Čelični divovi: Najvažnije karakteristike teških tenkova iz razdoblja Drugog svjetskog rata

IS-2

IS-2

Arkadij Šajhet/russiainphoto.ru

Deseci tona željeza, metarski oklop i snažna dalekometna oruđa krasili su vojske suprotstavljenih strana tijekom najmasovnijeg rata u ljudskoj povijesti. Naime, prije 75 godina (29. ožujka 1945. godine) Crvena armija je u svoje naoružanje usvojila teški tenk IS-3 koji je po svojim ukupnim karakteristikama bio jedan od najdominantijih tenkova svoga vremena. U svega nekoliko godina totalnog općenarodnog rata protiv nacizma, sovjetska je vojna škola, koja se bavila razvojem i proizvodnjom "oklopnih čudovišta", postala vjerojatno najbolja na svijetu. Međutim, odlične strojeve su posjedovali i Nijemci, a potkraj rata i Amerikanci. U narednom ćemo tekstu reći nešto više o vrstama teških tenkova koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu.

Prvi teški tenk

Rad na projektu razvoja i konstrukcije prvog sovjetskog teškog tenka započet je 1937. godine. Naime, iskustva iz Španjolskog građanskog rata su pokazala da je sovjetska oklopna tehnika vrlo ranjiva na ondašnja protutenkovska oruđa. Glavni je problem bila nedovoljno dobra oklopna zaštita, prenosi internetski portal RIA Novosti.

Dvije je godine kasnije u jednice Crvene armije isporučen prvi teški tenk KV-1 ("Klim Vorošilov"). Tijelo tenka se pravilo od valjanog čelika. Na čeonom dijelu su navarene tri oklopne ploče. Prve dvije su bile debljine 75 mm, dok je posljednja bila debela 40 mm. Bokove i stražnji dio tenka je štitio oklop debljine 75 mm, dok su podvozje tenka i njegov vrh pokrivale ploče debljine 30 mm. Najoklopljeniji dio sovjetskog teškog tenka KV-1 bila je njegova kupola. Frontalni dio tenkovske kupole bio je zaštićen temeljnim oklopom debljine 75 mm na koji je integrirana maska s tenkovskom cijevi koja je napravljena od ojačanog čelika debljine 90 mm.

Sovjetski teški tenk KV-1

Pogonska jedinica se sastojala od dizelakog motora koji je generirao 600 konjskih snaga. Ovo je bilo dovoljno da se tenk mase 50 tona potjera do brzine od 35 km/sat. S punim rezervoarima tenk je mogao savladati udaljenost od 200 km. Od osnovnog je naoružanja posjedovao top kalibra 76 mm, kao i tri tenkovska mitraljeza Degtjarev u kalibru 7,62 mm.

Međutim, iako se tenk za to vrijeme odlikovao izvanrednim tehničko-taktičkim karakteristikama, on se ipak pokazao kao stroj koji tehnički nije bio dovoljno zaokružen. Njegova testiranja u vožnji su pokazala da je KV-1 bio prilično težak za upravljanje, posebno u situacijama promjena u brzini kretanja. Njegov mjenjač je bio vrlo nepredvidljiv i generalno nepouzdan, pa je vozač, osim na neprijatelja, morao fokusirati pozornost na transmisiju i motor koji su bili vrlo loše usaglašeni. Također, bilo je problema i s tenkovskim topom, kao i mehanizmom koji je okretao kupolu. Naime, ovaj mehanizam nije mogao izdržati opterećenje uslijed težine tenkovske kupole, što je dovodilo do toga da tenk postane neupotrebljiv. Do početka Drugogo svjetskog rata unutar tenkovskih divizija Crvene armije nalazilo se nekoliko stotina tenkova KV-1, međutim, uslijed kratkog vremena za organizaciju obuke za tenkovske posade, njihov operativan broj nije prelazio brojku od 100 komada.

