Tijekom 1930-ih i 1940-ih bilo je riskantno pričati viceve ako su se oni ticali partijskih lidera, robijanja ili, ne daj Bože, druga Staljina sobno. Takvi su se vicevi tretirali kao prekršaj koji je službeno bio uveden pod nazivom "antisovjetska propaganda i kontrarevolucionarne šale". Ljubitelj viceva zbog toga je mogao zaglaviti na robiji od 6 do 10 godina, a za vrijeme rata i ostati kraći za glavu. Evo, recimo, zbog kojeg vica je izvjesni Sergej Popovič dobio 10 godina zatvora:
"Stara gospođa prvi put u životu ugledala devu i zaplakala. ’E jadni konjiću, što ti učini sovjetska vlast...’"
Ni slušatelji antisovjetskih viceva nisu dobro prolazili ako ne bi odmah prijavili slučaj "organima". Za njih je bila predviđena kazna do 5 godina zatvora, a prekršaj se zvao "nedojavljivanje".
Trening karate sekcije. Moskovska tvornica automobila "I. Lihačov".
Vladimir Vjatkin/SputnikU SSSR-u su od kraja 1930-ih gotovo sve borilačke vještine bile strogo zabranjene (izuzetak su bili sambo, hrvanje i boks), a njihovi su ljubitelji proglašavani "špijunima", i to najčešće japanskim. Najgore su prošli karatisti. U Krivičnom zakonu se 1981. godine čak pojavila kazna od 5 godina zatvora za obuku karatista! Obrazloženje je glasilo ovako: karate je "borba prsa o prsa koja nema veze sa sportom, koja kultivira surovost i nasilje, nanosi teške povrede sudionicima i prožeta je ideologijom koja je nama strana".
Istina, za taj je prekršaj demonstrativno osuđen samo jedan čovjek, 33-godišnji trener Valerij Gusev, inače poznat u Sovjetskom Savezu. Prema verziji koju je iznijela istraga, on je ilegalno za novac trenirao učenike u šumskim parkovima. On im je, doduše, pokazivao kung fu, a ne karate, ali ta razlika nije imala značaja za pravosudne organe. Kasnije je Gusev za list "Moskovskij komsomolec" izjavio: "Sudski proces je zaista bio demonstrativan. Namjerno su tražili poznatu ličnost <...>. A možda je sve to urađeno zato što sam ja nešto prije uhićenja glatko odbio prijedlog (doduše, neslužben) da radim kao trener u KGB-u. Možda su moji zlonamjernici bili na visokim funkcijama ili sam ja nekome smetao."
Opasnost da netko zaglavi u zatvoru zbog karatea nije dugo trajala. Taj je prekršaj uklonjen 1989. godine, s početkom Perestrojke.
Jevgenija Debrjanska, aktivistica LGBT pokreta u Rusiji.
Andrej Solomonov/SputnikNova sovjetska vlast je 1922. godine dekriminalizirala homoseksualne veze. Zakon je predviđao samo kaznu za silovanje, zavođenje maloljetnika, svodništvo i navođenje na prostituciju, neovisno o spolu. Međutim, 1933. godine je narodni komesar za unutarnje poslove SSSR-a Genrih Jagoda podnio Staljinu izvještaj u kojem je homoseksualnu orijentaciju doveo u vezu s kontrarevolucijom, tvrdeći da su homoseksualci pretvorili svoje klubove u centre za "kvarenje mladeži" i gurali mlade ljude na stranputicu (između ostalog i političku).
Godinu se dana kasnije u Krivičnom zakonku pojavio članak po kojem se za homoseksualne veze dobiva 5 godina zatvora. Zakonski su gonjeni samo muškarci, žena se to nije ticalo. Arhivska istraživanja profesora Vladimira Volodina upućuju na to da je počevši od 1960-ih svake godine za ovaj prekršaj u SSSR-u osuđivano oko tisuću ljudi, i da je ta brojka dostigla vrhunac 1985. godine (ne postoji otvorena statistika na ovu temu).
Državna tvornica kugličnih ležajeva
Valentin Huhlajev/russiainphoto.ruU jeku treće petoljetke, tj. 1940. godine, bilo je potrebno vrlo brzo povećati obim industrijske proizvodnje, a i rat koji je počeo u Europi prisilio je SSSR da optimizira ratne rezerve. U cilju poticanja proizvodnje vlasti su uvele sedmodnevni radni tjedan, zabranile napuštanje radnog mjesta bez dozvole rukovodstva, kao i kašnjenje i nedolazak na posao.
Samovoljno napuštanje radnog mjesta podrazumijevalo je kaznu zatvora od 2 do 4 mjeseca. Onaj tko zakasni na posao 20 minuta, kasno se vrati s pauze za ručak ili uopće ne dođe na posao mogao je biti kažnjen kazneno-popravnim radom, pa čak i zatvorom ukoliko ponovi prekršaj. Za nepuna tri mjeseca funkcioniranja novih pravila u cijeloj zemlji je bilo osuđeno gotovo milijun ljudi.
Sovjetska je propaganda prikazivala SSSR kao državu socijalne jednakosti i pravde, te se postojanje sirotinje, beskućnika i nezaposlenih nikako nije uklapalo u taj postulat. Takvih ljudi je, naravno, bilo, ali su oni jednostavno uklanjani s ulica. Tako je 1951. godine izdan ukaz "o mjerama borbe protiv antidruštvenih i parazitskih elemenata". Ukaz je propisao da se svi beskućnici šalju na pet godina u daleke specijalne naseobine. Drugim riječima, u progonstvo.
Deset godina kasnije uvedena su još stroža pravila, po kojima je "gotovanstvo" (odsustvo službenog zaposlenja) podrazumijevalo krivično gonjenje. Žrtve ove kampanje nisu bili samo beskućnici, nego svi koji su imali neprijavljene prihode. Tko nije imao krov nad glavom ili službeno radno mjesto mogao je u svakom trenutku zaglaviti u zatvoru na dvije godine. Ugroženi su bili samostalni taksisti, građevinci, glazbenici itd. "Za gotovanstvo" je izveden na sud poznati pjesnik Josif Brodski, a kantautor Viktor Coj, koji je bio popularan tijekom 1980-ih, morao se zaposliti kao ložač samo da bi imao to "službeno zaposlenje".
Borba protiv špekulanata.
Valerij Bušuhin/TASSŠvercanje i preprodavanje strane robe (na ruskom "farcovka") također je bilo izvan zakona, ali je cvjetalo tijekom 1980-ih. Sovjetski građani koji su željeli nabaviti nešto uvozno (takozvani "šik") imali su na raspolaganju dva načina: otići na putovanje u inozemstvo (što je rijetko kome bilo dozvoljeno) ili kupiti robu od švercera.
Švercom i preprodajom uglavnom su se bavili mladi i poduzetni ljudi, a također oni koji su na radnom mjestu neprekidno dolazili u dodir sa strancima, tj. turistički vodiči, prevoditelji, taksisti, devizne prostitutke u hotelima za strance itd. Oni su ponekad mogli nabaviti, recimo, par kutija "Marlbora" ili traperice "Levis", a zatim su to za mnogo veće novce preprodavali svojim sugrađanima. Šverceri su se skrivali koliko su mogli, ugovarali su susrete iza garaža, ali su ponekad ipak hvatani i osuđivani na kaznu zatvora do 7 godina. Kazna je ukinuta 1991. godine.
Stranci mijenjaju valutu u mjenjačnici hotela "Inturist", Moskva.
A. Babuškin/TASSSovjetski građani su "odsječeni" od deviza još 1927. godine, kada su boljševici zabranili privatno devizno tržište i uspostavili državni monopol u ovoj sferi. Već nakon deset godina, u Staljinovo vrijeme, prodaja deviza na crno postala je opasna po život, jer se u Krivičnom zakonu pojavio novi članak koji definira devizne operacije kao zločin protiv države. A 1961. godine se pojavio članak 88 koji je predviđao kaznu zatvora od tri godine, pa sve do smrtne kazne (strijeljanjem) ukoliko se radilo o izuzetno krupnim sumama.
Staljinova zabrana i "kazna strijeljanjem" za ilegalno posjedovanje deviza ukinuta je 1994. godine.
Policajac sastavlja zapisnik u selu gdje se po kućama vrši nelegalna proizvodnja jakog alkoholnog pića (samogona).
Vladimir Velengurin/TASSOno što je kod nas "pečenje rakije", to je u Sovjetskom Savezu bilo pravljenje "samogona". Tako se zvalo svako žestoko alkoholno piće dobiveno u kućnim uvjetima. Građani SSSR-a pekli su samogon po selima, ali i po malim stanovima u gradskim neboderima. Svaka antialkoholna kampanja u Sovjetskom Savezu uvijek je bila posebno bolna upravo za ove ljude. Tako su, na primjer, 1958. godine za pečenje i prodaju samogona osuđene 52 143 osobe. Oni koji su zarađivali na prodaji takvog alkohola dobivali su po 6-7 godina zatvora, a oni koji su ga pekli "za sebe" zatvarani su na godinu-dvije. Ako bi nekome samo pronašli u stanu kotao za pečenje samogona, taj je mogao biti osuđen na pola godine kazneno-popravnog rada ili na veliku novčanu kaznu.
Nakon raspada Sojetskog Saveza pečenje samogona više nije tretirano kao krivično djelo, a od 2002. uopće više nije kažnjivo.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
