Kako su bivši vojnici Wehrmachta i SS-a postali poznati sovjetski glumci

1. Narodni umjetnik Estonske SSR

1942. godine devetnaestogodišnji Estonac Kaljo Kiisk mobiliziran je u sastav 20. grenadirske divizije SS-a (1. estonske). Nakon tromjesečne obuke na poligonu SS-a "Heidelager" u Poljskoj, upućen je na obrambenu liniju Tannenberg u istočnoj Estoniji, gdje su se na ljeto iste godine vodile krvave bitke protiv ofenzivnih jedinica Crvene armije.

Položaji njemačke vojske bili su izloženi masovnom bombardiranju iz zraka i neprekidnoj vatri sovjetske artiljerije. Kiisk, koji je bio pripadnik odreda protuzračne obrane, prisjećao se da iz straha da će mu puknuti bubnjići u toj nepodnošljivoj buci nije smio zatvoriti usta koja su mu neprekidno bila puna pijeska. 

Ada Neretniece/Rižskaja kinostudija,1976.

U rujnu 1944. godine linija Tannenberg probijena je i njemačka se vojska povukla sa svojih položaja. Kaljo Kiisk, smatrajući da je dovoljno ratovao, nije otišao zajedno s njima i vratio se kući u okrug Virumaa.

Nakon što je Crvena armija oslobodila Estoniju, lokalna služba sigurnosti počela je Kiisku postavljati pitanja: čime se bavio za vrijeme rata i zašto njega, koji je bio odgovarajućeg uzrasta, nisu mobilizirali u njemačku vojsku? Kiiska je spasio otac: rekao je da su zajedno radili u industriji uljnog škriljevca u gradu Sillamäeu i da zato nisu bili obuhvaćeni mobilizacijom.

Čitav je daljnji život Kiisk posvetio kinematografiji. Pritom se okušao i kao glumac i kao redatelj. Snimio je 17 filmova, što je veliki uspjeh ne samo u maloj Estoniji, nego i u čitavoj zemlji. 1980. godine dobio je zvanje Narodnog umjetnika Estonske SSR, od kojeg je bilo značajnije samo zvanje Narodnog umjetnika SSSR-a.

Kaljo Kiisk brižno je čuvao tajnu svoje ratne prošlosti. Za njegovu pripadnost jedinicama SS-a znali su samo njegovi najbliži prijatelji. Tek je nakon raspada SSSR-a, nakon što je Estonija stekla neovisnost, šira javnost saznala njegovu tajnu.

2. Narodni umjetnik SSSR-a

U 50 godina svoje karijere jedan od najproslavljenijih latvijskih glumaca Harijs Liepiņš odigrao je preko 250 uloga u kazalištu i na filmu. Međutim, prije nego što je stekao slavu, Liepiņš je morao proći kroz rat i gulag.

1944. godine, kada je budući glumac imao 17 godina, mobiliziran je kao "hiwi" (dobrovoljni pomoćnik) u njemačku vojsku. Ovi ljudi, sakupljeni (često ne na dobrovoljnoj bazi) među sovjetskim stanovništvom, radili su kao utovarivači, sanitarni radnici, mehaničari, nosači streljiva i obavljali druge pomoćne poslove za Nijemce. Harijs je bio pomoćnik u sastavu protuzračne obrane. 

Vladimir Ševčenko/Kinostudija imeni A. Dovženko,1985.

Uskoro je Liepiņš zajedno s ostacima Grupe armija "Sjever" ostao blokiran u zapadnoj Latviji u takozvanom Kurlandskom džepu. One snage koje nisu evakuirane u Njemačku preko mora držale su se tu sve do kapitulacije nacista.

Harij nije planirao bježati u Njemačku. Kad je rat završen, vratio se u Rigu, gdje je uskoro uhićen kao kolaboracionist i poslan na sjever SSSR-a u rudnike ugljena u Vorkuti.

13. travnja 1946. godine Vijeće ministara SSSR-a donijelo je odluku "O povratku u domovinu repatrijanata: Latvijaca, Estonaca i Litavaca", na temelju koje su amnestirani predstavnici baltičkih naroda koji su na neki način surađivali s Nijemcima za vrijeme rata. Među njima je bio i Liepiņš. Ubrzo poslije povratka u Rigu, potpuno se posvetio kazalištu i filmu. 1988. godine dobio je zvanje Narodnog umjetnika SSSR-a.

Zahvaljujući svojoj neslavenskoj vanjštini, baltički su glumci u sovjetskim filmovima često igrali uloge stranaca: Engleza, Amerikanaca i, naravno, Nijemaca u filmovima o Drugom svjetskom ratu.

Harij Liepiņš nije bio izuzetak. Između ostalog, odigrao je ulogu feldmaršala Ericha von Mansteina u filmu "Kontranapad", oficira SS-a u kultnoj sovjetskoj seriji "Dugi put u dinama" i ulogu u filmu spomenutog Kalja Kiiska "Ludilo".

3. Zaslužni umjetnik Latvijske SSR

1944. godine sedamnaestogodišnji stanovnik Rige Viktors Lorencs mobiliziran je u sastav Latvijske dobrovoljačke legije SS-a. Unatoč nazivu, mobilizacija se provodila i na prisilnoj osnovi.

Poslije rata Lorencs se našao u jednom od kontrolno-filtracijskih logora NKVD-a na Dalekom istoku. Kroz ovaj su logor prošli neki građani SSSR-a koji su služili u njemačkoj vojsci, bili ratni zarobljenici ili živjeli na teritoriju pod njemačkom okupacijom. Međutim, poslije amnestije baltičkih kolaboracionista 1946. godine vratio se u Latviju. 

Kaljo Kiisk/Tallinnfilm, DEFA,1974.

Nakon što je 1961. godina završio Svesavezni državni institut za kinematografiju (danas: Sveruski), Viktors Lorencs postao je prvi profesionalni latvijski filmski scenarist.

Još je tijekom školovanja Lorencs napisao svoj prvi scenarij, zasnovan na njegovoj ratnoj prošlosti u SS-u. Naslov je bio "Domovino, oprosti!". Film je govorio o tri prijatelja koji su mobilizirani u Latvijsku legiju u Drugom svjetskom ratu.

Scenarij je objavljen u moskovskom almanahu, ali je bio previše hrabar za tadašnju kinematografiju. Tako da su se tek 1964. godine stekli uvjeti da bude snimljen.

Film "Svega se sjećam, Ričarde", premijerno prikazan tri godine kasnije, s Harijsom Liepiņšom u glavnoj ulozi, prošao je rigoroznu cenzuru, ali je ipak pušten u kina širom SSSR-a. Samo je u Latviji prikazan u manjem obimu, samo u nekoliko malih kina, bez recenzija i spominjanja u lokalnim medijima. 1992. godine emitirana je kompletna verzija filma pod nazivom "Kamen i krhotine".

Zaslužni umjetnik Latvijske SSR Lorencs nije se zadržao samo na poslu scenarista, nego je i glumio u brojnim filmovima. Po ironiji sudbine 1985. godine opet je obukao uniformu SS-a. U jednom od najstrašnijih filmova o Drugom svjetskom ratu "Dođi i vidi" odigrao je ulogu Sturmbannführera koji kaznenom odredu izdaje naređenje da likvidira stanovnike bjeloruskog sela.