Kako su se Nijemci borili na strani SSSR-a u Drugom svjetskom ratu

Sergej Sergejevič Volkenštajn; Mejer Vjačeslav Eduardovič; Nikolaj Aleksandrovič Gagen

Sergej Sergejevič Volkenštajn; Mejer Vjačeslav Eduardovič; Nikolaj Aleksandrovič Gagen

Arhivska fotografija
Tisuće sovjetskih Nijemaca bile su spremne ratovati protiv nacista, ali im vlast nije pružila takvu mogućnost.

Sovjetski Nijemci 

Streckerau, 1920. (danas selo Novokamenka u Rovenskom rajonu, Saratovska oblast)

Kada je počeo rat, u Sovjetskom je Savezu živjelo gotovo milijun i pol Nijemaca. To su uglavnom bili potomci kolonista koji su u drugoj polovici 18. stoljeća dobili dozvolu carice Katarine Druge da se nastane na teritoriju Ruskog Carstva. Najviše su se selili u Povoložje, gdje je 1923. godine za njih čak bila osnovana autonomna republika.

Kada su njemačke trupe ušle na teritorij Sovjetskog Saveza, u Crvenoj armiji je služilo 33 000 Nijemaca. Tijekom prvih mjeseci rata sovjetska propaganda je demonstrativno naglašavala razliku između nacista i "naših Nijemaca" i često objavljivala članke o njihovim herojskim podvizima, utoliko prije što ih je bilo dosta.

Crvenoarmejci u borbama za Vitebsk.

Samo u Brestskoj tvrđavi koja je prva napadnuta 22. lipnja 1941. godine borili su se deseci sovjetskih Nijemaca. Zapovjednik 125. streljačke pukovnije, bojnik Aleksandar Duljkejt, potpukovnik medicinske službe Erih Krolj, i drugi poručnici i redovi. Stariji vodnik Vjačeslav Mejer sudjelovao je u prvom uspješnom kontranapadu koji je prerastao u organiziranu obranu tvrđave. 

Branitelji Brestske tvrđave, lijevo Aleksandar Emiljevič Dulkejt, a desno Vjačeslav Eduardovič Mejer.

Gotovo čitav tjedan je 153. divizija pukovnika Nikolaja Gagena zadržavala dijelove njemačkog 39. motoriziranog korpusa na prilazima Vitebsku. Zatim se još 18 dana i noći borila u obruču sve dok se nije na izmaku streljiva i goriva uspjela probiti na slobodni teritorij. Za taj podvig je ova divizija dobila naziv "gardijska", i to je bila jedna od prvih takvih u Crvenoj armiji, a pukovnik je nagrađen Lenjinovim ordenom. 

Nikolaj Aleksandrovič Gagen

Artiljerac PZO Genrih Nejman oborio je četiri neprijateljska bombardera, a 28. kolovoza je u listu Komsomoljska pravda objavljen članak o njemu. Da ironija bude veća, upravo toga dana je izdan ukaz predsjedništva Vrhovnog Sovjeta SSSR-a "O preseljavanju Nijemaca koji žive na području Povoložja", što je kardinalno i tragično utjecalo na sudbinu ove nacionalne manjine.

Ne ulijevaju povjerenje

Odnos vlasti prema sovjetskim Nijemcima postepeno se mijenjao kako je njemačka vojska zalazila sve dublje na teritorij Sovjetskog Saveza. Pojavila su se priopćenja da u njemačkim selima u Ukrajini ljudi dočekuju neprijateljsku vojsku kruhom i solju. "Ratna djelovanja na Dnjestru pokazala su da je njemačko stanovništvo pucalo iz kuća i voćnjaka u naše vojnike dok su se povlačili", navedeno je u izvještaju koji je 3. kolovoza zapovjedništvo Južnog fronta poslalo Staljinu. 

Deportacija Nijemaca

Tisuće njemačkih dobrovoljaca opsjedale su vojne odsjeke u nadi da će biti upućeni na front, ali su sovjetske Nijemce sve više doživljavali kao Petu kolonu, kao prave ili potencijalne suradnike okupatora. Na kraju je Staljin poslao narodnom komesaru za unutarnje poslove Lavrentiju Beriji kratku instrukciju: "Treba ih iseliti da se sve puši."

Prema ukazu "O preseljenju Nijemaca" upražnjena je Autonomna Socijalistička Sovjetska Republika Nijemaca u Povoložju. U najkraćem roku su stotine tisuća ljudi preseljene u Sibir, na Altaj i u Kazahstan. Tijekom narednih mjeseci deportirani su i Nijemci s drugih zapadnih teritorija SSSR-a, koje neprijatelj nije okupirao. U novom mjestu stanovanja mnogi preseljeni Nijemci su mobilizirani u takozvane trudbeničke armije koje su radile u rudnicima, na sječi šuma i na gradilištima. 

U to vrijeme su Nijemci masovno povlačeni i s fronta. Tako je 8. rujna stigla direktiva br. 35105 Narodnog komesarijata za obranu, prema kojoj je trebalo "izuzeti iz jedinica, akademija, vojnih škola i institucija Crvene armije, kako na frontu, tako i u pozadini, sve redove i časnike njemačke nacionalnosti i poslati ih u unutarnje okruge, gdje će biti raspoređeni u građevinske jedinice". 

Za mnoge Nijemce je takva odluka bila kao grom iz vedra neba. U srpanjskim borbama zapovjednik eskadrile Petar Gec sam je u avionu I-16 rastjerao eksadrilu neprijateljskih bombardera iznad grada Orše u istočnoj Bjelorusiji, i zbog toga je istaknut kao kandidat za orden Crvene zvijezde. Međutim, zbog nove direktive pilot je i pored svih molbi povučen s fronta i poslan na sječu šuma na Ural. Nagrada mu je tamo uručena.

Nastavak borbe

Nisu se svi sovjetski Nijemci pomirili s radom u pozadini. Neki su uspjeli ostati na frontu zahvaljujući istoj toj direktivi br. 35105. Naime, ona je pružala mogućnost zapovjednicima i komesarima da se u Narodnom komesarijatu za obranu zauzmu za svoje borce njemačke nacionalnosti i da ih zadrže u jedinici ukoliko je postojala potreba za tim.

Heroj Sovjetskog Saveza Sergej Sergejevič Volkenštajn

Ponekad je pomagala i upornost. Pukovnik Sergej Volkenštajn je poslan u Sibir, ali je uporno tražio da ga vrate na front, i 1942. godine mu je molba konačno ispunjena. Na kraju je on stigao do Čehoslovačke u činu general-bojnika artiljerije. Za uzorno zapovijedanje artiljerijskom divizijom nagrađen je zvanjem Heroja Sovjetskog Saveza.

Paul Šmit je 1941. radio na izgradnji željezničke pruge pa je pobjegao na front i predstavio se kao Ali Ahmedov (tako mu se zvao prijatelj Azerbajdžanac). Kroz čitav rat je prošao kao artiljerac na minobacaču i do Berlina stigao u činu vodnika. Tek tada je otkrio svoj pravi identitet, ali je zahvaljujući osobnom zastupništvu maršala Žukova prošao bez ikakvih posljedica.

Njemački vojnici koje su zarobili Crvenoarmejci.

Mnogo sovjetskih Nijemaca bilo je u partizanskim odredima i ilegali. Oni su bili zlata vrijedni jer su znali njemački jezik. Često su korišteni u izviđačkim i diverzantskim operacijama. Jedan od najefikasnijih partizanskih zapovjednika u cijelom ratu bio je Heroj Sovjetskog Saveza Aleksandar German koji je poginuo 1943. Njegova brigada je uništila 17 njemačkih garnizona, 70 lokalnih uprava, digla u zrak 31 željeznički most i pobila 10 000 neprijateljskih vojnika.

Prebjegli Nijemci

Nekoliko stotina vojnika Wehrmachta tijekom rata je prešlo na sovjetsku stranu. Njima se u SSSR-u nije mnogo vjerovalo jer se sumnjalo da su špijuni, tako da su se oni uglavnom držali u pozadini, podalje od fronta.

Fritz Schmenkel

Najpoznatiji građanin Trećeg Reicha koji se odlučio boriti za SSSR bio je desetnik Fritz Schmenkel. On je po političkim shvaćanjima bio komunist pa je dezertirao iz svoje jedinice i pridružio se sovjetskim partizanima s kojima je uspješno, rame uz rame, ratovao nekoliko godina. Nijemci su 1944. zarobili i pogubili Schmenkela, a 20 godina nakon toga mu je posmrtno dodijeljeno zvanje Heroja Sovjetskog Saveza.

Walther von Seydlitz-Kurzbach (lijevo) i Friedrich Paulus na Istočnom frontu, 1942.

Mnogi su nacisti bili uvjereni da u Crvenoj armiji postoje jedinice formirane od njemačkih ratnih zarobljenika koje su Rusi, navodno, gurnuli u borbu protiv Wehrmachta. U Njemačkoj su se takve jedinice zvale "Seydlitzove trupe", po imenu njemačkog generala Walthera von Seydlitz-Kurzbacha, koji je zarobljen u Staljingradu, nakon čega je odlučio surađivati sa sovjetskim vlastima. 

Predsjednik nacionalnog komiteta

"Na našem dijelu fronta, pored Rusa, se nalaze i Seydlitzove jedinice odjevene u njemačku uniformu s nagradama i crvenim trakama na rukavu. Zamislite, Nijemci protiv Nijemaca!", napisao je kasnije vojnik Altmer Helmut. U stvarnosti je, međutim, Staljin sumnjao u pouzdanost takvih jedinica, tako da ova ideja nije realizirana.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće