Kako su Slovaci ratovali najprije protiv SSSR-a, a zatim na strani SSSR-a

Slovački vojnici i časnici koji su prešli na stranu partizana. Slijeva nadesno u prvom redu: Štefan Štrauch i Jozef Poklemba. Drugi red: potporučnik Lysan Carih, poručnik Katin Michal, kapetan Ján Nálepka, komesar odreda L. Fjodorov. Treći red: Martin Korosla, Juraj Puhki, Emil Goral, Michal Kuchta.

Slovački vojnici i časnici koji su prešli na stranu partizana. Slijeva nadesno u prvom redu: Štefan Štrauch i Jozef Poklemba. Drugi red: potporučnik Lysan Carih, poručnik Katin Michal, kapetan Ján Nálepka, komesar odreda L. Fjodorov. Treći red: Martin Korosla, Juraj Puhki, Emil Goral, Michal Kuchta.

Fotografija iz arhiva Središnjeg muzeja Sovjetske armije/Sputnik
Slovaci su bili prvi saveznici Nijemaca u Drugom svjetskom ratu, ali su zato bili najnepouzdaniji.

U proljeće 1939. godine nacistička Njemačka konačno je dotukla oslabljenu Čehoslovačku koju su zapadne sile već odbacile. Dok su Češku i Moravsku njemačke trupe zauzele praktički bez zrna baruta, u drugom dijelu zemlje je uz pomoć Berlina proglašena "neovisna" Slovačka Republika. 

Njemačke trupe marširaju na teritorij Čehoslovačke.

Tako su Slovaci dobili prvu vlastitu  državu, ali se mnogi od njih nisu radovali što im je domovina pretvorena u totalitarnu državu i satelit Trećeg Reicha. U podijeljenom slovačkom društvu jedni su pomagali u stvaranju Hitlerove "nove Europe", a drugi su se pridruživali pokretu otpora.

Kada su Nijemci 1941. godine napali SSSR, deseci tisuća Slovaka otišli su na Istočni front – jedni da se bore na strani Njemačke, a drugi na strani SSSR-a.

Zajedno s Hitlerom

Drugi svjetski rat, posjet premijera Slovačke Tuke Berlinu (u sredini je Ribbentrop).

Slovačka Republika bila je prva saveznica Njemačke u Drugom svjetskom ratu. U rujnu 1939. godine njezina vojska "Bernolák", koja je brojala 50 000 vojnika, sudjelovala je u napadu na Poljsku, namjeravajući pripojiti teritorije koje je Čehoslovačka izgubila tijekom prethodnih godina.

U lipnju 1941. godine vlada predsjednika Jozefa Tisoa i premijera Vojtecha Tuke pokrenula je inicijativu da se ponovo bori rame uz rame s nacistima. "U punoj solidarnosti s Velikim Njemačkim Reichom, slovački narod zauzima svoje mjesto u obrani europske kulture. Dijelovi naše vojske prešli su granice kako bi se pridružili njemačkim trupama koje tamo ratuju", izjavio je na radiju 22. lipnja ministar unutarnjih poslova Alexander Mach.

Slovački svećenik i političar Jozef Tiso (1887.-1947.) pozdravlja naciste u neovisnoj Slovačkoj, 1939.

Slovačke jedinice već su od prvih dana rata sudjelovale u borbenim djelovanjima na teritoriju SSSR-a u sastavu 17. njemačke armije. Ujedno je u zemlji izvršena sveobuhvatna mobilizacija, tako da je ubrzo zatim slovačka armijska grupa na Istočnom frontu brojala preko 40 000 ljudi.

Međutim, vrlo se brzo ispostavilo da se brojnošću ne može nadoknaditi nedostatak kvalitete. Slovački vojnici i časnici bili su slabo obučeni, a njihove jedinice nisu bile dovoljno mobilne, tako da nisu mogle učinkovito sudjelovati u munjevitom njemačkom blitzkriegu. 

