Kako su boljševici koristili nosače aviona na rijekama?

Arhivska fotografija
Ovi sporohodni divovi dali su značajan doprinos porazu "neprijatelja revolucije", kao i kineskih trupa za vrijeme oružanog sukoba dviju zemalja 1929. godine.

Nosači aviona s pravom slove za simbol moći i primata na morskim prostranstvima. Bez obzira na to što su trijumf doživjeli u Drugom svjetskom ratu, uloga koju su odigrali tijekom Velikog rata ni u kojem slučaju nije zanemariva.

Većina ranih modela nije bila u stanju osigurati polijetanje i slijetanje aviona sa svoje palube. Međutim, mogli su dostaviti tamo gdje je trebalo, spustiti u vodu i podići čitavu eskadrilu hidroaviona.

Početkom dvadesetog stoljeća Rusko Carstvo bilo je jedan od svjetskih lidera u proizvodnji te vrste brodova. Sedam vojnih brodova nosača hidroaviona borili su se protiv Turaka i Nijemaca u vodama Crnog i Baltičkog mora. Nažalost, svi oni su nakon izlaska ove zemlje iz Prvog svjetskog rata 1918. godine izgubljeni. Boljševici koji su došli na vlast nisu se odrekli tradicije izgradnje brodova nosača aviona koju su naslijedili od predaka. Samo što te brodove nikako nisu planirali koristiti na moru, nego na rijekama i jezerima.

"Komuna" 

U građanskom ratu u Rusiji more nije bilo značajno poprište. Glavni sukob između boljševika i "neprijatelja revolucije" odvijao se na kopnu. Upravo je zato sovjetsko rukovodstvo razmišljalo o stvaranju nosača aviona koji bi djelovao na dubokovodnim rijekama Sibira, Urala i Povoložja. Tako je za Volgu u kolovozu 1918. godine napravljen prvi na svijetu riječni nosač aviona. "Komuna" je bila bazirana na cisterni za prijevoz nafte, barži "Francuska", čija je dužina iznosila 140, a širina 19 metara. 

Na brodu se nalazio zrakoplovni odred od šest hidroaviona M-9, kao i tri lovca Nieuport s kotačima. Glavnu udarnu snagu predstavljali su upravo hidroavioni koje je zapovjedništvo broda spuštalo u vodu i vuklo natrag na specijalno opremljenim drvenim platformama.

"Grupu nosača aviona" činili su "Komuna", tegljač koji ju je vukao, putnički brod na kojem su se nalazili letački sastav, streljivo i gorivo, kao i nekoliko čamaca za pratnju. Grupu su štitili mitraljezi koji su postavljeni na brodu i dva protuavionska topa kalibra 17 mm. 

Izuzetno sporohodna "Komuna" (svega 11 kilometara na sat) ipak je povremeno igrala važnu ulogu u borbenim djelovanjima. Njezini avioni bombardirali su infrastrukturu i protivničku vojsku i obavljali izviđanje.

Pilot Sergej Kozlov sjeća se kako su 1918. godine tijekom bitke za Caricin (Staljingrad) hidroavioni tražili dobro maskiranu artiljerijsku bateriju "bijelih" koja je gađala vodene prilaze gradu koji su branili "crveni". Kako ubičajeno vojno zračno izviđanje nije bilo od koristi, odlučili su okušati sreću s hidroavionima s "Komune". 

25. kolovoza jedan od pilota diviziona poletio je na mornaričkom avionu M-9 u izviđanje baterije s male visine, pisao je Kozlov. Avion je mnogo puta letio naprijed-nazad duž jaruge, ali bez rezultata. Pilot se odlučio spustiti još niže. Počela je igra živaca. Živci bijelih nisu izdržali. Neprijatelj je otvorio snažnu vatru na avion i demaskirao se. Na više mjesta bila su probijena krila i čamac... Pilotu su bila povrijeđena dva prsta na desnoj ruci, a promatrač Maksimenko, koji je sjedio do njega, previo ga je maramicom. Avion je nastavio kružiti. Čim je utvrdio koordinate baterije, posada se vratila u flotilu i dala podatke za gađanje. Položaje neprijatelja pokrila je ciljana artiljerijska vatra.

Kratka era riječnih nosača aviona

Odmah nakon "Komune" na Volgi su se pojavili mnogo funkcionalniji brodovi te vrste "Posejdon" i "Sloboda", koji su također bili prepravljene cisterne za prijevoz nafte. Skladišta i kabine za pilote nisu bili na posebnom, nego na istom brodu na kojem su se nalazili hidroavioni. Osim sporog kretanja, opći nedostatak sovjetskih nosača aviona bilo je to što su se avioni sve vrijeme nalazili na otvorenom, što se moralo odraziti na njihovo stanje. Problem je riješio brod s rječitim imenom "Smrt", na čijoj palubi su projektirana dva hangara. 

Zanimljiva je sudbina nosača hidroaviona "Pripjat", razvijenog u ožujku 1919. godine na bazi putničkog parobroda "Tatjana". Tijekom sovjetsko-poljskog rata zarobile su ga poljske trupe i koristile kao vojno-transportni brod dok nije potopljen 25. srpnja 1920. godine. Boljševici su ga podigli s dna, sredili i počeli koristiti kao zapovjedni brod, no uskoro su ga morali potopiti prilikom povlačenja. U travnju 1921. godine Poljaci su ga podigli i pod imenom "Admiral Serpinek" uključili u sastav svoje Ratne mornarice. 17. rujna 1939. godine, tijekom ofenzive Crvene armije na teroritoriju istočne Poljske, nesretni brod ponovo je potopljen i ponovo podignut. U rujnu 1941. godine opet je krenuo ka dnu, potopile su ga u Dnjepru sovjetske jedinice koje su se povlačile iz Kijeva. Tri godine kasnije brod je ponovo podignut, ali je zbog nemogućnosti popravka konačno završio na otpadu. 

Bijeli su također pokušavali stvoriti svoju flotu nosača aviona. Početkom 1919. godine na uralskoj rijeci Čusova u okolini Perma rekonstruirali su baržu dugu 84 metra i napravili nosač hidroaviona "Daniluha" koji je mogao nositi četiri aviona. Međutim, nije dobio priliku da se dokaže. U srpnju iste godine zarobili su ga i spalili crveni. 

Nakon završetka Građanskog rata sovjetski riječni nosači aviona pokazali su se u punom svjetlu samo jednom. U jesen 1929. godine za vrijeme sovjetsko-kineskog oružanog sukoba na rijeci Sungara djelovao je nosač aviona "Amur" koji je bio baza 68. zrakoplovnog odreda. On je uspješno vršio izviđanja i napadao neprijateljske položaje, posebno se istaknuvši za vrijeme pokrivanja desanta u rajonu Fujina. "Piloti ovog odreda uništili su topovnjaču... naoružani parobrod, baržu... Potisnuta je neprijateljska artiljerija i utihnule su mitraljeske točke. Rasturena je bjelokineska konjica i na taj način pružena pomoć desantu", pisao je zapovjednik odreda Eduard Luht.

Vezano za brzi razvoj avijacije i brodogradnje tridesetih godina prošlog stoljeća SSSR je odustao od korišrenja glomaznih riječnih divova. Štafetu je preuzela Amerika. Tijekom Drugog svjetskog rata na Velikim jezerima djelovalo je nekoliko školskih "slatkovodnih" nosača aviona za obuku pilota ratnog zrakoplovstva.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće