Još prije početka operacije Barbarossa sudbina političkih radnika Crvene armije (vojnih komesara i političkih instruktora, a u pojedinim razdobljima i zamjenika zapovjednika za politička pitanja) bila je znana. U skladu s "Direktivama o odnosu prema političkim komesarima" koje je izdalo Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta 6. lipnja 1941. godine, planirano je da oni prvi budu likvidirani.
"U borbi protiv boljševizma ne treba računati da će neprijatelj poštovati principe humanosti ili međunarodnog prava", tvrdilo se u Direktivama. "Politički komesari su inicijatori barbarskih azijatskih metoda vođenja rata. Zato protiv njih treba odmah i bezobzirno. Komesari u svojstvu vojnika ne priznaju se, nikakva međunarodno-pravna zaštita za njih ne važi."
Hollywood je komesare vrlo često prikazivao kao nakazne kukavične staljinske pse koji gone vojnike na neprijateljske mitraljeze, krijući se iza njihovih leđa. U stvarnosti su politički radnici u jedinicama Crvene armije često bili među najpouzdanijim i najhrabrijim borcima. Oni su bili odgovarni za stanje morala i borbenu spremnost ljudstva i često su prvi kretali u napad, povlačeći za sobom ostale. Upravo su stoga za Nijemce bili opasan i moćan protivnik.
"Prilikom zarobljavanja politički radnici odvajani su od drugih vojnika i nakon saslušanja (ako je bilo neophodno) strijeljani. Ukoliko su nekako uspjeli dopasti logora za vojne zarobljenike, provjere su i tamo vršene. Među vojnim zarobljenicima bilo je i takvih hulja i nitkova koji su potkazivali političke instrukture, komesare i Židove, a bez takvih ih izdajnika Gestapo nikada ne bi uspio otkriti u logorima", govorio je Mihail Tjomkin, koji je prošao deset koncentracijskih logora.
Ono što me najviše šokiralo kod političkih instruktora i članova komunističke partije bilo je njihovo urođeno dostojanstvo i vidno obrazovanje, pisao je u svojim memoarima "Kroz pakao za Hitlera" njemački vojnik Henry Metelmann. Nikada ili gotovo nikada nisam vidio da su bili očajni, nikada nisu plakali niti se na nešto žalili. Kada bi došao trenutak za egzekuciju, a one su se stalno vršile, na pogubljenje su išli visoko uzdignutih glava.
Vojnici Židovi bili su prve žrtve Holokausta na teritoriju SSSR-a. Njihova strijeljanja počela su već 22. lipnja, nekoliko dana prije prvih akcija uništenja civilnog židovskog stanovništva.
Svjesni što ih čeka u zarobljeništvu, oni su nerijetko život završavali samoubojstvom. Tako su sredinom srpnja 1941. godine Nijemci opkolili 375. radijski divizion. "Ništa nije preostajalo osim predaje", prisjećao se Igor Melko. "U tom trenutku je Jaša (Liport) rekao: 'Neću im dopasti šaka.' Uspravio se i skinuo pilotku, popeo se na most i krenuo mitraljeskim rafalima ususret."
Kao i politički radnici, otkriveni Židovi odvajani su od drugih vojnika i likvidirani na licu mjesta. U stacionarnim i tranzitnim logorima za vojne zarobljenike trijažom "rasno inferiornih elemenata" bavila su se posebna zapovjedništva sigurnosne policije i SD-a. Identificirani su tijekom liječničkih kontrola, no mnoge su potkazali i njihovi kolege.
Ponekad su Židove pronalazili "rukovodeći se jedino svojom vlašću i intuicijom", tvrdi Naum Fišman, koji je nekim čudom preživio logor. "Časnik i narednik koji ga je pratio išli su polako duž stroja, zaustavljajući se i pažljivo zagledajući lica onih koji su stajali u stroju. Časnik je podizao bič, naslanjao ga na grudi zarobljenika i govorio 'Ti'. Na taj način identificirani 'Židovi' odmah su likvidirani."
Identificirane među zarobljenicima Židove čekala je žestoka smrt, kaže zatvorenik logora Peski u okolini Pskova Afroim Frajman. "Događalo se da ih zarone u hladnu vodu, a zatim čitav dan ostave na hladnoći, sve dok se ne smrznu. Jednog Židova Crvenoarmejca, kojeg je izdao policajac, zavezali su konapom za automobil i tako ukrug vukli po zemlji, dok su Nijemci gledali njegove muke i smijali se. Za zarobljene Židove u tom logoru postojao je samo jedan način da brzo skončaju, a to je bivalo onda kada bi čuvari na njih nakuškali pse, a ovi u trenutku na smrt izgrizli žrtvu."
Prema različitim procjenama, do 85 tisuća sovjetskih vojnika po nacionalnosti Židova našlo se u njemačkom zarobljeništvu. Preživjeti i vratiti se kući uspjelo je tek nekoliko stotina njih.
Nijemci su još prije rata protiv SSSR-a shvatili da će na neki način imati posla sa sovjetskim partizanima. 13. svibnja 1941. godine glavno zapovjedništvo Wehrmachta izdalo je ukaz "O primjeni vojnog sudstva na području 'Barbarossa'", u kojem je jasno istaknuto: "Trupe moraju nemilosrdno uništavati partizane u borbi ili progonu". Radi kontragerilske borbe stvoreno je devet zaštitnih divizija.
Međutim, razmjeri partizanske borbe u Sovjetskom Savezu zadivili su i obeshrabrili Nijemce. Od sitnijih diverzija i napada na manje garnizone "narodni osvetnici" munjevito su prešli na stvaranje mnogobrojnih odreda koji su bili u stanju u neprijateljskoj pozadini oslobađati ogromne teritorije (takozvane partizanske pokrajine), ali i ravnopravno se boriti protiv regularnih jedinica Wehrmachta.
Brutalnost i mržnja prema "bezočnim surovim ubojicama" među Nijemcima dostigla je krajnje granice. I ako su politički radnici i Židovi još imali neke šanse da prežive, dospjevši u logore, zarobljene partizane koje su nacisti izjednačili sa zločincima čekalo je neminovno strijeljanje. Treba reći da su ovi često Nijemcima vraćali milo za drago.
Još popularniji način egzekucije "šumskih bandita" bilo je javno vješanje. Takva sramna smrt, po mišljenju nacista, trebala je zaplašiti i upozoriti žitelje okupiranih teritorija što ih čeka ukoliko budu pomagali partizanski pokret. "U Moskovskoj ulici u kojoj se danas nalaze servisi za svakodnevne potrebe nalazila se Suraška tržnica", kaže Valetnina Poljak iz Minska. "Nijemci su nas dovodili iz škole i tjerali da gledamo kako vješaju partizane. I dan-danas mi je pred očima ta strašna slika. Imala sam 12 godina."
"Svakog zarobljenog patizana Nijemci i policija su ubijali, prebijali na smrt", sjeća se "narodni osvetnik" Grigorij Isers. "Imali smo jednog partizana koji je uspio pobjeći iz zarobljeništva, pa mu u odredu nitko nije vjerovao, nisu mu vraćali oružje i pratili su svaki njegov korak. Jednostavno se sama činjenica da je bio u kandžama Nijemaca, a ostao živ činila nevjerojatnom."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
