Kako su SAD i SSSR pobijedili dječju paralizu

Getty Images; Lev Porter/TASS
"Epidemije imaju osobinu da spontano gube snagu", mudro je primijetio istaknuti romanopisac Philip Roth u svom posljednjem romanu "Nemeza", čija se radnja odvija za vrijeme epidemije dječje paralize u Sjedinjenim Državama. Sredinom prošlog stoljeća dječja paraliza bila je najčešći uzročnik smrti djece širom svijeta. Bila je to neizlječiva bolest sve dok SAD i SSSR nisu napravili cjepiva.

Poliomijelitis je zapravo bolest stara kao Biblija. Egipatski crtež urezan u kamenu ploču koji potječe iz 1403.-1365. godine prije naše ere prikazuje obogaljenog mladog svećenika s teškim deformitetom stopala koji podsjeća na dječju paralizu. Ljudska populacija se s ovom bolešću susretala u različitim epohama. Tek 1908. godine austrijski liječnici Karl Landsteiner i Erwin Popper došli su do zaključka da je poliomijelitis posljedica virusne infekcije. Također se smatra da su industrijska i socijalna revolucija doprinijele širenju ove bolesti.

Epidemija dječje paralize u Americi

Kasnih 40-ih godina kao posljedica izbijanja epidemije dječje paralize u Sjedinjenim Državama 35 000 ljudi godišnje u prosjeku je ostajalo s invaliditetom, kažu podaci Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC). 1952. godine SAD već bilježi zapanjujućih 57 628 slučajeva. Sve više djece različitih uzrasta počelo je podlijegati ovoj zaraznoj bolesti koja izaziva paralizu jednog ili dva ekstremiteta (spinalni tip) ili ostavlja posljedice na funkciju govora, gutanja i disanja (bulbarni tip).

"I konačno, nastupila je kataklizma: jeziva glavobolja, krajnja malaksalost, strašna mučnina, pomahnitala groznica, nepodnošljiva bol u mišićima, za kojom 48 sati kasnije slijedi paraliza", opisao je Roth simptome u svom dosta realističnom romanu.

To ipak nije bila prva epidemija dječje paralize u SAD-u. 1916. godine ova bolest je prvi put teško pogodila New York. Preko 2000 ljudi preminulo je samo u gradu, uglavnom djece. Širom zemlje umrlo je najmanje 6000 ljudi, dok je na tisuće njih doživotno paralizirano. 1921. godine budućem predsjedniku SAD-a Franklinu Rooseveltu dijagnosticirana je dječja paraliza.

Panika i strah nastavili su se širiti među odraslima i djecom. Epidemija dječje paralize nastavila je jačati po ljetnoj vrućini, dovodeći do zatvaranja bazena, parkova i drugih javnih mjesta koja posjećuju djeca.

Ova u to doba neizlječiva bolest svoje je žrtve osuđivala na život na štakama ili u kolicima. O dječjoj paralizi bilo je mnogo nepoznanica. Znalo se samo da je to visoko zarazna bolest koja se širi kontaktom među ljudima.

50-ih godina poliomijelitis je postao globalna zdravstvena prijetnja, šireći se kroz SAD i kao divlji požar zahvaćajući Europu, Aziju i Afriku.

Početkom 50-ih prvo cjepivo protiv dječje paralize napravio je američki liječnik Jonas Salk (čija majka je iz Rusije emigrirala u Sjedinjene Države). Ovo je cjepivo sadržavalo "mrtav" poliovirus i bilo je u stanju razviti imunitet kod osobe bez rizika od zaraze. Cjepivo se ubrizgavalo kao injekcija. Kako bi bio siguran u njegovu sigurnost, Salk je najprije cijepio nekoliko volontera, uključujući svoju obitelj, troje djece i sebe. Sve je bilo u redu i svi ispitanici su počeli proizvoditi antitijela na ovu bolest. 1953. godine poliovirus se prvi put mogao vidjeti pomoću elektronskog mikroskopa. 1954. godine počelo je testiranje na milijun ljudi, uključujući djecu staru šest do devet godina. Naredne godine zaključeno je da je cjepivo sigurno i učinkovito za ljudsku primenu. 1955. godine stvari su krenule po zlu, kada je čak 200 000 djece primilo Salkova poliocjepiva, proizvedena u farmaceutskoj kompaniji Cutter Laboratories iz Kalifornije, koja su greškom sadržavale aktivan, živi virus. To je izazvalo oko 40 000 slučajeva dječje paralize, pri čemu je 200 djece paralizirano, a deset preminulo.

