Kako su sovjetski ratni zarobljenici avionom pobjegli iz njemačkog koncentracijskog logora

29. travnja 2021. godine premijerno će biti prikazan film o spektakularnom bijegu iz nacističkog koncentracijskog logora u Drugom svjetskom ratu pod nazivom "Devjatajev" ili "V-2. Bijeg iz pakla". U pitanju je ostvarenje poznatog ruskog redatelja Timura Bekmambetova ("Tražen", 2008., "Abraham Lincoln: Lovac na vampire", 2012., "Ben-Hur", 2016.). Film je posvećen Mihailu Devjatajevu i njegovom nevjerojatnom bijegu iz njemačkog zatvoreništva u zaposjednutom neprijateljskom bombarderu.

Osuđen na smrt 

Nijemci su uhvatili gardijskog natporučnika Devjatajeva 13. srpnja 1944. godine. Njegov lovac je oboren na području Lavova u zapadnoj Ukrajini. Pilot je uspio napustiti, avion ali je tom prilikom udario glavom o krilo i čudom je ostao živ.

Mihail Petrovič odbio je surađivati s nacistima i pokušao je pobjeći iz logora za ratne zarobljenike u Poljskoj. Počeo je kopati tunel, ali je to otkriveno, pa je osuđen na smrt i prebačen u koncentracijski logor Sachsenhausen da tamo bude pogubljen.

Devjatajeva je od sigurne smrti spasio logoraški brijač. Dok je on šišao pilota, jedan logoraš je u hodniku zapalio cigaretu, zbog čega su stražari odmah nasrnuli na nesretnika i tukli ga dok nije ispustio dušu. Brijač je bez oklijevanja od pokojnika uzeo pločicu s brojem i poturio je Mihajlovu. Tako je osuđenik na smrt "Devjatajev" izgorio u peći logorskog krematorija, a u Sachsenhausenu je ostao živjeti bivši učitelj Grigorij Nikitenko.

Na tajnom poligonu 

Ubrzo je "Nikitenko" prebačen u logor na baltičkom otoku Usedom. Tu se nalazio tajni njemački poligon Peenemünde, gdje je Treći Reich pravio svoje "čudo od oružja", tj. prve avione na mlazni pogon, krstareću raketu V-1 i balističku raketu V-2.

Snažni je Devjatajev izabran da radi na poligonu. Posao mu je bio prenositi opremu i materijal i neutralizirati bombe saveznika koje nisu eksplodirale. Sovjetskog pilota nikada ne bi pustili na aerodrom ni blizu aviona, ali običan učitelj Nikitenko nije predstavljao nikakvu opasnost. 

Mihail Devjatajev ponovo je odlučio pobjeći. Pronašao je još devetoricu istomišljenika među logorašima koji su radili na Peenemündeu. Dogovorili su se da pobjegnu u jednom od njemačkih aviona. Bacili su oko na bombarder Heinkel He 111.

"Tu smo odluku donijeli negdje početkom siječnja 1945. godine i od tog trenutka smo taj avion zvali ’naš Heinkel’", napisao je Devjatajev u svojim memoarima "Let prema suncu": "On je služio Nijemcima, oni su vodili računa o njemu, ali je taj avion već bio naš, jer mi nismo skidali pogled s njega, razmišljali smo i razgovarali o njemu, i svim svojim osjećajima i nadama bili smo prikovani za njega. Ja sam u mislima mnogo puta palio njegove motore, pokretao ga i uzlijetao u njemu iznad oblaka, prelazio udaljenost do kuće i tamo se spuštao na tom tuđem stroju širokih krila i dugog zdepastog trupa, a do tada mu nisam još nijednom bio prišao."

Bijeg

U cijeloj grupi bjegunaca Devjatajev je jedini imao veze s avijacijom. Koristio je svaku mogućnost da se nađe blizu aviona, a ako se posreći i da uđe unutra i baci pogled na komandnu ploču.

8. veljače 1945. godine, dok je na poligonu bilo vrijeme ručka, zarobljenici su se prišuljali Heinkelu, ubili stražara i počeli pripremati avion za polijetanje. Plan im se umalo izjalovio, jer nisu imali akumulator, ali su ga brzo pronašli i unijeli u avion.

"Aerodrom je bio ravnodušan prema zvuku motora našeg aviona. Nije mi teško zamisliti kako na to reagiraju tehničari i piloti. Oni mirno ručaju... Zato sam bez straha dao pun gas i provjerio motor u različitim brojevima obrtaja. Osjećao sam se samouvjereno, čak i bezbrižno. Više nas nitko nije mogao zaustaviti da uhvatimo zalet, niti nas spriječiti da uzletimo", sjećao se Devjatajev. "Tuđi stroje, tuđe nebo, tuđa zemljo, nemojte nas izdati, nas ljude koji su stradali od gladi i bola, koji teže ostvariti pravo na spas od smrti. Poslužite nam i mi ćemo vas po dobru zapamtiti. Pred nama je čitav život. Mi se danas drugi put rađamo."

Prvi pokušaj polijetanja bio je neuspješan. Avion je stigao do kraja piste ne odvojivši se od zemlje, zaustavio se gotovo na rubu litice. Devjatajev je okrenuo bombarder i pokušao ponovo, ustremivši se direktno na grupu okupljenih i začuđenih njemačkih vojnika. "Oni nisu očekivali da će Heinkel krenuti na njih. A sprema ih se zgaziti zarobljeni pilot! Kad su to shvatili, bacili se se kud koji u stranu... Znao sam da trebam poletjeti dok još zenitna oruđa nisu spremna otvoriti paljbu... Dok još vojnici nisu stigli javiti što su vidjeli... Dok još nije izdana naredba da se podignu lovački avioni... Dok još nije kasno..."

Devjatajev je ovoga puta uspio podići avion, a na poligonu se začula sirena za uzbunu. Posade protuzračne obrane spremale su se otvoriti paljbu, lovci su dobili naredbu da obore Heinkel i ubrzo su poletjeli, ali nisu znali gdje da traže svoj bombarder s ruskim zarobljenicima u njemu, jer je on već zašao za oblake. 

Stigao ga je samo jedan lovac Focke-Wulf, no nije ga mogao uništiti, jer se neposredno prije incidenta vratio sa zadatka i nije imao streljiva.

Povratak kući

Mihail Devjatajev je u avionu pronašao karte i proučio ih pa je na temelju toga odlučio usmjeriti avion iznad mora u pravcu Lenjingrada. Kada je već bio na sovjetskom teritoriju, približio mu se još jedan Focke-Wulf, čiji pilot nije shvaćao zašto Heinkel leti u pravcu neprijateljskh položaja na maloj visini i to sa spuštenim kotačima. 

Protuzračna obrana otjerala je lovački avion. Gađala je i oteti avion, ali je Devjatajev pod paljbom ipak uspio spustiti bombarder, koji je ubrzo zatim opkolilo sovjetsko pješaštvo.

Mihail i još dvojica časnika koji su sudjelovali u nevjerojatnom bijegu morali su još neko vrijeme provesti u filtracijskom logoru, dok njihova zvanja nisu potvrđena. Ostali oslobođeni logoraši Usedoma vratili su se na front gdje su gotovo svi ubrzo izginuli u borbama.

Devjatajev je vrlo precizno, s greškom od svega desetak metara, naveo koordinate raketnih lansera na otoku, nakon čega ih je sovjetska avijacija odmah bombardirala. Pored toga, ispostavilo se da je Heinkel koji je on dovezao pun tajne aparature za komunikaciju, upravljanje i praćenje lansiranja raketa V.

Poslije rata je Devjatajev neko vrijeme pomagao utemeljivaču sovjetske kozmonautike, konstruktoru Sergeju Koroljovu, u proučavanju njemačkih krstarećih i balističkih raketa, i tako dao svoj doprinos razvoju naprednog raketnog naoružanja u Sovjetskom Savezu. Na inicijativu čuvenog znanstvenika Mihailu Petroviču je 1957. godine dodijeljeno zvanje Heroja Sovjetskog Saveza.