Ipak, i ovoliki broj raspoloživih tenkova uspio je u prvi danima rata prilično usporiti oklopno-mehanizirane postrojbe Wehrmachta i SS-a koje su na frontu širokom nekoliko tisuća kilometara izvodile "blickrig" operaciju kodnog imena "Barbarossa". Ovi tenkovi su po prvi put upotrijebljeni 23. lipnja 1941. godine u Pribaltiku. Na ovom obrambenom pravcu Crvene armije njezine tenkovske jedinice su izvele protuudar u kojem su sudjelovali tenkovi KV-1. Osnovni cilj je bilo obuzdavanje njemačke 4. tenkovske armije, a glavna točka udara se nalazila na području grada Raseiniai (Litva).

Lenjingrad, SSSR. Sklapanje teških tenkova KV-1 u Lenjingradskoj metalurškoj tvornici

Formacija KV-1 ranga tenkovske brigade (iz sastava 2. tenkovske divizije) sukobila se s nekoliko stotina njemačkih tenkova. Oni su u tom svom napadu uspjeli rastjerati veći broj njemačkih snaga i doprijeti do njihovih artiljerijskih pozicija, koje su uništili vatrom svojih topova. I njemačke pješadijske jedinice koje su zaostajale za svojim isturenim oklopno-mehaniziranim skupinama su pretrpjele osjetne gubitke prilikom sukoba s neprijateljem koji se pojavio niotkuda. Ova tenkovska grupacija sovjetske vojske se uspjela toliko duboko "ukliniti" u obranu njemačke 6. tenkovske divizije da je u jednom trenutku presjekla rutu njezine opskrbe i dovela je u veoma tešku operativnu situaciju.

Da bi zaustavili ovaj iznenadni ispad Crvene armije, zapovjedništvo njemačke Grupa armija "Sjever" odlučuje na kritični pravac hitno uputiti dodatna pojačanja koja su se uglavnom sastojala od oklopnih jedinica i baterija s protutenkovskim topovima iz sastava 4. tenkovske armije. Međutim, na frontu su se suočili s vrlo neugodnim iznenađenjem na koje nisu računali. Tenkovski topovi kojima su bili opremljeni njemački tenkovi nisu mogli probiti superoklopljene gusjeničare od kojih su se topovske granate naprosto "rikošetirale".

Bitka je trajala do trenutka kada su sovjetski tenkisti u svojim "zvijerima" ostali praktički bez goriva, uključujući i kroničan nedostatak tenkovskog streljiva. Uočivši da mogu upasti u taktičko okruženje, oni su u kritičnom trenutku krenuli u povlačenje. Tom je prilikom po ovoj grupaciji djelovala i njemačka avijacija (jurišni bombarderi) koje su Nijemci u međuvremenu angažirali za slamanje sovjetskog protuudara. Nijemci su na ovaj front dovukli i vučne protuavionske topove kalibra 88 mm koji su se od zemaljskih oruđa pokazali kao jedino učinkovito sredstvo koje je u stanju probiti masivan oklop sovjetskih teških tenkova KV-1. Poslije je bilo još nekoliko susreta njemačkih snaga s ovim "grdosijama" koje su uslijed rijetke, ali vrlo upečatljive pojave na frontu prozvali "neranjivim duhovima".

Sovjetski teški tenkovi KV-1 zauzimaju položaj za napad. Zapadni front.

"Josif Staljin"

Prvi tenkovi IS (skr. od Josif Staljin) pojavili su se jedinicama Crvene armije 1943. godine, u cilju suprotstavljanja njemačkim teškim i srednjim tenkovima tipa "Tiger" i "Leopard". Iako je konstrukcija ovog tenka, kao i veliki broj tehničkih rješenja, pozajmljena od starijeg KV-1, novi tenk "proboja" se karakterizirao kvalitetnijom oklopnom zaštitom i unaprijeđenim naoružanjem.

Frontalna projekcija oklopa je povećana na 120 milimetra, dok je tenkovska kupola s bočnim stranicama dobila oklop debljine 100 mm.Ona je u cjelini bila prostranija te je imala složeniju geometrijsku formu. Ono što je bilo vrlo važno - teški tenkovi IS su opremljeni moderniziranim sustavom mehaničke transmisije i novim dizelskim motorom snage 520 "konja", što je bio generalni problem kod tenkova KV-1.

Glavni adut novog tenka IS je bio njegov top. Naime, poslije pojave teških tenkova "Tiger" uočeno je da topovi kojima su bili naoružani sovjetski tenkovi nemaju nikakvu šansu u borbi protiv ovih tenkova. Stoga je donesena odluka o žurnom razvoju novog topa kalibra 85 mm na bazi protuavionskog oruđa 52-K. Konstruktorski biro br. 9 je pod rukovodstvom glavnog konstruktora tenkovskih topova Fjodora Fjodoroviča Petrova razvio model topa D-5T koji je poslije redizajna tenkovske kupole ušao u osnovno naoružanje teških tenkova IS. Njegova granata je s udaljenosti od 500-1000 metara mogla probiti oklopnu zaštitu većine njemačkih tenkova. Međutim, ovime se sovjetski tenkovski konstruktori nisu zadovoljili, jer ovaj top ipak nije davao odlučujuću prednost na bojištu. Njemački topovi KWK 36 kalibra 88 mm kojima su bili opremljeni "Tigrovi" i KwK 42 kalibra 75 mm s njemačkog srednjeg tenka "Panther" bili su bolji od sovjetskog pandana. Stoga je sljedeća modifikacija tenka IS-2 opremljena još moćnijim oruđem kalibra 122 mm, koje je nastalo na bazi dalekometnog topa A-19. Uslijed većih gabarita tenkovskog streljiva za ovaj top smanjena je njegova borbena brzina gađanja na tri projektila u minuti. Međutim, ovo je kompnenzirano daleko razornijim efektom koji je projektil kalibra 122 mm ostavljao na cilju.

IS-1

Ove granate su bile učinkovite protiv njemačkih tenkova srednje klase, a znale su ozbiljno zagorčati život i teškim tenkovima "Tiger". Poznat je veliki broj slučajeva kada je IS-2 sa svojim topom kalibra 122 mm uništavao ponos njemačkih oklopnih jedinica s daljina od 1500-2000 metara. Pored uništavanja neprijateljske oklopne tehnike, tenkovi tipa IS-2 su vrlo učinkovito upotrebljavani i prilikom uništavanja vatrenih točaka u utvrđenim objektima i izgrađenim skloništima od zemlje i kamena. Prilikom završnih operacija u Istočnoj Europi tenkisti su ove tenkove s velikim uspjehom upotrebljavali prilikom uličnih borbi, gdje je do izražaja dolazio njihov teški mitraljez DŠK kalibra 12,7 mm.

Sovjetski konstruktori su praktički napravili nezaustavljivi borbeni stroj prodora. IS-2 je posjedovao parametre velike brzine i manevarskih sposobnosti koje su bile bliske čuvenom sovjetskom tenku srednje kategorije T-34. Njegova oklopna zaštita je bila na veća od prethodnika IS-1, a vatrena moć neusporedivo snažnija. Nakon što je pregledao materijale njemačke obavještajne službe o novom sovjetskom tenku IS-2, Hitler je donio odluku da njemačke oklopne jedinice ne ulaze u blizak okršaj s tenkistima Crvene armije, na udaljenostima manjim od 1000 metara.

Tvornica

Sljedeća modifikacija ovog tenka IS-3 ušla je u tenkovske jedinice Crvene armije neposredno uoči završetka rata. Tenkovska kupola je još više uvećana, kao i oklopna zaštita prednje projekcije tenka koja je osiguravala visok postotak zaštite od njemačkih topova KwK 42 i KwK 43. IS-3 je značajno moderniziran u odnosu na svoje prethodnike kada su u pitanju sredstva za vezu i detekciju neprijatelja. Ipak, ovaj tenk nije dobio šansu da se pokaže u borbi. IS-3 se upotrebljavao u jedinicama Crvene armije do kraja 60-ih godina prošlog stoljeća te se isporučivao vojskama koje su se nalazile u savezu sa SSSR-om.

Hitlerove "zvijeri"

Njemačka vojska je počela razmišljati o konstruiranju vlastitog teškog tenka 1937. godine. Međutim, prošlo je punih pet godina do njegove serijske proizvodnje i uvođenja u naoružanje. Novi "Tigrovi" su u bitku ubačeni prilikom sovjetske operacije kodnog imena "Iskra" u cilju deblokade Lenjingrada ("Šliselburška operacija"). U ovoj operaciji je sudjelovao elitni 502. teški tenkovski bataljun "Mamuti", u čijem sastavu je služio i čuveni njemački tenkovski as Otto Carius, koji je zapovijedao tč. "Schwere Panzer-Abteilung 502". Krajem 1942. godine 502. ttb postaje prva njemačka oklopna formacija koja dobiva četu teških tenkova Pz.Kpfw.VI "Tiger" (9 komada), koji su tada po prvi put borbeno upotrijebljeni.

Panzer VI (Tiger I)

Adolf Hitler je bio osobno zainteresiran za proces serijske proizvodnje ovih tenkova u koje je polagao puno nade. "Stroj proboja" je trebao biti univerzalno oruđe za prodor kroz najgušće posjednutu obranu neprijatelja, zadržavanje solidnih manevarskih karakteristika, posjedovanje moćne oklopne zaštite i osnovnog naoružanja.

Teški njemački osnovni borbeni tenk "Tiger" je pokretao motor od 700 konjskih snaga. Ovo mu je omogućavalo da razvije brzinu od do 45 km/sat. Čeona projekcija tenka je zaštićena oklopnim pločama debljine 100 mm, dok je bokove i zadnju stranu tenka štitio oklop debljine 80 mm. Prilikom konstruiranja ovog tenka primijenjena su najsuvremenija tehnička rješenja iz tog vremena. Jedno od njih je primjena servopogona. Za upravljanje oruđem koje je težilo 56 tona nije bila potrebna velika fizička snaga tenkovske posade.

Glavno oruđe "Tigra" je bio 88-milimetarski tenkovski top KwK 36 s olučenom cijevi. Optički uređaj se sastojao od zglobnog dvogleda Turmzielfernröhr 9b (uvećanje 2,5x) koji mu je davao osjetnu prednost u odnosu na konkurete, posebno kada se radilo o borbi na velikim udaljenostima. Posada na ovom tenku je dosta ranije mogla detektirati potencijalne mete od protivnika. Turmzielfernröhr 9b je bio montiran paralelno i u istoj osi kao glavni top. Skala udaljenosti je označena na svakih 100 metara sve do maksimalnih 4000 metara.

Međutim, svi ovi noviteti su imali i svoju cijenu. Naime, proizvodnja ovih tenkova je bila izuzetno skupa. Prosječna cijena jednog "Tigra" dostizala je astronomskih 250 000 reichsmaraka. Primjerice, njemački srednji tenk "Panter", koji je također imao vrhunske karakteristike, koštao je dvostruko manje, točnije oko 117 800 reichsmaraka po jedinici. Njegov proces sklapanja je bio izuzetno kompleksan posao i zahtijevao je izvanredno zalaganje velikog broja specijalista različitog usmjerenja. Za sve godine rata proizvedeno je svega 1355 tenkova ovog tipa. Također, proces njegovog održavanja-remonta bio je vrlo mukotrpan zadatak, kao i organizacija transporta željezničkim putem. Tijekom svoje eksploatacije teško je izlazio na kraj i s močvarnim i blatnjavim terenom, gdje je zbog svoje težine često znao ostati zaglavljen. S druge strane, sovjetski tenkovi su ovakve prepreke veoma lako savladavali.

Panzer VI (Tiger I)

Pored toga, njemački konstruktori su prilikom načina postavljanja njegove oklopne zaštite koristili oklopne ploče koje su se sklapale praktički pod kutom od 90 stupnjeva u odnosu na tlo. Nije bilo nikakvog zakošenja što bi dodatno podiglo ekvivalent oklopne zaštite. Upravo su radi toga sovjetske posade na topovima ZIS kalibra 76,2 mm bilježile uništavanje ovih tenkova s daljina do 500 metara, a nerijetko se događalo da ga onesposobe s daljine od 1000+ metara. Međutim, bez obzira na ove nedostatke, njemački teškaš je po karakteristikama osnovnog naoružanja i oklopne zaštite bio vjerojatno najbolji tenk Drugog svjetskog rata.

Američki pristup

Za vrijeme Drugog svjetskog rata američka vojska je uglavnom primjenjivala lake i srednje tenkove. Ipak, oni su imali i svoje predstavnike u kategoriji teških tenkova. Prvi predstavnik je nosio znaku M6 i generalna ocjena njegovih tehničko-taktičkih karakteristika u odnosu na konkurenciju (Njemačka i SSSR) može ocijeniti kao potpuni promašaj.

M6

Tenk je bio pretežak. Sa svojih 57 tona pokretao ga je snažan dizelski motor koji je generirao 800 konjskih snaga. I pored toga, ovaj tenk je jedva uspijevao postići brzinu od 35 km/sat. S druge strane, tenk je bio i dosta veliki potrošač goriva, tako da je s punim rezervoarima mogao prijeći svega 150 km.

Bez obzira na svoju ogromnu masu, američki teški tenk M6 je bio vrlo ranjiv. Njegova oklopna zaštita koja je integrirana u čeoni dio tenka nije prelazila 80 mm, dok su bokovi bili zaštićeni oklopom debljine 70 mm. Ovako riješena konfiguracija oklopne zaštite bi u realnoj bitci s njemačkim tenkovima vjerojatno bila fatalna za njegovu posadu. Pored toga, M6 je bio naoružan nedovoljno snažnim tenkovskim topom kalibra 76 mm, koji je bio praktički neupotrebljiv protiv njemački teških tenkova "Tiger". Kao rezultat svih ovih slabosti, ovaj tenk nikada nije usvojen u naoružanje američke vojske. Za dvije godine je kompletirano oko 40 tenkova ovog tipa, i oni nikada nisu sudjelovali u borbi. Uglavnom su se upotrebljavali kao simulatori za obuku tenkovskih posada na drugim sredstvima.

Više uspjeha je imao američki teški tenk M26 Pershing. Njega su američki konstruktori razvili za borbu s njemačkim "Tigrovima" koji su bili predominantni na zapadnom frontu u odnosu na savezničke tenkove. Naime, najmasovniji srednji tenk M4 Sherman je mogao izaći kao pobjednik u ovim duelima isključivo ako se stvore uvjeti brojčane supremacije u odnosu 5:1 (ako npr. kompletna tenkovska brigada od 50 tenkova M4 Sherman napadne tenkovsku četu "Tigrova" koja se sastojala od 8-10 tenkova).

M26A1

M26 Pershing je konstruiran po standardnoj shemi. Motorni dio se nalazio straga. Dio s upravljačkom kontrolnom pločom se nalazio u prednjem dijelu tenka, a borbeni dio u njegovoj sredini. Oklopna zaštita se sastojala od kombinacije lijevanog i valjanog čelika koji je bio najdeblji s prednje strane (debljina oko 100 mm). Tenkovska kupola je imala oklopnu zaštitu ekvivalenta 115 mm. Tenk je bio naoružan osnovnim topom M3 kalibra 90 mm s dužinom cijevi od 50 kalibara. Topovska cijev je bila olučena. Motor je generirao snagu od 500 "konja" i mogao je stroj od 43,1 tone ubrzati do 48 km/sat.

U naoružanje je uveden 1945. godine, na samom kraju rata. Imao je priliku okušati se u duelu s najboljim njemačkim tenkovima, premda je sve to bilo u suviše ograničenom opsegu da bi se mogla dati neka šira ocijena. Ipak, iako su američki časnici priznali da je ovaj tenk kvalitetniji od srednjeg tenka M4 Sherman, on je i dalje bio inferioran u odnosu na njemačke grdosije (posebno kada se na frontu pojavio "Kraljevski Tigar" i "Jagdtiger"). Njegov top je bio vrlo slab i nije mogao probiti njemačke tenkove s čeone strane. M26 Pershing je morao izvoditi bočne manevre ne bi li nekako uspio zaobići protivnika i na taj se način "prišuljati" sa stražnje strane, kako bi iz ovakve pozicije pokušao uništiti neprijatelja.

Što se tiče njegovog dizajna, M26 Pershing je u velikoj mjeri nalikovao na sovjetski IS. Prilikom njegove izrade Amerikancima su bila dragocjena sovjetska iskustva kada je u pitanju konstruiranje, proizvodnja i upotreba oklopnih jedinica, jer su na tom planu bili u priličnom zaostatku. Njegova šira upotreba je registrirana u Korejskom ratu, gdje su sukobio sa svojim dojučerašnjim saveznikom tenkom T-34.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće