Krilate grdosije na valovima: Kako su testirani tenkovi s podvodnim krilima

Za poslijeratno razdoblje u ruskoj industriji tenkova karakteristično je bilo osmišljavanje uloge koju je oklopna tehnika imala u Drugom svjetskom ratu. U tom su duhu konstruirani tenkovi nove generacije i ti su pokušaji većinom bili uspješni.

Ruski su tenkovi početkom Velikog domovinskog rata objektivno bili bolji od njemačkih, ali je Njemačka u prvoj fazi rata efikasnije koristila svoju tehniku. Ljudi su osjećali strah i od samog povika "Tenkovi!" ili "Avioni!" Moćna njemačka armada ostavila je vrlo snažan utisak kako na obične vojnike Crvene armije, tako i na sovjetski vojni vrh. Ali u svakom zlu ima i nešto dobro. U ovom slučaju je dobro što je ruska protuzračna obrana u drugoj polovici 20. stoljeća postala najbolja na svijetu, i taj je status sačuvala do današnjeg dana. Isto vrijedi i za našu oklopnu tehniku. Treba istaknuti da se pravi profesionalci nikada nisu bojali ni neprijateljskih tenkova ni njihovih aviona. Oni su sami pravili svoju tehniku, bolju i ubojitiju od neprijateljske. 

Plovno sredstvo PST-63 s manjim modifikacijama uvedeno je u eksploataciju 1965. godine.

Press Photo

Probni poligon Kubinka, koji ovoga ljeta slavi 90. godina svoga postojanja, u poslijeratnim je godinama radio punom parom, kao da rat nije ni završio ili kao da će svakoga časa ponovo početi. Zaplijenjeni njemački tenkovi konačno su testirani i sagledane su dobre i loše strane oklopne tehnike Wehrmachta.

Što se tiče domaće tehnike, obavljeno je fundamentalno testiranje teškog tenka IS-7, lakog plovećeg PT-76, kao i specijalnih pontona koji čak i teškim tenkovima osiguravaju funkciju amfibije.

Posebno je zanimljiv PT-76, ploveći tenk domaće proizvodnje kojem ni danas nema ravnog u svijetu.

U SSSR-u je napravljena čitava serija pontonskih sustava koji omogućavaju tenkovima da prolaze kroz vodu. Ponton je imao snažan motor, a tenk je s pontonom silazio u vodu s obale ili iz desantnog broda i odmah zauzimao stabilan položaj i kretao se u zadanom smjeru. Ponekad je plovio i desetke kilometara.

Evo što kaže službena kronika napisana na temelju izvještaja s testiranja 1957. godine na poligonu Kubinka.

"Poligon je dobio zadatak izvršiti testiranje ploveće tehnike, a također oklopne tehnike opremljene sredstvima za plovidbu morem. Nije bilo podataka vezanih za rad posade u različitim vremenskim uvjetima...

Tijekom testiranja dokazana je mogućnost da velike grupe tenkova vrše dugotrajne marševe na moru i prevaljuju po 100 kilometara...

Projekt brzog tenkovskog plovnog sredstva s podvodnim krilima i tenkom T-54, 1960.

Press Photo

Tenkovske jedinice (po 45 tenkova) forsirale su vodene površine na Kaspijskom jezeru i Baltičkom moru u maršu dugom 100 kilometara, noću kada su valovi bili visoki metar i pol, tj. kada je jačina vjetra od 4 do 5 stupnjeva po Beaufortovoj ljestvici."

Testiranjem je utvrđeno da je model PT-76 optimalni ploveći tenk. Konstruirao ga je Nikolaj Fjodorovič Šamurin, premda se službeno kao konstruktori tretiraju Ž. J. Kotin i N. L. Duhov, jer su i oni gotovo istovremeno napravili isto to. Bilo kako bilo, PT-76 je bez problema plovio u moru i kada su valovi bili visoki dva i pol metra. Po takvom nevremenu se čak ni brodovi srednje veličine ne puštaju na otvoreno more. Ponekad bi tenk potpuno otišao pod vodu, ali bi zatim isplivavao kao plovak i nastavljao svoj put.

PT-76 je jednostavan kao automat "Kalašnjikov", a i konstruiran je praktički u isto vrijeme. I isto kao čuveni AK, PT-76 se još uvijek koristi, samo što je njegov konstruktor daleko manje poznat od Kalašnjikova.

Stručnjaci poligona Kubinka su od 1961. do 1969. vrlo aktivno sudjelovali u radu na višenamjenskim brzim plovećim sredstvima s podvodnim krilima za desantiranje tenkova. Tako je ruska vojska dobila pontonske sustave specijalne namjene koji su zasad jedini takve vrste u svijetu.

Pontoni su na podvodnim krilima nosili u moru čak i teške tenkove T-10 brzinom od 70 km/h.

Mnogi su strahovali da će u toj brzini voda obavezno ući u cijev tenkovskog topa i da će cijev puknuti prilikom otvaranja vatre. Stoga je izvršen eksperiment. Sipali su vodu u sve raspoložive cijevi (ZSU-57-2, T-10, T-55, PT-76), a zatim su otvarali vatru, naravno, s udaljenosti. Nisu primijećena nikakva oštećenja ili deformacije cijevi, što je paradoks koji ni danas nitko ne može objasniti.