Kako su se u SSSR-u zaustavljale epidemije smrtonosnih bolesti?

Kuga

Ovu je opasnu bolest u Moskvu 1939. godine donio liječnik mikrobiolog Abram Berlin iz Saratova. On je vršio pokuse na životinjama koristeći žive patogene organizme, tj. uzročnike kuge, i samim tim se morao izolirati u strogu karantenu.

Simon Gorelik u prvom planu. U pozadini panorama Moskve 1930-ih.

Arhivska fotografija, Naum Granovski/MAMM/MDF

Međutim, iznenadni telefonski poziv iz Moskve prisilio ga je da bez odlaganja dođe u prijestolnicu i tako se kuga našla na slobodi. Berlin je odsjeo u hotelu "Nacional", otišao u restoran i kod frizera.

Čim mu je pozlilo, nulti pacijent je hospitaliziran s pogrešnom dijagnozom fibrozne pneumonije. Velika zasluga za pravovremeno zaustavljanje epidemije pripada Simonu Goreliku, dežurnom liječniku klinike Prvog moskovskog medicinskog instituta.

Gorelik je prepoznao da bolesnik ima bubonsku kugu, odmah alarmirao rukovodstvo i izolirao se zajedno s Berlinom. Znao je da su obojica praktički osuđeni na smrt, jer tada nije postojao lijek od kuge.

Pripadnici NKVD-a (Narodnog komesarijata unutarnjih poslova) pronalazili su i odvodili u karantenu sve ljude u gradu koji su kontaktirali s Abramom Berlinom. Klinika medicinskog instituta je blokirana. Hotel "Nacional" je dezinficiran, i to noću, da informacija ne bi procurila i posijala paniku.

Tako je epidemija kuge zaustavljena na samom početku. Od smrtonosne bolesti su umrle samo tri osobe: Gorelik, Berlin i frizer koji ga je ošišao.

Velike boginje

Aleksej Kokorekin u prvom planu. U pozadini je Gradska klinička bolnica "S. P. Botkin".

Viktor Čenov/Sputnik; Grigorij Vajl/TASS

Velike boginje su u glavni grad SSSR-a stigle u prosincu 1959. godine zajedno sa slikarom Aleksejem Kokorekinom koji se vratio iz Indije. On se tamo zarazio na ceremoniji spaljivanja umrlog brahmana.

Kada je dobio groznicu, jak kašalj i bolove po cijelom tijelu, Kokorekin se obratio liječnicima. Oni su postavili pogrešnu dijagnozu, misleći da je u pitanju gripa, iako je pacijent dobio osip koji nije svojstven toj bolesti.

Tek dva tjedna nakon Kokorekinove smrti saznalo se da je u SSSR stigla variola vera. Nekoliko ljudi koji su kontaktirali s njim dobili su slične simptome.

Kada je dijagnoza potvrđena, sve moskovske medicinske službe, stanice milicije i KGB su angažirani u borbi protiv smrtonosne opasnosti. Organi reda su pronalazili i odvodili u karantenu sve ljude s kojima je kontaktirao Kokorekin, sve s kojima su kontaktirali članovi njegove obitelji i sve koji su dobili njegove poklone iz Indije.

Bolnica u kojoj je ležao stavljena je u karantenu. Za potrebe tisuća ljudi, personala i bolesnika koji su se našli u toj karanteni otvorene su neprikosnovene državne rezerve posteljine, ostavljene za slučaj rata.

Pa ipak, najvažnija mjera je bila totalna vakcinacija svih žitelja Moskve i Moskovske oblasti koja nije imala presedana u povijesti. Za svega tjedan dana liječnici su u tri smjene cijepili preko 9 milijuna ljudi.

Opasna bolest je u Moskvi otkrivena kod 45 osoba, od kojih su tri umrle. Devetnaest dana nakon otkrivanja bolesti i pokretanja dobro organizirane akcije gradskih službi u prijestolnici više nije bilo velikih boginja.

Kolera

Borba s epidemijom kolere.

Maj Načinkin/Sputnik

Kolera je na teritorij SSSR-a prodrla iz Irana i 1970. godine zahvatila cijelo crnomorsko primorje. Epidemija je harala u jeku sezone godišnjih odmora kada su primorski gradovi bili puni gostiju.

Zatim se bolest postupno proširila na teritorij cijele zemlje, uključujući Moskvu i Sankt-Peterburg. Tome su pridonijeli pogrešni potezi lokalnih vlasti koje su prvih dana na plažama preko razglasa obavještavale narod da je u gradu kolera i da ga svi moraju hitno napustiti.

Centralna vlast je djelovala brzo i odlučno. U borbu protiv širenja bolesti uključene su tisuće liječnika, a također i vojska i mornarica.

Veća žarišta infekcije poput Odesse, Batumija i Kerča zatvorena su i stavljena u karantenu. Napuštanje karantene je bilo dozvoljeno samo poslije detaljnog bakteriološkog ispitivanja. Ulazima u ove gradove približili su se deseci brodova i vlakova pretvorenih u pokretne laboratorije.

Panika je obuzela tisuće turista zatvorene u gradovima. Mnogi su pokušavali nekako zaobići vojne blokade ili ih čak probiti. Situacija se smirila tek kada je Vijeće ministara SSSR-a donijelo odluku o produžetku službenih putovanja i odmora bez smanjenja plaće za sve koji se prisilno nalaze u zoni karantene.

Epidemija kolere u SSSR-u konačno je likvidirana u studenom 1970. godine. Vlasti su iz ovog događaja izvukle odgovarajuće zaključke - počela je masovna izgradnja objekata za pročišćavanje vode na crnomorskom primorju i u bazenima Urala, Volge i njezinih pritoka.

Antraks

Vakcinacija protiv antraksa (crnog prišta), Novokuznjeck.

Vladimir Sokolajev/MAMM/MDF

Ova bolest je buknula na Uralu u travnju 1979. godine. I danas je ovo najzagonetnija epidemija u povijesti Sovjetskog Saveza. Prema različitim izvorima, antraks (crni prišt) je odnio između 60 000 i 100 000 ljudskih života.

Svakodnevno se na infektivne odjele Sverdlovska (današnji Jekaterinburg) javljalo po 5-10 ljudi u jakom infektivno-toksičnom šoku.

Kada je postalo jasno da ljudi umiru od antraksa, u gradu je osnovan poseban odjel za zaražene, pokrenuta je masovna vakcinacija stanovnika i dezinfekcija teritorija grada. Prema nepotvrđenim podacima, dezinfekcija se vršila čak i pomoću helikoptera. Epidemija je zaustavljena u lipnju.

Prema službenoj sovjetskoj verziji, uzrok epidemije opasne bolesti bilo je meso zaražene stoke. Postoji, međutim, i drugačija verzija događaja, prema kojoj je epidemija mogla biti izazvana tako što su spore antraksa slučajno dospjele u urbanu sredinu iz vojno-biološkog laboratorija vojnog naselja br. 19 koje se nalazilo u jednom dijelu grada. Razmatra se i varijanta diverzije zapadnih službi koje su težile diskreditirati SSSR uoči moskovske olimpijade 1980. godine.

Podaci o ovoj tragediji su još uvijek pod pečatom državne tajne. Mogu biti objavljeni tek 75 godina nakon incidenta, tj. 2054. godine.