Danas je kupaonica obavezan dio svakog stana i kuće, dok su se u vrijeme vladavine Petra I. ljudi uglavnom kupali u javnim kupalištima, a vlasnici tih kupališta nisu s državom dijelili svoje prihode. Petar I. odlučio je ispraviti ovu nepravdu te je 1704. godine uveo porez kako na javna kupališta, tako i na obične "banje" u kućama.
Prema njegovom ukazu, boljari su plaćali po tri rublja godišnje, a plemići i trgovci koji su od javnog kupališta zarađivali preko 50 rubalja godišnje plaćali su po rubalj. Od ostalih građana koji su imali "banje" država je uzimala po 15 kopjejki godišnje. To nije bilo malo, jer se u to doba za jedan rubalj moglo kupiti oko 1000 kokoši.
Ako niste htjeli plaćati porez, niste mogli tek tako srušiti ili spaliti "banju". Zakon je predviđao da se za to plati kazna od 5 rubalja. Gotovo pola stoljeća plaćao se porez na kupališta. Ova je uredba ukinuta tek 1755. godine.
Mali bakreni žeton sa slikom brade i registar svih bradonja bili su u carskoj Rusiji od 1705. godine uobičajene stvari. Tada je, naime, Petar I. uveo jedan od najvećih poreza za one koji odbiju obrijati bradu.
Petar I. odlučio je uvesti porez na brade nakon putovanja po Europi. Po njegovom mišljenju, Rusi su se trebali maksimalno ugledati na Europljane, a oni u to vrijeme nisu više nosili brade.
Svi stanovnici gradova trebali su obrijati bradu i brkove. Oni koji nisu htjeli mijenjati imidž morali su za to platiti. Porez je za pojedine posebno bogate trgovce bio veći nego za ostale, čak 100 rubalja godišnje. Dvorjani, kao i trgovci srednjeg imovinoskog stanja, činovnici i zanatlije s bradama plaćali su 60 rubalja godišnje. Najmanje su plaćali kočijaši: po 30 rubalja godišnje.
Porez se odnosio i na bradate seljake. Za ulazak u grad morali su platiti jednu kopjejku. U selima se nisu morali brijati. Izuzetak su bili svećenici i đakoni na koje se ukaz nije odnosio.
U gradovima se također vodila evidencija bradatih muškaraca koji su plaćali porez. Svaki je od njih dobivao žeton kao znak identifikacije. Porez je ukinut tek 1772. za vrijeme Katarine I.I, no i ona je zadržala zabranu nošenja brada za činovnike, vojnike i dvorjane.
U staroj Rusiji je od kraja 9. stoljeća postojala novčana kazna za ubojstvo koja se nazivala "vira", navodi se u jednojezičnom rječniku Jefremove.
Prema tadašnjem zakoniku, ubojica običnog slobodnog čovjeka mogao je izbjeći krvnu osvetu ako bi knezu platio kaznu od 40 grivni, navodi se u staroruskom zakoniku "Ruska pravda". To nije bio mali novac. Za njega ste mogli kupiti dvadesetak krava, piše "Profil". Ubojstvo čovjeka iz kneževe uprave bilo je skuplje i koštalo je 80 grivni. Za ubojstvo žene uhvaćene u preljubu, kao i za nanošenje teških povreda plaćalo se samo 20 grivni.
Ako ubojica nije mogao biti pronađen, kaznu je plaćala lokalna općinska organizacija koja je bila zadužena za zločine na teritoriju na kojem je pronađen leš.
U Velikoj sovjetskoj enciklopediji navodi se da se ovaj porez održao i u 16. stoljeću, dok rječnik Jefremove tvrdi da je izašao iz prakse mnogo ranije, već u 13. stoljeću.
Od 1918. godine uveden je porez na sve predstave i zabavne događaje, uključujući kazalište, kino i cirkus. To se navodi u tekstu pisma narodnog komesara Državnog staranja RSFSR-a, jednog od ministarstava Privremene vlade, koja je uspostavljena 1917. godine.
Porez se naplaćivao od svake prodane ulaznice i bio je od 10 do 80 kopjejki, ako je ulaznica koštala više od 50 kopjejki, ili 1/3 cijene ulaznice ako je ona bila skuplja od 10 rubalja. 20-ih godina 20. stoljeća za 80 kopjejki mogli ste kupiti 1 kg šećera, 1 kg kuhane kobasice ili 4 kg kruha. Ako se uzme u obzir da se porez plaćao za svaku kartu, organizatori događaja morali su izdvojiti priličnu svotu.
Na ulaznice koje su koštale manje od 50 kopjejki također se plaćao "dobrotvorni prilog" od 5 kopjejki.
Novac sakupljen na ovaj način bio je namijenjen za pomoć invalidima, starima, djeci, siročadi i drugim ugroženim građanima, stajalo je u pismu.
Počevši od 1942. godine ovaj porez su plaćali organizatori svih događaja za koje su se naplaćivale ulaznice, od predavanja, koncerata, plesnih večeri, do sportskih natjecanja i sl. Za svaki tip događaja Prezidij Vrhovnog Sovjeta propisao je postotak od prodaje karata (od 5 do 55%), dok je za neplaćanje ovog iznosa organizatoru prijetila kazna od 100 rubalja. Nisu oporezivana predavanja na temu marksizma i lenjinizma, kreativne radionice, kao i događaji za vojnike, za djecu do 16 godina (osim kina) i za invalide.
1948. godine ste za 100 rubalja mogli kupiti možda samo dvije boce votke, ali već ste 1956. za taj novac mogli nabaviti 3 kg crvenog kavijara ili 4 boce votke, dok je 1965. godine toliko koštao odmor u sovjetskom kampu na obali Crnog mora.
Ukaz o porezu ukinut je 1975. godine. Izuzetak su bila kina koja su nastavila državi plaćati 55% od novca zarađenog prodajom karata.
Počevši od listopada 1941. godine, svi oženjeni i neoženjeni sovjetski građani bez djece plaćali su porez na neimanje djece, prema Ukazu prezidija Vrhovnog Sovjeta SSSR-a. To se nije odnosilo samo na vojna lica, njihove supruge, učenike srednjih škola i studente, umirovljenike i na one koji iz medicinskim razloga nisu mogli imati djecu.
Porez je uzimao poslodavac direktno od plaće zaposlenih. Za one koji su mjesečno primali manje od 150 rubalja porez je bio pet rubalja, a za one s većim prihodima 5% zarade. Članovi kolhoza i vlasnici privatnih seoskih imanja plaćali su porez od 100 rubalja godišnje.
1944. godine porez je povećan na 6% od zarade, a plaćali su ga muškarci od 20. do 50. godine života i žene od 20. do 45. godine koji nisu imali djecu. Čak i ako su imali djecu, građani su plaćali porez ako imaju samo jedno dijete, u visini od 1% od mjesečnog dohotka, a ako imaju dvoje djece, 0,5%. Porez nisu plaćali samo oni koji su imali troje i više djece.
Nakon Drugog svjetskog rata u selima gotovo da nije ostalo djece. Zato je povećan i porez za kolhoznike na 150 rubalja ako nemaju djece, 50 rubalja ako imaju jedno dijete i 25 rubalja ako imaju dvoje. 1952. godine porez za kolhoznike i siromašne obitelji ukinut je. Također se nije primjenjivao na one koji iz zdravstvenih razloga nisu mogli imati djecu, kao ni na građane čija su djeca umrla, poginula ili nestala u Drugom svjetskom ratu.
Ako je u obitelji rođeno dijete ili ga je obitelj usvojila, nije plaćala porez, ali u slučaju smrti djeteta obaveza plaćanja poreza se vraćala. Ako je dijete rođeno u izvanbračnoj zajednici, od plaćanja poreza se oslobađala samo majka.
Od 1975. godine do 1985. u SSSR-u ste za pet rubalja moglikupiti 25 štruca bijelog kruha, 50 kg krumpira, ili ručati najmanje pet puta.
Ovaj je porez za ostale građane ukinut tek 1992. godine, nakon raspada SSSR-a.
Za vrijeme važenja poreza na neimanje djece stanovništvo SSSR-aporaslo je s 97 milijuna 1946. godine na 148 milijuna 1992. godine. Novac koji se prikupljao ovim porezom bio je namijenjen za pomoć višečlanim obiteljima i izgradnju dječjih domova.
Ruske društvene organizacije i Ruska pravoslavna crkva i dalje predlažu da se vrati porez na neimanje dece, ali vlada Rusije ne podržava takve ideje, tvrdeći da ova mjera odavno ne donosi rezultate na polju demografskog rasta.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