Na nacističkoj propagandnoj slici prikazani su članovi njemačkog Wehrmachta na Karpatima, Istočni front. Fotografija je napravljena u listopadu 1944.

Stoga su Nijemci u jesen 1941. godine jednostavno poslali kući veliki broj Slovaka. Na teritoriju Sovjetskog Saveza ostalo ih je svega oko 15 000 i oni su bili podijeljeni u nekoliko jedinica. Jednoj od njih, Drugoj diviziji za osiguranje, povjereno je antipartizansko djelovanje i osiguravanje važnih pozadinskih objekata i pruga na okupiranom teritoriju Ukrajine.

Od studenog 1942. do listopada 1943. godine na sovjetsko-njemačkom frontu djelovala je 13. slovačka lovačka eskadrila. Na okupiranom Krimu nekoliko je meseci bila bazirana 41. eskadrila bombardera.

Njemačka i slovačka pješadija ulazi u ruski grad Rostov na Donu.

Najubojitija slovačka jedinica bila je Prva pješadijska divizija ("Brza"), koja se podčinjavala zapovjedništvu Grupe armija "Jug". Ona je sudjelovala u borbama za Kijev i posebno se dobro pokazala u drugom zauzimanju Rostova na Donu u srpnju 1942. godine, pa je čak uspjela doćie i do podnožja Sjevernog Kavkaza, odakle se ubrzo zatim počela povlačiti zajedno s njemačkim saveznicima.

Nepouzdani saveznik

Slovački ustanak 1944.; Slovački zarobljenici.

Još je na samom početku rata Vojtech Tuka u telegramu priopćio ministru vanjskih poslova Trećeg Reicha Joachimu von Ribbentropu da je "slovački narod odlučio aktivno i svim silama stati na stranu velikog njemačkog naroda". U stvarnosti, međutim, situacija nije bila tako ružičasta kako je želio premijer. 

Vojtech Tuka, ogorčeni slovački vođa koji je pružao podršku nacistima.

Slovaci su intenzivno prelazili na stranu sovjetskih partizana ili su se bez borbe predavali Crvenoj armiji, čak i u prvim godinama rata, kada se činilo da SSSR ne može izbjeći potpuni slom. Na primjer, načelnik stožera 101. slovačke pukovnije Druge divizije za osiguranje Ján Nálepka uspostavio je kontakte s partizanima još početkom 1942. godine, a 15. svibnja 1943. on je prebjegao na njihovu stranu zajedno s grupom vojnika i časnika, i borio se protiv Nijemaca sve dok nije poginuo 6. studenog iste godine. Nakon rata mu je posmrtno dodijeljeno zvanje Heroja Sovjetskog Saveza.

"Ako nas je netko tada spašavao i bio vrlo dobar prema nama, to su bili Slovaci...", ispričala je kasnije Lidija Girenko (Šiškina), koja je živjela u okupiranom Korostiševu u Ukrajini: "Bio je među njima jedan lijepi vojnik koji je služio u konjici, Daniel Gonta, čak sam mu ime zapamtila. On je tajno javljao partizanima na koju stranu Nijemci planiraju krenuti... Pomagao je. Nijemci su to nekako prokljuvili pa su ga htjeli strijeljati, ali je slovačko rukovodstvo reklo: 'Mi ćemo mu suditi u Slovačkoj', i poslali su ga u Slovačku. Naravno, nitko mu tamo nije sudio. Možda su ga samo privremeno zatvorili reda radi." Slovački vojnici generalno nisu iskazivali okrutnost prema lokalnom sovjetskom stanovništvu, no bilo je slučajeva kada su njihovi vojnici sudjelovali u ratnim zločinima.

Češki vojnici u ruskoj uniformi podižu novi granični prijelaz na prijevoju Dukla, u nedavno oslobođenom dijelu svoje zemlje, 13. prosinca 1944.

