Kazneni bataljun, 1943.
Dmitrij BaljtermancKazneni odredi Crvene armije formirani su od vojnika koji su nešto skrivili. Na temu takvih odreda ispredalo se najviše mitova o Drugom svjetskom ratu. Široko je rasprostranjeno mišljenje da je sovjetsko zapovjedništvo tretiralo pripadnike ovih odreda kao ljude kojima nema povratka s prve linije fronta. Stvorena je predodožba da su ti ljudi, loše naoružani, gurani u sigurnu smrt, u samo žarište bitke za koju se unaprijed zna da će biti izgubljena, ili na neprijateljska minska polja, i da su im u leđa bili upereni mitraljezi baražnih odreda NKVD-a za zaštitu pozadine, ne bi li se na taj način, žrtvujući pripadnike kaznenih odreda, oslobodio put za tenkove.
U stvarnosti je, međutim, sve bilo drugačije. Kaznene čete i bataljuni uopće nisu bili "odredi bombaša-samoubojica" koji su išli u smrt iskupiti krivicu svojom krvlju. Oni su se većinom borili rame uz rame s regularnim jedinicama, s tim što su često najopasniji zadaci zaista povjeravani upravo njima.
Prvi kazneni odredi formirani su u ljeto 1942. godine s ciljem da se u Crvenoj armiji podigne vojnička disciplina. U tom teškom razdoblju rata sovjetske trupe trpjele su ogromne gubitke i povlačile se (ponekad i kaotično) prema Staljingradu i Kavkazu.
Do kraja rata (sve dok u lipnju 1945. godine nije rasformirana posljednja kaznena četa) kroz ove je odrede prošlo oko 428 000 ljudi, što je manje od 1,5% ukupnog broja vojnika Crvene armije koji su sudjelovali u ratu.
Postojao je dugačak popis prekršaja za koje je vojnik mogao dospjeti u kaznenu jedinicu: kukavičluk u borbi, dezerterstvo, nemaran odnos vojnika prema vojnoj tehnici koja mu je povjerena, sabotaža, pijanstvo i još mnogo toga. Pripadnicima kaznenih odreda oduzimana su sva zvanja, medalje i ordenje. U novoj jedinici takav je vojnik mogao postati samo mlađi časnik, dok su stariji časnici, i to oni najbolji, preuzimani iz regularnih jedinica.
Vojnik je u kaznenom odredu mogao provesti najviše tri mjeseca, s tim da mu se po isteku ovog razdoblja vrati zvanje, kao i sve prethodno dobivene nagrade, i on se premjesti u regularnu jedinicu.
Postojala je mogućnost da vojnik i ranije napusti kazneni odred – ako je ranjen u borbi ili ako se hrabro borio. Često se događalo da borci kaznenih odreda budu nagrađeni, a pojedinci su čak postali i Heroji Sovjetskog Saveza.
Heroj Sovjetskog Saveza V. I. Jermak. 19. srpnja 1943. svojim je tijelom zatvorio puškarnicu neprijateljskog bunkera.
Arhivska fotografijaPoručnik Vladimir Jermak dospio je u kazneni bataljun zbog toga što je slučajno pritisnuo okidač dok je čistio napunjeno oružje i nehotice ubio vojnika koji je prolazio u blizini.
Samo deset dana nakon što je došao u kazneni odred, 19-godišnji Vladimir izvršio je svoj prvi i posljednji podvig. On je 19. srpnja 1943. godine u birci kod Lenjingrada svojim tijelom zatvorio puškarnicu njemačkog zemljanog bunkera.
Zapovjednik 14. zasebnog jurišnog bataljuna, bojnik Lesik, predložio je Jermaka za posmrtni orden Crvene zastave. Ne čekajući odluku, gotovo istovremeno je napisao i prijedlog da se Jermaku dodijeli zvanje Heroja Sovjetskog Saveza, što je i učinjeno 21. veljače 1944. godine.
14. prosinca 1943. godine 65. zasebna kaznena četa i vježbovni bataljun 72. gardijske streljačke divizije ušli su u naselje Sotninski Hutor u središnjoj Ukrajini. Međutim, naišli su na žestok otpor neprijatelja i morali su se povući. Tada je grupa od 15 pripadnika kaznenog odreda odsječena od svoje jedinice.
Tri dana su opkoljeni crvenoarmejci vodili bitku i tako vezali za sebe njemačke snage. Sovjetske trupe su 18. prosinca izvršile juriš na ovo naselje. Nisu ga zauzele, ali su oslobodile svoje suborce.
Poslije ovih borbi tridesetak vojnika 65. kaznene čete prebačeno je u regularne jedinice. Petorica poginulih "kažnjenika" posmrtno su nagrađena ordenima Domovinskog rata prvog i drugog stupnja.
14. siječnja 1945. godine tijekom borbi u Poljskoj 123. zasebna kaznena četa na čelu s kapetanom Zijom Bunijatovom dobila je naređenje da u njemačkoj pozadini zauzme most preko rijeke Pilice i ne dozvoli da ga neprijatelj digne u zrak.
Borci ove čete prodrli su kroz nekoliko linija neprijateljske obrane, zauzeli most i nekoliko dana i noći ga držali dok nije stiglo pojačanje. Kaznena četa je izgubila 90% ljudstva ali je osigurala sovjetskim trupama uspješan ulazak u međuriječje Visle i Odre.
Zapovjednik Pete jurišne armije Nikolaj Berzarin (desno) nagrađuje Zlatnom zvijezdom Heroja Sovjetskog Saveza zapovjednika 129. kaznenog voda Zija Bunijatova.
TASS"U tim borbama je od 670 boraca ostalo 47 živih. Koliko sam ljudi ja tada sahranio i koliko pisama napisao njihovim obiteljima! Svi preživjeli su nagrađeni borbenim ordenima, a ja sam 27. veljače 1945. dobio zvanje Heroja Sovjetskog Saveza", napisao je kasnije Bunijatov.
Borci 12. brigade pomorske pješadije marširaju preko brdskog masiva Mustatunturi.
Ministarstvo obrane RFNa krajnjem sjeveru SSSR-a nalazi se brdski masiv Mustatunturi. To je bila jedina dionica sovjetsko-njemačkog fronta gdje je neprijatelj zaustavljen još prvog dana rata, i tijekom svih kasnijih godina ovdje se linija fronta nije pomicala.
Sovjetske trupe su 10. listopada 1944. godine krenule u veliki juriš na utvrđene položaje koje su Nijemci napravili na ovom masivu. Tada je 614. zasebna kaznena četa Sjeverne flote (brojala je 750 ljudi, tako da se može usporediti s bataljunom) izvršila juriš na neprijateljske položaje iz pravca Barentsovog mora, odvlačeći tako pažnju Nijemaca od glavnine sovjetskih snaga.
Ruski vojnici u ofenzivnoj operaciji Petsamo-Kirkenes 1944. godine.
Legion MediaPješadinci su se verali uz liticu preko bodljikave žice pod neprekidnom mitraljeskom vatrom. Oko 70% čete je izginulo na ovom zadatku.
U borbama za Mustatunturi tri sovjetska vojnika su svojim tijelima prekrila puškarnice neprijateljskih utvrđenja. Jedan od njih je bio vodnik Aleksandar Daniljčenko, zapovjednik voda automatičara 614. kaznene čete.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