Jonas Salk

Cijepljenje je nastavljeno ubrzo nakon tragedije koja je postala poznata kao incident Cutter. Prema podacima CDC-a, ovaj tragični incident zaslužan je za nastanak "boljeg sustava kontrole cjepiva".

A ipak, dok je prosječan broj slučajeva dječje paralize u SAD-u bio 45 000 godišnje prije nego što je uvedeno Salkovo cjepivo, do početka 60-ih taj je broj pao na samo 900. Salk, koji nikad nije patentirao svoje cjepivo, nije bio jedini znanstvenik koji je postigao ključni napredak u iskorjenjivanju dječje paralize. Američki mikrobiolog Albert Sabin također je odigrao presudnu ulogu.

Sabin, koji je rođen u Bjalistoku (tada dio Ruskog Carstva) i 1921. godine emigrirao u SAD s roditeljima koji su bili poljski Židovi, imao je drugačiji pristup problemu. Svoje je cjepivo napravio od "živog" poliovirusa. Njegova osnovna prednost bila je u tome što se mogao primati oralno. Istaknuti znanstvenik je uspio sekvencirati mutantnu formu poliovirusa koja je nesposobna izazvati bolest i zato je sigurna za unošenje u ljudski organizam. Ovaj nevirulentni virus činio je čuda, umnožavajući se ubrzano u crijevima, sprečavajući smrtonosni oblik poliovirusa i pružajući toliko željenu zaštitu od bolesti. Sabinovo poliocjepivo izabrano je za masovnu imunizaciju zbog jednostavnosti primjene i malih troškova proizvodnje. Osim toga, Sabinovo cjepivo imalo je sposobnost da prekine lanac prenošenja bolesti. Izvan SAD-a prvi put je testirano kasnih 50-ih.

Epidemija dječje paralize u SSSR-u

1929. godine SSSR je imao najnižu stopu obolijevanja od dječje paralize u Europi: 0,54 slučaja na 100 000 ljudi (Njemačka je pritom imala 1,7, Danska 6,3, a Švedska 15,4). Prve epidemijske razmjere bolest je u Sovjetskom Savezu dobila 1949. godine u baltičkim zemljama (Latvijska, Estonska i Litavska SSR), u Kazačkoj SSR i Sibiru. Sredinom 50-ih u zemlji je zabilježeno između 10 i 13 tisuća slučajeva infekcije. Do 1958. godine bolest je dostigla 10,66 slučajeva na 100 000 stanovnika (drugim riječima, bilo je zaraženo 22 000 ljudi). To znači da je broj oboljelih u SAD-u bio trostruko veći.

Kako bi se izborio s ovom opasnošću, u zemlji je otvoren Istraživački institut za poliomijelitis na čelu s vodećim sovjetskim mikrobiologom Mihailom Čumakovom (proslavio se kao znanstvenik koji je izolirao virus izazivač krpeljnog meningoencefalitisa).

Mihail Čumakov

U siječnju 1956. godine sovjetski je tisak objavio da se Čumakov i njegova supruga Marina Vorošilova, također znanstvenica, zajedno s mikrobiologom iz Lenjingrada Anatolijem Smorodincevim nalaze u posjetu SAD-u "kako bi se upoznali s metodama liječenja dječje paralize i s proizvodnjom cjepiva dr. Salka".

