Koliko su puta Rusi zauzeli Berlin

Vojnici Crvene armije na tenku "Josif Staljin" (IS-2) ispred Brandenburških vrata u Berlinu. Njemačka, kraj Drugog svjetskog rata, svibanj 1945.

Vojnici Crvene armije na tenku "Josif Staljin" (IS-2) ispred Brandenburških vrata u Berlinu. Njemačka, kraj Drugog svjetskog rata, svibanj 1945.

Sergej Šimanski/Sputnik
Rusi su tri puta zauzimali Berlin u različitim povijesnim trenucima. Ali nikada nisu prolili toliko krvi kao 1945. godine.

1760. godina

Žitelji Berlina su 9. listopada 1760. godine prvi put ugledali ruske vojnike kako ulaze u njihov grad. Bilo je to u takozvanom Sedmogodišnjem ratu (1756.-1763.). U tom konfliktu se kraljevina Pruska, čija je Berlin bio prijestolnica, suprostavila ujedinjenim snagama Austrije i Rusije. 

Zauzimanje Berlina 28. rujna 1760.

Beč i Sankt-Peterburg bili su krajnje zabrinuti zbog agresivne politike pruskog kralja Fridrika II., za čije je vladavine Pruska stvorila jednu od najboljih vojski na kontinentu. Nekada mala kneževina uporno je širila svoje teritorije i počela prerastati u moćnu državu. Rat je bio neizbježan.

Rusija je mogla zauzeti prusku prijestolnicu još 1759. godine, kada su 12. kolovoza savezničke trupe potukle vojsku kralja Fridrika u bitci kod Kunersdorfa. Međutim, umjesto da krenu na nezaštićeni Berlin, saveznici su krenuli na sasvim drugu stranu, u pravcu Cottbusa. Poražen i obradovan, pruski monarh je ovaj događaj nazvao "čudom Brandenburškog doma".

Ali zato naredne godine više ništa nije moglo spasiti grad. Početkom listopada je na Berlin krenuo korpus ruskog generala Zahara Černiševa s 20 000 vojnika i korpus austrijskog generala Franza Lacyja s 15 000 ljudi.

Nijemci su uspjeli odbiti prvi napad ruskih trupa, ali su se ubrzo na južnim prilazima gradu pojavili Austrijanci. Pruske trupe su odstupile bez borbe. Saveznici su ušli u grad 9. listopada.

Ruski general saksonskog porijekla Gottlieb Totleben zahtijevao je od grada prilično veliku kontribuciju u visini od 1,5 milijuna talira, a kao trofej je zaplijenio sve kraljevske manufakture i arsenal. Nije, međutim, dozvolio da se grad pohara, na čemu su inzistirali Austrijanci, budući da su bili kivni na Pruse. "Hvala Rusima, oni su spasili Berlin od užasa kojim su Austrijanci prijetili mojoj prijestolnici", reći će kasnije Fridrik II.

Rusi i Austrijanci su samo tri dana ostali u zaposjednutom gradu. Saznavši da je na Berlin krenula vojska pruskog kralja sa 70 000 vojnika, oni su 12. listopada žurno napustili grad.

1813. godina

Ruske trupe su 1812. godine na svojem teritoriju potukle Napoleonovu "Veliku armiju", a zatim su krenule u oslobađanje Europe od vlasti "korzikanskog ljudoždera". 

Jedna od prvih država na njihovom putu bila je kraljevina Pruska. Ona je 1806. godine doživjela niz teških poraza, uslijed čega je izgubila gotovo polovinu svoga teritorija i od tada je bila prisiljena pridržavati se francuske politike. Zato je i u Napoleonovoj najezdi na Rusiju sudjelovalo nekoliko desetaka tisuća Prusa.

Međutim, kada su se u siječnju 1813. godine ruski vojnici pojavili na granici Istočne Pruske, kralj Fridrik Vilim III. shvatio je da je došlo vrijeme za promjenu strane u ratu. Pruske trupe su se odmah pridružile ruskoj vojsci koja je napredovala i postarale se da protjeraju Francuze sa svog teritorija.

Tijekom veljače je veći dio kraljevine oslobođen, ali je u neprijateljskim rukama ipak ostalo nekoliko velikih gradova, uključujući i Berlin. Ofenzivu na prusku prijestolnicu predvodile su trupe generala Nikolaja Repnjina-Volkonskog i Aleksandra Černiševa. Ovaj drugi je bio rod Zaharu Černiševu i praktički je nastavio obiteljsku tradiciju zauzimanja Berlina.

Nekoliko stotina kozaka probilo se u grad 20. veljače, prije nego što je pristigla glavnina. "Počelo je tako što su u ponoć kroz Brandenburška vrata upali kozaci, rastjerali su i djelomično pobili stražare kod vrata i s neviđenom hrabrošću pojedinačno ili u manjim grupama projurili kroz grad s kraja na kraj", sjećao se jedan žitelj Berlina. Snage su, međutim, bile neravne, tako da je taj odred morao odstupiti.

Francuzi nisu imali dovoljno konja i zato nikako nisu mogli osujetiti leteće kozačke odrede koji su se probijali u francusku pozadinu i odsjecali im komunikacije. Kada su najzad ruske trupe forsirale Odru, zapovjednik garnizona maršal Laurent de Gouvion‑Saint‑Cyr odlučio je napustiti Berlin.

Francuzi su se povukli u posljednjem trenutku. Ruske trupe su ušle u grad već 4. ožujka. Žitelji su ih toplo dočekali. General Peter Wittgenstein podnio je izvještaj da se "iz sto tisuća grla orilo ’Živio Aleksandar, naš izbavitelj!’, i na svim su se licima vidjele velika radost i naklonost, tako da nijedan kist ne bi bio kadar prikazati tu izvanrednu sliku..."

1945. godina

Sovjetske trupe su 25. travnja zatvorile obruč oko Berlina i već narednog dana krenule u odlučujući juriš na "zvjersku jazbinu". Oko 400 000 vojnika Crvene armije sudjelovlao je u uličnim borbama, a grad je branilo 200 000 vojnika Wehrmachta, pripadnika SS divizija i dobrovoljaca Volkssturma.

Sovjetske trupe tijekom Parade pobjede savezničkih snaga u Berlinu.

Nijemci su učinili sve kako bi svoj glavni grad pretvorili u neosvojivu tvrđavu. Svaka ulica je bila linija obrane prepuna barikada, bunkera, rovova i mitraljeskih gnijezda. Neprijatelj je koristio berlinski metro za skriveno i brzo prebacivanje trupa. U njemu su se vojnici krili od sovjetske artiljerije i avijacije.

Što su sovjetski vojnici bili bliži centru grada, otpor je bio sve žešći. "Kada smo počeli prilaziti centralnim rajonima, gdje su bile velike zgrade s granitnim temeljima, počeli su problemi", sjećao se mlađi vodnik Pavel Vinik: "Recimo, ispred nas je ulica, a na raskršću zgrada u kojoj su donji katovi pretvoreni u puškarnice. Tu je cijela ulica brisani prostor. Nijedan tenk tu ne može proći!"

Krvave bitke za Reichstag počele su 30. travnja. "Djelovanja ljudi su se u ogromnoj zgradi raspala na pojedinačne okršaje", napisao je u svojim memoarima general-bojnik Vasilij Šatilov: "Grupe su se počele probijati na kat, često razdvojene, loše se orijentirajući u labirintima hodnika i dvorana. Odlučujuću ulogu imala je inicijativa tih grupa i svakog pojedinačnog vojnika."

Na krovu Reichstaga je 1. svibnja podignuta crvena zastava, ali su okršaji trajali još čitav jedan dan.

Poslije Hitlerovog samoubojstva 30. travnja na položaj sovjetskog zapovjedništva stigao je načelnik glavnog stožera njemačkih kopnenih trupa, general Hans Krebs. On je ponudio primirje, ali je dobio odgovor da će SSSR prihvatiti samo bespogovornu kapitulaciju. Novo njemačko rukovodstvo nije prihvatilo tu opciju, tako da su borbe obnovljene s novom žestinom.

Otpor branitelja grada nije potrajao dugo, tako da je već 2. svibnja berlinski garnizon kapitulirao. Taj uspjeh je postignut po cijenu života preko 75 000 sovjetskih vojnika.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće