Ne zadovoljivši se rušenjem i spaljivanjem crkve i samostana, ’boksači’ su pobili gotovo svu pravoslavnu pastvu i mnoge kršćane Albazince (potomke ruskih kozaka koji su ostali živjeti u Kini od 17. stoljeća – op. Russia Beyond) kako u samoj misiji, tako i u okolici. Tijela naših kršćana pobacali su u bunare, i zajedno s mrtvima bacali su i žive... Čak su i drveće posjekli. ’Boksači’ su uništili i rusko groblje iza gradskih zidina, porušili nadgrobne spomenike i razbacali iskopane kosti" – tako je ruski diplomat Ivan Korostovec opisao satiranje Ruske duhovne misije u Beiguanu. 

4. Vlast na čelu s caricom Cixi nije bila u stanju ugušiti ustanak i ubrzo se i sama pridružila ustanicima, poslije čega je u Kini otpočela intervencija velikih razmjera, koju je provodila takozvana Alijansa osam svjetskih sila: Rusija, Njemačka, Velika Britanija, Francuska, SAD, Japan, Austrougarska i Italija. U lipnju 1900. godine Kinezi su u Mandžuriji napali Kinesko-istočnu željeznicu koja je pripadala Ruskom Carstvu, a u Pekingu su držali u obruču Diplomatsko naselje u kojem su se pod zaštitom nekoliko stotina vojnika sakrili strani diplomati sa svojim obiteljima. "Dva mjeseca trajala je prava opsada, a za nas su bila najteža i najneizvjesnija prva tri tjedna, kada ujutro nismo znali hoćemo li doživjeti večer, a uvečer nismo znali hoćemo li doživjeti jutro", napisao je kasnije sudionik tih događaja, liječnik Vladimir Korsakov.

5. I pored brojne nadmoći, vojska dinastije Qing i odredi "boksača" bili su znatno slabiji od saveznika. "Kineski vojnik nije kukavica, ali on nije obučen da bude hrabar, nije obučen da vlada sobom, nije navikao da bude vojnik poput Europljana", istaknuo je Korsakov. Poslije osvajanja tvrđave Dagu na ušću rijeke Hai He i zauzimanja Tianjina, trupe Alijanse krenule su na kinesku prijestolnicu. Peking je branilo 30 000 vojnika, a jurišalo je na njega 9000 japanskih, 5000 ruskih, 2000 američkih i 800 francuskih vojnika, kao i 3000 indijskih sepoja koje je poslala Velika Britanija. 

6. Ruske trupe prve su krenule u juriš. Noću uoči 14. kolovoza četa mlađeg kapetana Jaroslava Gorskog iznenadila je i presjekla stražu kod Dongbianmenskih vrata, poslije čega su vrata srušena artiljerijskom paljbom. Vojnici su uspjeli prodrijeti unutra, učvrstiti položaje na bedemu i podići na njemu rusku zastavu. "Oruđa grme i sijevaju, naši strijelci oštro ispaljuju salve dok Kinezi pucaju kako tko stigne, ubitačno štekću ruski mitraljezi, a na mjesečini se, pocrnjeli od stoljeća, uzdižu veličanstveni bedemi tisućljetne prijestolnice... Bio je to prvi napad ruskih odreda na Peking", napisao je ratni novinar Dmitrij Jančevecki koji je bio na licu mjesta.

7. Saveznici su tek narednog jutra krenuli u juriš na grad. Japanska vojska je čitav dan vodila žestoke borbe za Qihuamenska vrata i čak je zamolila Ruse da joj pruže artiljerijsku podršku. U završnoj fazi su se borbama pridružili Amerikanci, dok su Britanci i Francuzi ušli u grad kada na ulicama praktički više nije bilo nikakvog otpora. Trupe Alijanse su deblokirale Diplomatsko naselje i krajem dana su već čitav grad držale pod kontrolom. Najveće gubitke u ovoj operaciji imali su Rusi i Japanci – oko 60 poginulih i dvjesto ranjenih. 

8. Saveznici su 15. kolovoza zauzeli dvorski kompleks "Zabranjeni grad" poslije kratke artiljerijske paljbe Amerikanaca. U tom trenutku je carica Cixi već uspjela pobjeći. Tijekom narednih dana okupacijske snage upustile su se u haranje i pljačku, praćenu ubojstvima "ihetuana", vladinih vojnika i civila. Još su dugo poslije ovih događaja sile Alijanse optuživale jedna drugu za zločine, svaljujući svu krivicu na saveznike.

9. Rusi su poslije pada Pekinga potukli neprijatelja u Mandžuriji, privremeno preuzevši potpunu kontrolu nad regijom i pristupivši obnavljanju Kinesko-istočne željeznice. U rujnu 1900. godine carica Cixi premetnula se na drugu stranu i naredila trupama da odlučno i nemilosrdno ubijaju "ihetuane" po cijeloj zemlji. Godinu dana kasnije Boksački ustanak je u cjelini bio ugušen i saveznici su primorali Kinu da potpiše takozvani "Boksački protokol". Prema ovom dokumentu Kina je morala platiti kontribuciju, izdržati dvogodišnju zabranu uvoza oružja i streljiva, uništiti utvrđenje Dagu i trupama europskih sila, SAD-a i Japana prepustiti čitav niz uporišta od morske obale do glavnog grada. 

10. "Peking je osvojen krvlju i znojem Rusa i Japanaca, vjernih saveznika za koje smo mi prvi put pod vatrom i đuladi osjetili da smo braća po oružju", napisao je Jančevecki. Saveznički odnosi dviju nacija, međutim, nisu potrajali. Samo nekoliko godina kasnije dva su carstva zaratila jedno protiv drugog i taj je žestoki sukob završio katastrofalno po Rusiju, tako da su njezine pozicije na Dalekom istoku bile ozbiljno poljuljane.