Sovjeti su bili prvaci u borbi protiv zaraznih bolesti, no postoji i druga strana medalje

Cijepljenje radnika protiv gripe. Lenjingrad, Rusija, 1. ožujka 1978.

Cijepljenje radnika protiv gripe. Lenjingrad, Rusija, 1. ožujka 1978.

V. Baranovski/Sputnik
SSSR je bio vrlo učinkovit u borbi protiv svih vrsta infektivnih bolesti. Postojali su, međutim, i faktori koji su ugrožavali epidemiološku sigurnost u zemlji.

Sovjetsko je zdravstvo slovilo i još uvijek slovi za jedan od najboljih, ako ne i najbolji zdravstveni sustav na svijetu. Prema statistici i informacijama koje su iznosile sovjetske vlasti, poslijeratni SSSR bio je vrlo uspješan u borbi protiv virusnih bolesti. Sustav sovjetskog zdravstva nikada nije bio suočen sa situacijom koja bi se mogla okarakterizirati kao epidemiološka kriza. 

Druga godina kampanje cijepljenja protiv gripe u Tvornici poligrafskih streojva vrše liječnici tvorničke poliklinike i specijalisti Lenjingradskog znanstveno-istraživačkog instituta za epidemiologiju i mikrobiologiju

Jačanju zdravlja cijele nacije doprinosila je propaganda osobne higijene, kao i kampanje koje su poticale cijepljenje stanovništva. S druge strane, sudeći po svakodnevnim navikama sovjetskih građana, teško je sa sigurnošću tvrditi da je broj infektivnih slučajeva bio mali.

Glavni problemi s kojima se suočio poslijeratni SSSR

Prvi je problem koji dolazi na um kada se povede riječ o infektivnim bolestima ruska gripa. Ona je prvi put zabilježena 1977. i trajala je do 1979. godine. Gripa se zapravo pojavila u Kini, gdje je prvobitno i identificirana, ali je virus dobio naziv "ruski" (ili jednostavno "crveni") jer je SSSR bio prva zemlja koja je službeno priopćila da se ovaj virus pojavio.

Soj "ruske gripe" imao je 99% sličnosti s H1N1 (istim onim sojem koji je izazvao i pandemiju "špajolnske gripe" 1918. godine i pandemiju "svinjske gripe" 2009). Upravo se iz tog razloga smatra da su pacijenti većinom bili mladi ljudi do 25 godina, jer njihov organizam nikad nije bio izložen djelovanju H1N1 koji je cirkulirao po cijelom svijetu od 1940-ih do 1950-ih. Međutim, što se tiče broja inficiranih i umrlih od ovog virusa praktički je nemoguće reći bilo što s potpunom sigurnošću. Zašto? Zato što su ti podaci bili strogo čuvana tajna. Ni dan-danas nema iscrpnih podataka o tadašnjem širenju gripe. Upravo je ta činjenica proruzrokovala pojavu mnogih glasina. Ima i onih koji tvrde da je broj umrlih od ove bolesti u Sovjetskom Savezu premašio milijun ljudi. Pristalice teorije zavjere otišle su još dalje tvrdeći da je "ruska gripa" imala laboratorijsko porijeklo i da je stvorena s ciljem da pobije mlade. Ali sve su to samo priče. Ako se osvrnemo na činjenicu da je pretpostavljena smrtnost od gripe u cijelom svijetu iznosila oko 5-6 slučajeva na svakih 100 000 ljudi, možemo izvesti zaključak da broj umrlih i nije bio tako velik.

Slanje oboljelog od kolere u infektivnu bolnicu u Astrahanj, 1970.

U ljeto 1970. godine na jugu SSSR-a buknula je kolera. Od ove virusne bolesti najviše je stradao Astrahanj. Do kraja kolovoza bilo je cijepljeno gotovo 200 000 ljudi, a tisuće mještana i gostiju smještene su u karantenu. Zahvaljujući pravovremenim mjerama broj oboljelih se smanjio do početka rujna.

Kako je SSSR izlazio na kraj s epidemijama?

Ključna stvar u uspješnoj borbi protiv epidemija bila je pravovremena reakcija. Štoviše, sovjetska vlast nije prihvaćala nikakve kompromise – u žarištima bolesti primjenjivala je i silu. Na primjer, kada je u Astrahanju buknula kolera, u ovaj grad je poslano 3000 vojnika da održavaju red i kontroliraju karantenu. Vojska je bila upućena i na Krim i u Odessu. 

Borba protiv epidemije kolere u Astrahanu. Slanje pacijenata iz grada pod nadzorom liječnika. Fotografija je objavljena u časopisu Sovjetski Savez br. 13, 1970.

Drugi odlučujući faktor uspjeha SSSR-a bila je kampanja usmjerena na masovnu imunizaciju. Svi koji su rođeni u poslijeratnom Sovjetskom Savezu bili su cijepljeni protiv tuberkuloze, difterije i poliomijelitisa. S vremenom je na ovaj popis obaveznih cjepiva dodano i cjepivo protiv hripavca, tetanusa, malih boginja i zaušaka. Pročitajte naš članak s detaljnim podacima o slučajevima vezanim za cjepivo protiv poliomijelitisa. U situacijama kada se virus brzo širio ubrzavala se i kampanja koja je poticala cijepljenje (kao u slučaju s kolerom) tako da se širenje bolesti zaustavljalo u ranoj fazi.

Program imunizacije praćen je i velikom kampanjom sveopćeg cijepljenja i propagandom osobne higijene.

Plakat

Parole tipa "Čeliči se ako želiš biti zdrav" (navikavaj se na hladnoću da budeš snažan i zdrav) ili "Hura za ručnike i spužve! Hura za sapunicu!" postale su svakodnevica u Sovjetskom Savezu i prenosile se s koljena na koljeno.

Sovjetska animacija i promoviranje cijepljenja

Sovjetska animacija bila je neodvojivi dio te kampanje. Na primjer, gotovo je nemoguće pronaći nekoga tko je rođen u SSSR-u i nikada nije odgledao crtani film "Mojdodir", koji je još uvijek vrlo popularan.

Taj je crtani film zasnovan na stihovima poznatog dječjeg pjesnika Korneja Čukovskog i potiče održavanje higijene. 

Drugi je primjer kultni sovjetski crtani film "O nilskom konju koji se bojao cjepiva". To je priča o nilskom konju koji se toliko plašio cjepiva da je pobjegao iz bolnice. Međutim, uskoro se razbolio pa je donesen na nosilima u bolnicu gdje je pred liječnikom pocrvenio od stida. Ideja crtanog filma je da djeca (a možda i odrasli) shvate da se ne treba plašiti cjepiva. 

Zašto su navike sovjetskih građana bile problematične?

S druge strane, higijenske navike i sanitarne norme u SSSR-u nisu bile idealne. Prvi su primjer automati s gaziranom vodom koji su bili vrlo rasprostranjeni u cijelom Sovjetskom Savezu. Tko ne bi popio čašu hladne gazirane vode kad pripeče sunce? Problem je u tome što su ti automati imali najviše dvije čaše (a najčešće samo jednu). Prosječan stanovnik Zapada odmah bi skrenuo pažnju na problem osobne higijene, ali sovjetski građani nisu tome pridavali naročiti značaj.

Te su čaše lako mogle prenositi viruse. Na primjer, krajem 1970-ih se "ruska gripa" lako mogla prenositi preko njih. Nema, međutim, nikakvih podataka o tome, jer istraživanja koja bi ukazivala na vezu tih automata s gaziranom vodom i širenje infekcija nikada nisu objavljena niti se ta tema javno razmatrala.

Drugi problem koji bi mogao šokirati današnjeg čovjeka (naročito u doba epidemije koronavirusa) jesu šprice za višekratnu upotrebu koje su bile neodvojivi dio osobne apoteke mnogih žitelja Sovjetskog Saveza. Najčešći način dezinfekcije šprica bilo je njihovo otkuhavanje u proključaloj vodi. Danas je poznato da prokuhavanje ne jamči sterilnost jer mnogi virusi opstaju na temperaturi ključanja, kao na primjer hepatitis B ili C (vjerujem da je razina naših znanja vezanih za medicinu znatno podignuta tijekom protekle godine).

Kirurška sestra. SSSR, Saratov, 15. lipnja 1971.

Bilo kako bilo, i pored toga što nema podataka o slučajevima zaraze, sovjetski sustav kontroliranja epidemija bio je izuzetno učinkovit u borbi protiv infektivnih bolesti i u njihovom iskorjenjivanju. Pa ipak, ostalo je i mnogo pitanja na koja nema odgovora.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće