Četiri najveće varalice Ruskog Carstva

1. Sonjica Zlatna Ručica

Sonja "Zlatna ruka" u okovima. 1888.

Javna domena

"To je mala, mršava ženica kojoj već kosa sijedi, a lice joj je izborano, staračko... Kad je čovjek sada pogleda, teško može povjerovati da je ona nedavno bila toliko lijepa da je očaravala stražare u zatvoru", tako je Anton Čehov opisao Sofiju Bljuvštejn, kradljivicu i prevaranticu koja je u svijetu kriminala bila poznatija pod nadimkom Sonjica Zlatna Ručica.

Čuveni pisac je Sonjicu sreo 1890. godine na Sahalinu, gdje je robijala. Tada je doba njezine lopovske slave već prošlo, ali je tijekom 1860-ih i 1870-ih Sofija Bljuvštejn, Židovka iz naselja blizu Varšave, žarila i palila po cijeloj Europi i Rusiji (znala je pet jezika), gdje je organizirala krađe i na prevaru naivnim ljudima uzimala ogroman novac.

Sonjica je "radila" kreativno i spektakularno, ničega se ne libeći. Predstavljala se kao plemenita dama i tako ulazila u hotele, provaljivala u tuđe sobe i "čistila" ih. Iz zlatarni je odnosila brilijante ispod umjetnih noktiju ili u ustima. Glumila je da pripada aristokratskim ili trgovačkim krugovima i da ima jednostavnu i dobru dušu, te su joj mnogi povjeravali novac i dragocjenosti.

Sonjica je u više navrata hapšena, osuđivana, pa čak i zatvarana, ali je uspijevala zavesti stražare i zajedno s njima pobjeći iz zatvora. Porotnik koji je prisustvovao jednom njezinom suđenju oduševljeno je govorio da ona može "za pojas zadjenuti stotinjak muškaraca". Ali s vremenom je i Sonjina ljepota prošla, a u krađama ju je sreća počela izdavati, tako da je ostatak života provela na Sahalinu. Doduše, kolale su legende da je neuhvatljiva kradljivica pobjegla s robije i da je starost provela negdje drugdje, u Odesi ili u New Yorku...

2. "Klub dečki herc"

Javna domena

U Rusiji je od 1871. do 1875. djelovao veliki konglomerat prevaranata u kojem je bilo preko četrdeset ljudi - od kneza Dolgorukova iz carske loze Rjurikoviča do prostitutki i ološa s "društvenog dna" tadašnje Moskve. Ime ovoj bandi je dao mrtvozornik, posudivši ga iz tadašnjeg jeftinog francuskog detektivskog romana u kojem je također opisana skupina neobično drskih lopova.

"Optuženi su za šezdesetak različitih zločina u kojima je šteta premašila 300 000 rubalja", piše pravnik Aleksandar Zvjagincev o sudskom procesu koji se 1877. godine vodio protiv "dečki". Kako je pisao list Moskovskie vedomosti, "rasprodane su sve karte za mjesta u publici", jer su svi htjeli vidjeti suđenje zvijezdama podzemlja.

"Dečki herc" su radili svašta: organizirali su lažne tvrtke i zapošljavali ljude uzimajući od njih "depozit", tiskali lažni novac, a ponekad su jednostavno napijali bogataše i poturali im da potpišu mjenicu. Na sudu je opravdano 19 od 45 optuženih, a ostali su osuđeni na različite kazne robije i poslani u Sibir.

3. Nikolaj Savin (kornet Savin)

Javna domena

Teško je pratiti biografiju ovog prevaranta, jer je zasnovana prvenstveno na njegovim vlastitim pričama, a Nikolaj Savin je bio veliki lažov. Zna se da je imao plemićko porijeklo, da je jedno vrijeme služio u lakoj konjici (zbog čega je cijelog života i nosio nadimak "kornet", tj. konjički potporučnik), no sve ostalo je legenda.

Po Savinovim riječima, on se u mladosti družio s Lavom Tolstojem. I opet po njegovim riječima, pomagao je bratu strica cara Aleksandra III., velikom knezu Nikolaju Konstantinoviču, da krade brilijante od vlastite majke. Sve te legende nije moguće provjeriti.

Savin je 1887. pričao novinaru Vladimiru Giljarovskom da je zamalo sjeo na bugarsko prijestolje. U to je vrijeme prijestolje u Bugarskoj bilo upražnjeno, a regent Stefan Stambolov je, navodno, razmatrao i kandidaturu grofa de Toulouse-Lautreca (pod tim je pseudonimom Savin putovao Europom), ali se na kraju predomislio. "Kao Rus i kao Slaven ja bih na bugarskom prijestolju mogao donijeti više koristi Rusiji od nekog tamo Nijemca kojeg odrede Bismarck ili Engleska", jadao se Savin.

Ako se pogledaju dokumentirana "postignuća" korneta Savina, može se reći da je on po drskosti, putovanjima Rusijom i Europom, raznolikosti metoda i izbjegavanju kazne u velikoj mjeri bio muška verzija Sonjice Zlatne Ručice. Lažno se predstavljao kao bogataš, koristio je tuđa imena, ženio se bogatim nasljednicama i prisvajao njihovu imovinu... Nema tog lukavstva ili podlosti na koju Savin nije bio spreman radi novca. Uhićen je i zatvoren 1911. Bio je u zatvoru do 1917., a kada je oslobođen, pobjegao je što dalje od komunista, na Daleki istok. Tamo je umro 1937. godine.

4. Braća Gohman

Arheološka afera: satirična razglednica iz vremena kada je raskrinkan falsifikat Sajtafernove tijare.

Javna domena

Braća Šepselj i Lejba Gohman, trgovci iz ukrajinskog grada Očakova, nisu bili čuveni u cijeloj Rusiji, za razliku od ostalih varalica s popisa. Ali oni nisu ni težili za takvom slavom. Zato su bili kadri prevariti francuski Louvre, jedan od najuglednijih muzeja na svijetu.

Specijalnost braće Gohman je bila prodaja krivotvorenih povijesnih spomenika. Oni su 1896. uspjeli Louvreu utrapiti "zlatnu tijaru skitskog cara Sajtaferna iz trećeg stoljeća prije naše ere". Taj "drevni artefakt" je napravio Izrailj Ruhomovski, zlatar iz Odese.

Ruhomovski je zapravo i bio glavni lik u cijeloj toj priči. On je, za razliku od braće Gohman, bio pošten čovjek i nije znao da će tijara koju je napravio biti prodana kao arheološka iskopina. Ali odradio je posao tako profesionalno da su europski znanstvenici potvrdili autentičnost "umjetničkog djela". "Za ekspertizu su angažirani najbolji arheolozi i povjesničari umjetnosti. I skoro su svi uglas potvrdili da je Sajtafernova tijara originalna rukotvorina antičkog umjetnika i da ima veliku vrijednost", napisao je o ovom slučaju Aleksandar Gun, stručnjak za zavičajnu povijest, etnologiju, etnografiju i geografiju. Matrijalnu korist od toga su imala samo braća Gohman. Louvre im je za tijaru platio 200 000 franaka, što je za ono vrijeme bio ogroman novac.

Kada je njemački arheolog Adolf Furtwängler prvi izrazio sumnju u autentičnost tijare, francuski znanstveni krugovi su se strašno naljutili. "Mogućnost da je ta tijara falsifikat predstavljala je izravnu prijetnju reputaciji Francuske kao kulturne sile", objašnjava Aviva Briefel u knjizi "Mistifikatori: Umjetnički falsifikat i identitet u devetnaestom stoljeću". Tek 1903., dakle, nakon sedam godina, Louvre je priznao da se radi o krivotvorini. Naime, u Pariz je doputovao sam Ruhomovski i dokazao da je on autor tijare tako što je ponovno uradio dio ornamenta. Draguljar je postao čuven, a znameniti muzej je morao premjestiti tijaru u salu suvremene umjetnosti. Što se tiče braće Gohman, njima nije padalo na pamet da vrate novac.