Mali sovjetski raj: "Dača", vikendica izvan grada (FOTOGRAFIJE)

U današnjoj je Rusiji "dača" najčešće prilično kvalitetno napravljena i lijepo uređena kućica izvan grada s malim zemljištem oko nje. To može biti čak i vila s visokom ogradom, vodovodom i (ponekad) grijanjem. Sam pojam "dača" u ruskom se jeziku pojavio još u 18. stoljeću. Ugledne velmože i plemići tako su nazivali svoje imanje s dvorcem u kojem nisu živjeli sve vrijeme, nego su navraćali ponekad, uglavnom preko ljeta. Sovjetska "dača" sasvim je drugačija pojava.

Što je to sovjetska "dača"?

Gredice s jagodama na zemljištu s kućom izvan grada.

Prije svega je to bilo mjesto gdje su stanovnici gradova mogli uzgajati voće i povrće. Takvu su zemlju kućicom čak i besplatno dobivali pripadnici različitih službi, funkcionari, vojna lica, prosvjetni radnici, članovi saveza arhitekata, pisaca, slikara i mnogi drugi. Dobivali su ih i obični sovjetski službenici. Najčešće je to bila drvena kućica s malim zemljištem oko nje, obično šest ari.

Podmoskovske vikendice 

U SSSR-u su postojala čitava vrtna društva u nekoliko ulica, gdje se pravio veliki broj kućica, sve jedna uz drugu, a među njima samo niska ograda. Ponekad su dvije obitelji mogle koristiti dvije polovice iste kuće, s tim što su im ulazi bili sa suprotnih strana.

Vikendaško naselje u Podmoskovlju 

Iako prilično tijesne, te su kućice bile najomiljenije mjesto na koje je čovjek mogao pobjeći iz grada. Malo zemljište, ali svoje. Tu se čovjek u sovjetsko doba mogao potpuno opustiti.

"Dača" strojovođe Bajkalsko-amurske željezničke magistrale kod Irkutska 

Oni koji nisu dobili vikendicu mogli su dobiti zemlju od vrtnog društva, i na toj su zemlji sadili svoj vrt, a zatim povremeno dolazili i održavali ga, a na kraju ubirali plodove. Najčešće su sadili krumpir, kupus, jagode i dr.

Balerina Maja Plisecka u vikendici

Mali sovjetski stanovi bili su tijesni, i zato su mnogi u vikendici držali odjeću, knjige, dijelove namještaja i sve što im je bilo žao baciti, a nisu mogli držati u stanu.

Čak se i danas "dača" koristi kao mjesto za "reciklažu". Pojavio se i čitav pokret vrtne "umjetnosti", ponekad prilično niske kvalitete.

"Dača" – zanimanje tijekom ljeta

Inženjerka tvornice teške strojogradnje u gradu Elektrostalju

Vikendice često nisu imale grijanje. Prvi put u godini tamo se odlazi za svibanjske praznike. Tada se vikendica "dekonzervira", tj. obavlja se generalno čišćenje, otvaraju se prozori, rasklapaju se dijelovi namještaja koji stoje vani i sve se dovodi u red.

Sovjetski kozmonaut Vladislav Volkov na "dači" sa ženom i tastom 

S obzirom na ljetni karakter "dače" i činjenicu da se tamo odlazi uglavnom preko vikenda, u njoj najčešće nisu uvedene voda i kanalizacija. Svi su imali specijalne umivaonike s malim rezervoarom i mehaničkom slavinom. Voda je tekla na zemlju ili u lavor. Zahod je bio vani. Ponetko je imao i ljetni tuš, za koji se voda u crnim rezervoarima zagrijavala na suncu.

Umivaonik

Zimi gotovo nitko nije odlazio na "daču". Ako je nerko imao peć, eventualno bi došao na novogodišnje praznike, ali i tada se kućica morala dobro zagrijati.

Čišćenje snijega na "dači" 

"Dača" nije mjesto za odmor

Radovi u vrtu na vikendaškom imanju izvan grada

Sovjetski se građanin praktički nije znao odmarati. Ako mu se posreći, mogao je eventualno dobiti "banju" ili "more" i tamo provesti dva tjedna. Ali tko god je imao "daču", on je najčešće tu provodio svoj godišnji odmor.

Poznati dječji kirurg Nemsadze s grabljama

U vikendici nikad nema vremena za odmor, jer ima mnogo posla. Tamo se stalno nešto trga ili kvari, pa to treba popraviti.

Poslovi na vikendaškom imanju 

Čak i ako je sve bilo u redu, svejedno nije bilo kraja dotjerivanju i uljepšavanju "dače". Uvijek se nešto može dodati – tuš, ljetna veranda ili nešto treće.

Na verandi 

Pored toga, mnogo je vremena i snage oduzimao vrt. Trebalo je posaditi, pa onda plijeviti, zalijevati i održavati, štititi od štetočina, a na kraju ubirati plodove. Najčešće su ti poslovi oduzimali ljudima svaki vikend i čitav godišnji odmor.

Cirkusant Oleg Popov u vikendici s roditeljima

Jedino vrijeme za odmor bilo je kada dođu gosti. Tada se u samovaru zagrijava voda za čaj, postavlja se trpeza vani i gostima se nudi domaće slatko od vlastitih plodova.

Djeca su uživala na "dači"

Djevojčica na "dači" u Podmoskovlju

Tijekom ljetnih praznika djeca su mogla otići na nekoliko tjedana u pionirski kamp, a preostalo bi vrijeme provodila u vikendici s bakom ili djedom, da se ne dosađuju u gradu (a i da ne smetaju roditeljima). Najčešće su i roditelji uzimali godišnji odmor za vrijeme praznika i provodili vrijeme na "dači" zajedno s djecom.

Tata i sin u vikendici 

U velikim vrtnim društvima uvijek je bilo mnogo djece. Ona su se danima igrala i odlazila nekud u grupama. Posebno je bilo zanimljivo ako negdje blizu postoji rijeka ili jezerce, ili bar veća bara.

Djeca u staroj odjeći "za daču". Svi obavezno nose gumene čizme.

Djeca su oblačila upravo onu staru odjeću koja se držala u vikendici (i mogla se slobodno uprljati), tako da su često izgledala prilično "zapušteno". Ali upravo je u tome i bila čar, jer je svima dosadila čista i opeglana školska odora.

"Daču" su imali i najviši državni rukovoditelji

Staljin s kćeri Svetlanom i Lavrentijem Berijom na "dači" u Sočiju

Staljin je jako volio svoju "daču". Zapravo, on je imao 12 vikendica. Nekoliko u Podmoskovlju, a također u Sočiju, u Abhaziji i na Krimu. Volio je raditi u tim rezidencijama i tu primati ministre i dužnosnike.

Maršal Georgij Žukov u vikendici izvan grada

Svoje su "dače"u imali i drugi generalni sekretari poslije Staljina, kao i visoki dužnosnici, predstavnici sovjetske nomenklature i generali. Istina, ta imanja nisu imala samo šest ari, kao kod običnih ljudi, nego ponekad i čitav hektar.

Leonid Brežnjev na "dači"