Sovjetski znanstvenici su u Ameriku došli da prouče Salkovo cjepivo, no dogodilo se se da se Čumakov sreo i s Albertom Sabinom. Loše poznavanje ruskog i engleskog jezika nije spriječilo dvojicu genijalnih znanstvenika da nađu zajednički jezik. Čumakov je pozvao Sabina u SSSR (Salk je također dobio poziv, ali je odbio doći).

Albert Sabin

Sabin je na ljeto 1956. godine posjetio Moskvu i Lenjingrad. Kada se vratio, javio se State Departmentu tražeći dozvolu da u SSSR pošalje oslabljeni soj poliovirusa. Unatoč strahovanju da bi Moskva to mogla iskoristiti za proizvodnju biološkog oružja, dobio je dozvolu. Kada su dobili soj, sovjetski istraživači su napravili prvo cjepivo na njegovoj osnovi i započeli ispitivanja. Najprije na sebi, a kasnije, kao i obično, na članovima svojih obitelji. Prvo dijete koje je cijepljeno bila je petogodišnja unuka Anatolija Smorodinceva.

U međuvremenu je 1956. godine Istraživački institut za poliomijelitis savladao proizvodnju Salkovog cjepiva.

Jonas Salk

Znanstvenici su također tražili dozvolu za klinička ispitivanja Sabinovog cjepiva.

"Moji su roditelji uspjeli uvjeiriti Sabina da im da soj kako bi napravili živo cjepivo u SSSR-u. Mislim da je moja majka inicirala ovaj projekt. Sve se dogodilo bez formalnosti, roditelji su soj doslovno donijeli 'u džepu' i Istraživački institut za poliomijelitis brzo je napravio živo cjepivo u SSSR-u. Problem su bila testiranja. Svi su strahovali da će 'živo' cjepivo biti opasnije od 'mrtvog'. Smorodincev je, naprotiv, dokazao da je ovo cjepivo potpuno sigurno", kasnije se prisjećao sin Mihaila Čumakova Konstantin.

Mihail Čumakov

Sovjetski dužnosnici nadležni za zdravstvenu sferu imali su (kao i njihovi američki kolege) ozbiljne sumnje u sigurnost "živog" cjepiva.

Prema Čumakovljevom sinu, koji je krenuo očevim stopama i postao mikrobiolog, njegov otac je uspio dobiti dozvolu za testiranja tek nakon što je osobno telefonirao prvom zamjeniku predsjednika vlade Sovjetskog Saveza Anastasu Mikojanu.

"Mikojan je imao mnogo unučadi i bio je duboko zabrinut zbog epidemije poliovirusa. Moj otac ga je uvjerio da su potrebna ispitivanja, govoreći da preuzima potpunu odgovornost za njihov rezultat. Prva testiranja su provedena u Estoniji, gdje je učestalost obolijevanja bila visoka. Rezultati su bili odlični. Broj novih slučajeva je brzo opao. Ispitivanja su nastavljena u drugim regijama zemlje. Kasnije je počela kampanja masovnog cijepljena i užasna infekcija je praktički iskorijenjena u cijeloj zemlji", rekao je Konstantin Čumakov.

Mihail Čumakov je smislio da se cjepivo daje u obliku pilula. Nije bila potrebna injekcija za njegovu primjenu.

Proizvodnja cjepiva u obliku pilula sa slatkim omotačem uskoro je počela u Moskvi. Do kraja 60-ih godina u SSSR-u je cijepljena čitava populacija mlađa od 20 godina, što je iznosilo 77 milijuna ljudi.

Do 1961. godine oko 80% populacije bilo je cijepljeno. Broj smrtnih slučajeva od bolesti smanjio se 200 puta i pao s 560 slučajeva 1963. na samo 60 slučajeva 1967. U narednim godinama stopa obolijevanja poliomelijitisom nastavlja opadati i bilježe se samo sporadični slučajevi. 70-ih godina registrirano je od 18 do 69 slučajeva. U SSSR-u je dječja paraliza tako iskorijenjena.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće