Zašto su Mađari pomogli boljševicima da uspostave sovjetsku vlast u Rusiji?

"Stupajte u našu Crvenu armiju, braćo naša, da spasimo rusku revoluciju, da s oružjem u rukama krenemo u borbu za oslobođenje Mađara, mađarskih radnika i mađarskih seljaka. Oružje u ruke! Za zemlju, za žito, za mir, za slobodu!" – tako je sovjetska vlast agitirala početkom 1918. godine među Mađarima u Rusiji, potičući ih da joj pruže podršku u Građanskom ratu koji se rasplamsavao u zemlji.

Ovaj poziv nije ostao bez odgovora. Deseci tisuća mađarskih internacionalista borili su se za boljševike u redovima Crvene armije i u partizanskim odredima. Bili su uporni i pouzdani, zbog čega su ih cijenili i suborci i neprijatelji.

"Crveni Mađari" 

U ruskom zarobljeništvu nalazilo se ukupno oko pola milijuna Mađara kada su 3. ožujka 1918. godine Sovjetska Rusija i Njemačko Carstvo sklopili mirovni sporazum u Brestu. Ogromna većina tih vojnika nije više htjela niti namjeravala ratovati i samo je čekala prvu priliku da se vrati u domovinu.

Bilo je, međutim, i onih (oko 60 000) koji su bili spremni ponovo izaći na bojno polje, ali više ne Prvog svjetskog rata, nego Građanskog rata u Rusiji. Njihove pobude bile su prije svega ideološke.

Preko 70% mađarskih ratnih zarobljenika činili su seljaci, radnici i nadničari. Oni su rado i s velikim zanimanjem prihvaćali propagandu nove ruske vlasti. Boljševici su im intenzivno pomagali u tome, potičući formiranje revolucionarnih kružoka u logorima i organizirajući objavljivanje komunističkih novina "Socijalna revolucija" i "Naprijed" na mađarskom jeziku. Vladimir Lenjin se osobno sastajao s Bélom Kunom, Tiborom Szamuelyjem i Dezsőm Faragóm, vodećim akterima mađarskog komunističkog pokreta, i pružao im svestranu podršku u agitaciji među sunarodnjacima. 

Važan razlog da se Mađari pridruže boljševicima bili su i teški uvjeti života u logorima za ratne zarobljenike. I pored sklopljenog mira, njihov povratak kući bio je dugačak i kompliciran proces. Umjesto da umru u logoru od bolesti ili gladi, mnogi su radije izabrali stabilnu ishranu i vojničku plaću u oružanim snagama mlade sovjetske republike.

"Ratni zarobljenici mađarske nacionalnosti rado su stupali u Crvenu armiju", sjećao se zapovjednik zasebne internacionalne pukovnije Rudolf Garašin: "Oni su dovoljno trpjeli carsku vlast i stranu intervenciju. I jedni i drugi su ih koristili kao besplatnu radnu snagu. U nekoliko godina rata svačega smo se nagledali, ali kada smo došli u ovaj logor (u Darnice kod Kijeva – op. Russia Beyond), žmarci su nas podišli. Zarobljenici su bili u vrlo jadnom stanju. Hrana ne može biti gora, nema dovoljno ogrijeva, iznošena odjeća pretvorila se u strašne dronjke... Mnogi su zarobljenici bili bolesni i ležali su u barakama bez ikakve medicinske pomoći. Upravo je u to vrijeme na sve strane divljao tifus."

Bijeli pokret nije priznavao Brestski mir, smatrajući da je sramotan i nezakonit, i zato nije moglo biti govora o oslobađanju ratnih zarobljenika iz logora koji su se nalazili na teritoriju "bijelih". Zbog toga su Mađari masovno bježali u sibirske šume i stupali u crvene partizanske odrede.

Interventi iz takozvanog Čehoslovačkog korpusa (legiona), formiranog u carsko doba od zarobljenih Čeha i Slovaka s ciljem da se bori protiv Njemačke, također su prešli na stranu bijelih, što je Mađare dodatno potaknulo da se pridruže boljševicima. U proljeće i ljeto 1918. godine legionari su se ubrajali među najvažnije sudionike Građanskog rata. Oni su preuzeli kontrolu nad velikim teritorijima u Sibiru i likvidirali su tamo sovjetsku vlast.

Mađari su bili konstitutivna nacija Austrougarske, u kojoj su Čehe i Slovake tretirali kao nacionalne manjine, i ta davnašnja netrpeljivost među njima prenijela se i na teritorij Rusije. Česi i Slovaci su za njih bili izdajnici koji su prešli na stranu neprijatelja.

Legionari i "crveni Mađari" gledali su da jedni druge ne zarobljavaju, nego su se ubijali na licu mjesta. Tako su Česi 18. lipnja 1918. godine poslije bitke kod sibirskog grada Marijinska strijeljali 50 zarobljenika iz odreda Máta Zalke.

Elita Crvene armije

Mađari su u Crvenoj armiji tijekom čitavog Građanskog rata činili samo nekoliko postotaka njenog ukupnog ljudstva, ali su svrstavani među njene najubojitije ratnike. Iskusni u ratovanju, jedinstveni i otporni, Mađari nisu "padali" na neprijateljsku propagandu. Bili su pouzdani i efikasni. Boljševici su ih uspješno koristili kako u borbenim djelovanjima, tako i u kaznenim operacijama.

"Mađari su se tukli do posljednje kapi krvi", sjećao se crvenoarmejac Genadij Milicin.

Čehoslovački časnik Radola Gajda je isticao da su ruski crvenogardejci bili slab neprijatelj i da su se, ako se na njih izvrši ozbiljan pritisak, mogli dati u bijeg, ali Mađari su se uvijek čvrsto držali.

Važnu su ulogu Mađari odigrali i u uspostavljanju sovjetske vlasti u Sibiru, na Uralu i u Povolžju. Načelnik stožera Prve armije Istočnog fronta Radničko-seljačke Crvene armije Nikolaj Koricki opisao je sudjelovanje mađarske čete u operaciji zauzimanja Simbirska 10. rujna 1918. godine: "Mađari su u uzornom poretku prišli početnim položajima za napad i složno se bacili na neprijateljske rovove. Sručili su na rovove ručne granate i obrušili se bajunetima i noževima praveći prolaze u bodljikavoj žici, upali su u rovove i u borbi prsa o prsa pobili gotovo čitav bataljun bjelogardijaca."

Odredi nekadašnjih zarobljenika, mađarskih husara, bili su rijetke konjičke jedinice "crvenih" koje su se mogle suprotstaviti bijeloj kozačkoj konjici. Oni su odbijali ratovati u crvenoarmejskim vojničkim bluzama i šinjelima. Umjesto toga su oblačili svoje tradicionalne crvene bridž hlače, plave ogrtače i crvene husarske kačkete.

Daljnja sudbina

U ožujku 1919. godine dio Mađara koji su ratovali u Rusiji otišao je u domovinu da brani tek proglašenu Mađarsku Sovjetsku Republiku. A kada je ona ubrzo propala, u kolovozu iste godine mnogi su od njih represirani ili su pobjegli iz zemlje. Na granici sa Austrijom je 2. kolovoza ubijen Tibor Szamuely, jedan od rukovoditelja republike, koji je svojevremeno dao veliki doprinos formiranju odreda mađarskih internacionalista u Rusiji.

Béla Kun je također bio lider Sovjetske Mađarske. On se uspješno vratio u Rusiju, gdje je ubrzo zatim imenovan za predsjedavajućeg revolucionarnog vijeća Krima. On je bio jedan od organizatora masovnih pogubljenja "klasnih neprijatelja" na ovom poluotoku, u kojima su pobijeni deseci tisuća ljudi. 

Mnogi Mađari nisu imali mogućnost vratiti se u domovinu. Njima je Sovjetski Savez postao druga kuća. Oni su služili u Crvenoj armiji i obavještajnoj službi, izvršavali su zadatke u Španjolskoj za vrijeme građanskog rata... Máté Zalka, zapovjednik 12. internacionalne brigade "General Lukács", poginuo je kada ga je 11. lipnja 1937. godine pogodio geler kod Huesce.

"Veliki teror" u SSSR-u krajem 1930-ih nije mimoišao ni sovjetske Mađare. U Habarovsku je 23. svibnja 1938. godine strijeljan Lajos Gavró, zapovjednik 92. dalekoistočne divizije i heroj Građanskog rata. Tri mjeseca kasnije u Moskvi je pogubljen Béla Kun.

U vrijeme Drugog svjetskog rata mađarski stručnjaci su angažirani u radu s mađarskim ratnim zarobljenicima i organiziranju antifašističkih partizanskih odreda, a po završetku rata u stvaranju Mađarske narodne armije. 

U mađarskom buntu 1956. godine protiv komunističkog sustava (koji se u suvremenoj Mađarskoj tretira kao revolucija) nekadašnji suborci iz Građanskog rata našli su se na različitim stranama barikada. Tako su buntovnici u predgrađu Budimpešte brutalno ubili Sándora Sziklaija, bivšeg zapovjednika odreda "Samarski komunar".

Predsjednik vlade Imre Nagy, koji je nekada i sam služio u Crvenoj armiji, podržao je ustanak, pa je uhićen kada je pobuna ugušena. Novi rukovoditelj Mađarske János Kádár uspio je isposlovati za prethodnika smrtnu kaznu, iako je Nikita Hruščov bio protiv toga. Nagy je obješen 16. lipnja 1958. godine zbog "izdaje domovine i organiziranja zavjere u cilju svrgavanja narodno-demokratskog poretka".