Slavenski su saveznici zadavali Nijemcima velike glavobolje. Hitlerovci su među njima stalno morali otkrivati najnepouzdanije jedinice, razoružavati ih i slati u pozadinu. U kolovozu 1944. godine razoružali su čitavu Istočnoslovačku armiju s 38 000 vojnika, stvorenu radi obrane zemlje od "boljševičkih hordi". U uvjetima Slovačkog nacionalnog ustanka, koji se tada rasplamsao, mnoge jedinice te armije ne samo da ga nisu ugušile, nego su počele i prelaziti na stranu partizana. Na kraju su se s ustanicima obračunale njemačke trupe, a sve ostale slovačke oružane snage Berlin je uzeo pod strogu kontrolu.

Zajedno s Crvenom armijom 

Veliki domovinski rat 1941.-1945. Praška ofenziva (6.-11. svibnja 1945.). Antonín Sochor, zapovjednik čete Prvog pješadijskog bataljuna Prve zasebne čehoslovačke pješadijske brigade u sklopu 51. streljačkog korupsa 38. armije Prvog Ukrajinskog fronta.

Deseci tisuća Čeha i Slovaka borili su se u Drugom svjetskom ratu na strani savezničkih snaga za povratak svoje države na političku kartu Europe. Upravo su oni formirali prve strane jedinice koje su stupile u borbu protiv nacista rame uz rame s Crvenom armijom na sovjetskom teritoriju.

Nakon napada nacističke Njemačke na SSSR zajedno sa Slovačkom koja im se pridružila, sovjetska je vlast odbila priznati marionetsku državu Jozefa Tisoa i uspostavila je vojno-političku saradnju s čehoslovačkom vladom u progonstvu, na čijem je čelu bio Edvard Beneš. 

Baterija čehoslovačkog korpusa na prijevoju Dukla./Fotografija iz fonda Središnjeg muzeja Sovjetske armije.

Prema uzajamnom dogovoru postignutom početkom 1942. godine u gradu Buzuluk na granici s Kazaškom SSR od Čeha i Slovaka koji su se našli na sovjetskom teritoriju (to su uglavnom oni koji su pobjegli u Poljsku od nacista) formiran je Prvi čehoslovački zasebni pješadijski bataljun.

Prvi zapovjednik bataljuna Ludvík Svoboda napisao je u svojim memoarima: "Dobrovoljci koji su pristizali u Buzuluk iz raznih krajeva nepregledne sovjetske zemlje nisu stupali u vojnu jedinicu da bi nešto demonstrirali, nego da bi ratovali i pomogli svome narodu da spere sramotu Münchena i što prije se obračuna s okupatorima, kolaboracionistima i izdajnicima."

Veliki domovinski rat 1941.-1945. Vojnici Prvog čehoslovačkog armijskog korupsa./Iz arhiva Središnjeg muzeja oružanih snaga SSSR-a.

Počevši od svojih prvih borbi u ožujku 1943. godine, Česi i Slovaci pokazali su veliku borbenost i vrlo dobru obuku. Ubrzo je na bazi bataljuna formirana brigada, a u travnju 1944. godine i Prvi čehoslovački armijski korpus koji je brojao oko 16 000 ljudi.

U rujnu i listopadu 1944. godine korpus se zajedno s drugim jedinicama Crvene armije pokušao probiti preko Karpata i priteći u pomoć Slovačkom nacionalnom ustanku, ali mu to nije pošlo za rukom. Na područja koja su kontrolirali ustanici ubačena je samo Druga čehoslovačka desantno-padobranska brigada. Ali i ona je bila prisiljena uz velike se gubitke povuči s tog područja kada su Nijemci ugušili ustanak. 

Druga slovačka partizanska brigada, Dan pobjede.

Slovaci i Česi koji su se borili na strani SSSR-a dočekali su kraj rata u Pragu. Naime, 10. svibnja 1945. godine u oslobođeni je grad ušao istureni odred Prve čehoslovačke tenkovske brigade, a tjedan je dana kasnije ulicama glavnog grada nove Čehoslovačke u svečanoj paradi prošao čitav korpus.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće