Posljednja strašna ofenziva njemačke vojske u Drugom svjetskom ratu (FOTOGRAFIJE)

Getty Images
Sovjetske trupe bile su u proljeće 1945. samo nekoliko desetaka kilometara od Berlina, ali je Hitler odlučio zadati im težak udarac na sasvim drugom mjestu.

U jutarnjim satima 6. ožujka 1945. godine, nakon masovne artiljerijske pripreme, na položaje sovjetskih trupa na području mađarskih jezera Balaton i Velence i rijeke Drave sručila se lavina njemačkih tenkova i pješaštva. Njemačka je vojska krenula u operaciju "Proljetno buđenje". Ispostavilo se da je to bila njezina posljednja velika ofenziva u Drugom svjetskom ratu. 

Drugi svjetski rat, Istočni front.

U proljeće 1945. godine situacija na Istočnom frontu bila je katastrofalna po Njemačku. Crvena armija već je bila praktički na prilazima Berlinu, svega 70 kilometara od ulaza u grad. U jednom su trenutku sovjetske trupe napravile predah, spremajući se za odlučujući marš na prijestolnicu Trećeg Reicha. Upravo su tada Nijemci krenuli u ofenzivu, i to daleko južnije, na teritoriju Mađarske. Cilj je bio da se iznenađeni neprijatelj potisne preko Dunava i da se na taj način osiguraju posljednja velika nalazišta nafte u zapadnoj Mađarskoj i Austriji. Gubitak tih nalazišta Nijemcima bi onemogućio daljnje ratovanje. 

Veliki domovinski rat, tenkovski obruč oko Berlina.

Za "Proljetno buđenje" angažirane su značajne snage, ukupno 430 000 vojnika, preko 800 tenkova i samohodnih oruđa, 6000 artiljerijskih oruđa i minobacača, i preko 800 aviona. Glavna udarna snaga bila je Šesta tenkovska SS armija general-pukovnika Josefa Dietricha, koja je specijalno za ovu operaciju prebačena sa Zapadnog fronta.

Njemački teški tenkovi Pancer VI Tigar bili su masovno korišteni u borbama i napuštani pri povlačenju.

Nijemcima su se u Mađarskoj suprotstavile snage Trećeg ukrajinskog fronta, koje su brojale preko 400 000 ljudi (uključujući i savezničke bugarske i jugoslavenske jedinice) sa 6800 artiljerijskih oruđa i 700 aviona. Ozbiljan je problem bio nedostatak tenkova. Sovjetske trupe bile su iscrpljene nakon zimskih borbi za Budimpeštu i sada su na raspolaganju imale samo 400 tenkova. 

Drugi svjetski rat 1939.-1945. g. Budimpeštanska ofenziva sovjetske vojske. Vojnici Trećeg Ukrajinskog fronta s automatima u uličnim borbama za oslobođenje Budimpešte.

Priprema "Proljetnog buđenja" bila je najstrože čuvana tajna, ali je zapovjedništvo Crvene armije, zahvaljujući obavještajnoj službi, unaprijed saznalo za nju, pa je pripremilo duboko ešaloniranu obranu. Očekivalo se da će Nijemci krenuti u ofenzivu najkasnije sredinom ožujka. Nisu bili poznati samo glavni pravci napada.

Šestog su ožujka vođeni krvavi okršaji od obala Drave, gdje su se branile bugarske i jugoslavenske jedinice, do područja između jezera Balaton i Velence, gdje je najjače udarila Šesta tenkovska SS divizija. "Na Balatonu je naša pukovnija imala ogromne gubitke", napisao je kasnije poručnik 877. artiljerijske pukovnije Eduard Melikov: "Na položaje naše divizije krenulo je istovremeno 200 njemačkih tenkova, tako da su naše haubice otvarale direktnu vatru. Bile su to vrlo  teške borbe. Naša pukovnija tijekom cijelog rata nije izgubila toliko ljudi koliko u Mađarskoj."

Odlučujuću ulogu u slomu neprijatelja odigrala je protutenkovska artiljerija. Često su se artiljerci hrabro borili čak i kada ih pješaštvo više nije pokrivalo, jer je bilo razbijeno ili se povuklo. A kad bi ostali bez oruđa, i sami su se često borili kao pješadinci. Široko je primjenjivana taktika zasjeda, kada su dobro kamuflirana sovjetska samohodna artiljerijska oruđa i tenkovi iz velike blizine otvarali vatru na kolonu neprijateljskih tenkova. 

Artiljerijska posada u bitci.

Uvečer 6. ožujka zapovjednik Grupe armija "Jug", general Otto Wöhler, izvijestio je načelnika Glavnog stožera Kopnenih trupa Heinza Guderiana: "Tenkovi se teško kreću po nepristupačnom terenu zbog velikog blata, a svi putevi vrve od minskih polja i neprijateljske artiljerije. Pješaštvo nije moglo osigurati brzo probijanje položaja, a u teškim borbama potrošeno je dosta streljiva, uslijed čega vojnici mogu ostati bez metaka. Ispostavilo se da je neprijatelj očekivao našu ofenzivu i pripremao se za nju, premda nije znao točno vrijeme početka i glavna mjesta na koja će biti izvršen napad." 

Otto Wöhler i Ferdinand Schörner, 1944.

Nakon nekoliko dana teških borbi njemačke su trupe i pored velikih gubitaka ipak uspjele probiti dvije linije sovjetske obrane. Zapovjednik Trećeg ukrajinskog fronta, maršal Sovjetskog Saveza Tolbuhin, obratio se Stožeru vrhovnog zapovjedništva s molbom da angažira Devetu gardijsku armiju koja je bila u rezervi. To mu nije odobreno (ta armija se čuvala za ofenzivu na Austriju). Preporučeno mu je da se zadovolji raspoloživim snagama. 

I pored lokalnog je uspjeha njemačka ofenziva splasnula. Trupe su prodrle najviše 30 kilometara u dubinu teritorija koji je kontrolirala Crvena armija, a 15. ožujka počele su se braniti. "Nestale su sve šanse da postignemo veliki uspjeh", napisao je u svojim memoarima Heinz Guderian: "Splasnula je borbenost SS divizija, koja je prije toga bila na visini. Čitave jedinice povlačile su se unatoč naređenju, koristeći vatru koju su otvarali uporni tenkisti. Više se nije moglo računati na te divizije. To je bila posljednja kap u čaši Hitlerovog strpljenja. On se strašno razljutio i naredio da se vojnicima tih divizija s rukava strgne naziv jedinice." 

Pripadnici nacističke vatrogasne službe.

Šesta tenkovska SS divizija izgubila je u borbama na području jezera Balaton preko 250 tenkova i samohodnih artiljerijskih oruđa, od čega se više nije mogla oporaviti. Već 16. ožujka, sutradan po završetku "Proljetnog buđenja", Crvena armija krenula je u ofenzivu na Beč. Ubrzo je zatim čitav teritorij Mađarske konačno bio slobodan od njemačkih trupa.

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće