Reichstag je po svojim gabaritima bio jedna od najvećih zgrada u centru Berlina, koju su preostale njemačke snage koje su se odbijale predati pretvorile u pravu pravcatu tvrđavu. Sam kompleks Reichstaga bio je s tri strane okružen kanalom rijeke Spree (u obliku ćirilićnog slova "П"), tako da je postojao veliki problem prilaza na jurišni razmak u cilju njegovog zauzimanja. Dodatni problem za napadače bio je i vrlo mali vodostaj rijeke za vrijeme izvođenja Berlinske operacije. Naime, s druge strane obale nalazio se masivan betonski zid visine tri metra koji je predstavljao izuzetno zahtjevnu umjetnu prepreku za jedinice Crvene armije koje bi pokušale riječno korito forsirati upotrebom čamaca, skela i drugih desantnih sredstava. Ovo je bilo posebno kompleksno ako se zna da bi se sam desant izvodio u izvanredno teškim uvjetima, pod kišom neprijateljskih granata i metaka.
Istovremeno, prilaz Reichstagu s četvrte strane na kojoj nije postojala vodena prepreka bio je naprosto nemoguć. Tu se nalazio ekstremno utvrđeni park Tiergarten, gdje su Nijemci koncentrirali glavninu svojih snaga. Među gusto postavljenim i ešaloniranim vatrenim točkama iz kojih su "tukli" pancerfausti, flakovi, minobacači, PAK-40/43 i Tigrovi dominirao je visok toranj napravljen od masivnih armirano-betonskih zidina, kojeg je bilo praktički nemoguće srušiti. Ukratko, ova je pozicija bila tako snažno posjednuta i u organizacijskom smislu vješto pripremljena da je lakše bilo pacificirati kompletan berlinski garnizon, nego u frontalnom napadu zauzeti park Tiergarten.
Što se same obrane tiče, u neposrednoj obrani Reichstaga i pristupnim uličicama koje su vodile ka ovom zdanju prikupila se grupacija od oko 5 tisuća do zuba naoružanih njemačkih vojnika (uglavnom Waffen SS) ali i ljudstva koje je mobilizirano kroz Volkssturm odrede (g. Rostock). Ova grupacija je u Berlin prebačena neposredno uoči početka sovjetske operacije u cilju organizacije obrane ovog zdanja.
Prelazak preko kanala r. Spree bio je moguć samo preko mosta Moltke. Njemačka inženjerija uspjela je minirati ovaj most, ali taj zadatak nije izvela na najbolji mogući način, jer se njegova struktura samo djelomično obrušila u vodu (moguća sabotaža unutar njemačkih jedinica, op. prev.). Uvidjevši da operacija rušenja mosta nije u 100% obimu realizirana, Nijemci su pokušali prostreljivanjem njegovih potpornih betonskih nosača (tom su prilikom angažirani deseci artiljerijskih cijevi) dovršiti njegovo rušenje. Međutim, u toj namjeri nisu uspjeli uslijed velike koncentracije sovjetske artiljerije koja je onemogućavala potrebnu gustoću vatre, koje je bila neophodna za rušenje mosta.
Privlačenjem artiljerije na direktnu liniju vatre (ISU-152, teške haubice B-4 ("Staljinov malj")), kao i teških tenkova IS, Crvena armija je na uskom prostoru ostvarila stratešku prevlast koja je omogućila postepen prilazak desanto-jurišnih, inženjerijskih i oklopnih sastava koritu rijeke Spree i polurazrušenom mostu Moltke. Po neprijateljskim vatrenim točama koje su pokrivale prostor oko mosta djelovalo je na stotine različitih cijevi, uključujući i reaktivnu artiljeriju. U uvjetima apsolutne vatrene dominacije, jurišne grupe Crvene armije uspjele su prijeći rijeku i formirati mostobran na njenoj suprotnoj obali, zauzevši istureni ešalon bunkera.
Tog 29. travnja jedinice Crvene armije uspjele su ostvariti neočekivano dobre rezultate. Desantno-jurišna grupa 525. pješadijske pukovnije je uz dodatna ojačanja produžila napad i likvidirala obranu u nekoliko objekata koji su se nalazili sa sjeverozapadne strane Reichstaga. Prilikom slamanja njemačkog otpora masovno su se upotrebljavale ručne bombe, dok su neposrednu vatrenu podršku pružala artiljerijska i samohodna oruđa, uključujući i razorne raketizirane projektile kalibra 280 mm "Vanjuša", koji su mogli srušiti čitav jedan kat.
Pored lijevokrilne desantno-jurišne grupe koju su činili 525. i 380. pješadijska pukovnija/171. pješadijska divizija, na centralnom pravcu napada uvedene su u borbu i dvije pješadijske pukovnije 150. pješadijske divizije (674. i 756.), dok su desno krilo napada preuzele dvije pješadijske pukovnije (597. i 598.) iz sastava 207. pješadijske divizije.
U narednih nekoliko dana najveći je napredak ostvaren na centralnom pravcu napada gdje su djelovale dvije pješadijske pukivnije 150. pješadijske divizije (674. i 756.), dok su su lijevokrila 171. pješadijska divizija i desnokrilna 207. pješadijska divizija osigurale nesmetano odvijanje operacije, obuhvatajući njemačke bokove s ciljem njihove izolacije. Prema procjenama sovjetskog zapovjedništva, u samoj zgradi Reichstaga nalazila se grupacija koja je brojala oko 1500 njemačkih časnika i vojnika. Ona je cijelo ovo zdanje pretvorila u jedno labirintsko utvrđenje s ogromnim brojem uvezanih vatrenih točaka unutar objekta, koje su razmještene po podrumskim prostorijama, prizemlju i katovima.
Centralna napadna grupa Crvene armije, koju su činile dvije pješadijske pukovnije 150. pješadijske divizije, uspjela je ovladati snažno utvrđenim zdanjem Ministarstva unutarnjih poslova i do kraja 30. travnja slomiti vanjsku obranu Reichstaga, koja se oslanjala na seriju rovova i bunkera koji su izgrađeni na potezu između glavne zgrade i zgrade Ministarstva unutarnjih poslova. Izuzetno važan faktor u uspješnosti ovog napada bila je artiljerijska podrška koja se sastojala od nevjerojatne količine artiljerijsko-raketnih oruđa koja su se u gustom poretku rasporedila oko zgrade Reichstaga. Njih je bilo toliko mnogo da je postojao veliki organizacijski problem kako sva ta oruđa razmjestiti da bi njihovo djelovanje bilo efektivno.
Na primjer, laki vučni protutenkovski topovi na su rukama iznošeni na prozore, balkone i potkrovlja okolnih zgrada, odakle su ostvarivali djelovanje po neprijatelju koji se pod borbom povlačio u unutrašnjost Reichstaga.
Njemačka, Berlin, 2. svibnja 1945. Borci Crvene Armije ispred Brandenburških vrata nakon pada Berlina u ruke sovjetskih trupa.
Jevgenij Haldej/TASSOpći napad na Reichstag otpočeo je u ranu zoru 30. travnja. Njemačke snage su dobro izdržale prvi napad i izvele protuudar čime su ga nakratko zaustavile. U 13:20 istog dana Crvena armija pokreće drugi val. Istvoremeno ruske jedinice koje su zaposjele most Moltke likvidiraju posljednje džepove otpora odakle se mogao ugroziti prijelaz. Na lice mjesta izlazi inženjerija koja brzo osposobljava most za prelazak teške oklopne tehnike, koja se u popodnevnim satovima kreće prebacivati na obalu na kojoj se nalazio kompleks sa zgradom Reichstaga.
Negdje do 14:50 istureni dijelovi sovjetske 150. pješadijske divizije na više taktičkih pravaca uspijevaju prodrijeti u zgradu. U Reichstagu je otpočela višesatna bitka na život ili smrt. Aktivno upotrebljavajući bacače plamena koji su se pokazali kao izuzetno upotrebljivi za neutraliziranje čitavog sijaseta bunkera, pregrada, mrtvih kutova po hodnicima zdanja, Crvena armija sabija neprijatelja u labirint prolaza koji su se nalazili u podrumu zgrade, odakle je cijelu noć nastavio pružati aktivan otpor.
U ranu zoru preostale njemačke snage, koje su se nalazile u podrumskim i prizemnim prostorijama, u suradnji s borbenom grupom koja je branila park Tiergarten u očaju pokušavaju iz dva pravca izvršiti protuudar po sovjetskim snagama, koje su se uklinile, točnije do tada zauzele dobar dio Reichstaga.
Ovaj protuudar, osim nove izgibije njemačkih vojnika (dosta ih je bilo i prisilno mobiliziranih), nije imao nikakav efekt na odlučnost sovjetskih snaga koje su nezadrživo napadale. Preostali dio njemačkih snaga ponovo je vraćen na početne pozicije bez ikakvih izgleda na bilo kakav uspjeh. Narednog je dana desetkovana njemačka grupacija stupila u kontakt sa sovjetskim časnicima i s bijelom zastavom u rukama predala svoje oružje, čime je i formalno kapitulirao njemački garnizon u Berlinu.
Sam Reichstag nije imao neki veliki simbolični značaj za Nijemce. Ovo zdanje nije imalo neku izvanredno veliku upotrebnu funkciju, koju je povijest namijenila Trećem Reichu. Međutim, unatoč tome, nije slučajno što je baš ovo zdanje postalo jedno od simbola zauzimanja Berlina.
Što se tiče Berlinske operacije, njemačke snage nisu imale fizičkih mogućnosti masovnije posjednuti Berlin i pripremiti ga za presudnu obranu, jer je Crvena armija sa svojim manevarskim operativno-stateškim sastavima uspjela na više mjesta opkoliti nekoliko njemačkih grupacija koje su se ispred sovjetskih snaga povlačile ka Berlinu. Na taj način veliki broj njemačkih vojnika nije mogao posjednuti obrambene pozicije, koje su unaprijed bile opskrbljene streljivom i hranom.
Kao rezultat ovih pripremnih operacija Crvene armije (operacije gonjenja), u kojima su izolirani deseci tisuća neprijateljskih vojnika, sam obrambeni sustav Berlina bio je jako porozan i pun rupa. Jedan od najvećih gradova Europe (glavni grad Trećeg Reicha) zauzet je veoma brzo – munjevito, gdje puka kontrola nad zgradom Reichstaga nije imala neki simbolični značaj, što se ne može reći za vojni aspekt operacije.
Njemačke jedinice nisu bile u stanju pokriti sve obrambene pozicije obrane grada uslijed kroničnog nedostatka ljudstva. Oni su većinu svojih raspoloživih snaga rasporedili na ključne obrambene objekte, dok je u međuprostoru između njih bilo dosta prostora za manevar. Reichstag je bio jedan od objekata koji je imao dovoljno veliku čvrstoću da izdrži teško bombardiranje artiljerijom i avijacijom. S druge strane, sam se kompleks oko ove zgrade s nekoliko izuzetno čvrstih objekata prikladnih za obranu nalazio u samom centru Berlina. Kada je Crvena armija zauzela sam epicentar grada, ona je mogla po svojoj želji produžiti svoju operaciju u bilo kojem pravcu, snažno kompromitujući njegov sustav obrane (rasjecanje na parcijalne dijelove i opkoljavanje). Nakon što je Crvena armija u strateškom, čisto vojnom smislu zauzela dio grada u kojem se nalazilo zdanje Reichstaga - bitka za Berlin bila je zapečaćena.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
