Kako je sovjetska vlast ograničavala slobodu kretanja

Jurij Abramočkin/Sputnik; Javna domena; Russia Beyond
Građanima Ruskog Carstva bilo je propisano da žive na jednom mjestu. Boljševici su odbacili taj sustav, ali su već nakon nekoliko godina bili prisiljeni ponovo ga uvesti. Zašto je "mjesto boravka" bilo toliko bolno pitanje?

"U sovjetsko se doba čovjek bez mjesta boravka tretirao kao beskućnik te je snosio sve posljedice tog statusa", rekao je za list Kommersant ruski političar Sergej Mironov. "Kada sam imao 17 godina, bio sam prijavljen u gradu Puškinu kod Sankt-Peterbuga zajedno s majkom, ocem i sestrom. Kad sam odrastao, odlučio sam se odvojiti od obitelji i otići u Sibir, u geološku ekspediciju, pa sam rekao majci da želim odjaviti mjesto boravka. Ona je bila mudra žena pa mi je odgovorila: ’Kada se tamo snađeš, ja ću te odjaviti’. Nakon tri tjedna, gladan i bez novca, vratio sam se kući, i dan-danas sam zahvalan majci što mi nije dala da se odjavim."

U sovjetsko vrijeme nitko nije mogao dobiti dozvolu za boravak bez upisanog mjesta boravka, i to se zvalo "propiska". Sada u Ruskoj Federaciji mjesto boravka nije obavezno. Obavezna je registracija samog boravka, ali se i ona danas često zove "propiska", jer je to još uvijek pečat u osobnim dokumentima gdje je, između ostalog, napisana i tekuća adresa. Prilikom preseljenja građani Rusije su obavezni registrirati novu adresu u roku od tri mjeseca. Ima, međutim, mnogo onih koji to ne poštuju, tako da se u državnim ustanovama ili prilikom kupovine na internetu često postavlja pitanje: "Je li to vaša prava ili prijavljena adresa?"

Međutim, u sovjetsko vrijeme je rok za registraciju mjesta boravka bio tri dana, ne više. I to je važilo čak i za ljetovanje na moru.

Zašto je u Sovjetskom Savezu prijava mjesta boravka bila toliko važna?

Je li kmetstvo trajalo do 1980-ih?

Prijem i registracija doseljenika.

Od 1960. godine boravak u Sovjetskom Savezu bez prijavljenog mjesta boravka tretirao se kao krivično djelo ukoliko je trajao duže od tri dana. Za taj prekršaj bila je propisana kazna zatvora od godinu dana ili novčana kazna u visini od 100 rubalja (tadašnja mjesečna zarada inženjera sa stažem). Pa ipak, službeni podaci iz 1967. godine kažu da 37% svih sovjetskih građana nije imalo osobne dokumente. Zašto je to bilo tako? Zato što su, prema sovjetskim zakonima tog razdoblja, osobne dokumente mogli dobiti samo ljudi koji žive u gradovima i naseljima gradskog tipa.

Žiteljima sela nisu se izdavali osobni dokumenti kako bi se "suzbio porast stanovništva u gradovima". Takva situacija je prouzrokovala mnogobrojne poteškoće s kojima se suočavalo seosko stanovništvo. Žitelji sela imali su problema prilikom zapošljavanja, sklapanja braka i upisivanja tehničkih škola i fakulteta. Imali su problema čak i sa slanjem i dobivanjem pisama preko pošte! Oni nisu mogli niti putovati kao ostali, tako da su ti ljudi jednostavno ostajali u svom selu gdje su radili u kolhozima, i nigdje se nisu selili. Zar to nije slično statusu koji su imali seljaci u doba kmetstva?

Osobni dokumenti u Ruskom Carstvu.

Sovjetsko rukovodstvo je 1974. konačno odlučilo izdati osobne dokumente svim kategorijama svojih građana. Taj proces je, međutim, počeo tek 1976., a završen je tek početkom 1980-ih. Pa čak i s osobnim dokumentima obavezno mjesto boravka ograničavalo je sovjetske građane.

Zabrana i ponovno uvođenje osobnih dokumenata

U Ruskom Carstvi dokumenti su uvedeni u 18. stoljeću. Seljaci koji su se razumjeli u građevinske poslove pozivani su u Peterburg ili druge gradove da rade na gradilištima. Oni su od 1724. godine dobivali dokumente koji su im služili kao osobni dokumenti. Pored toga, seljaci koji su napustili svoje mjesto boravka da bi radili u drugim dijelovima zemlje morali su imati dokumente s osobnim opisom. Osobni dokumenti seljaka su 1803. godine zamijenjeni legitimacijama koje su bile u nadležnosti policije. Pomoću tih dokumenata Ministarstvo unutarnjih poslova kontroliralo je kretanje seljaka u cijeloj zemlji i pratilo njihov konačni povratak na imanje svoga spahije.

Lenjin je 1903. godine napisao: "Socijaldemokrati zahtijevaju da narod ima punu slobodu kretanja i trgovine, i da se unište osobne dokumente... Ruski seljak je još uvijek u ropstvu činovnika toliko da ne može slobodno ući u grad niti se preseliti na novu parcelu. Zar to nije kmetstvo? Zar to nije ugnjetavanje naroda?"

Provjera osobnih dokumenata.

Čim su došli na vlast, boljševici su ukinuli carski sustav osobnih dokumenata, ali su uveli "radne knjižice" da bi kontrolirali stanovništvo i nalazili one koji ne rade ništa. Pojam obaveznog mjesta boravka prvi put je u Sovjetskom Savezu uveden 1925. godine. Tada je u osobne dokumente sovjetskih građana dodat pečan s mjestom stalnog boravka.

Osobni dokumenti iz 1926. godine s pečatom o mjestu boravka.

Sustav osobnih dokumenata potpuno je rehabilitiran 1932. godine. Osobni dokumenti su postali vrlo važan dokument koji sovjetskom građaninu omogućava pristup državnim uslugama, uključujući i medicinsku pomoć u mjestu boravka. Ali to nije važilo za seljake. Tijekom 1930-ih sovjetski seljaci uglavnom nisu imali osobne dokumente i sve do 1980-ih su morali tražiti specijalnu dozvolu kako bi napustili svoje selo i otišli studirati ili raditi u gradu.

Razvod zbog stana

U SSSR-u formalno nije postojala privatna svojina. Stanovi u kojima su građani živjeli praktički su pripadali državi, a ona ih je "dijelila" stanovništvu. Vlast je tvrdila da obavezno mjesto boravka služi za kontrolu gustoće stanovništva i poštovanja sanitarnih normi, a zapravo je pečat u ispravama ("propiska", tj. mjesto boravka) samo potvrđivao pravo na stan. Ako netko izgubi "propisku", samim tim gubi i krov nad glavom.

Ruska glumica Ala Dovlatova ispričala je za list Kommersant ovu priču: "Kada se mama udala, ona se preselila kod oca i registrirala boravak u njegovoj sobi u ’komunalci’ [zajednički stan u kojem je živjelo više obitelji i svi su koristili zajedničku kuhinju i kupaonicu – op. ur.]. Dvije godine kasnije mamini su se roditelji uspjeli preseliti u vlastiti stan i pokušali su svoju sobu u komunalci ostaviti mami, ali su odbijeni uz obrazloženje da je ’kći već registrirana kod muža’! Da bi se to izbjeglo, moji roditelji su se formalno razveli, nakon čega je mama prijavila mjesto boravka u sobi komunalke, a nakon pola godine su ponovo stupili u brak."

Kriza s namirnicama u Moskvi. Namirnice u Moskvi prodavale su se samo onima koji u dokumentima imaju

Očigledno je u velikim gradovima bilo teže dobiti "propisku", i to je naročito važilo za Moskvu. Mnogi su bili spremni učiniti sve kako bi dobili taj boravak. Očigledno su postojali i "brakovi iz računa". Ljudi su često zapadali u ozbiljne nevolje kada se takav brak na kraju raspadne. Ali čak i u "pristojnim" brakovima muškarac ili žena iz gradova kao što su Sankt-Peterburg ili Moskva prijavljivali su supružnika u svom stanu tako da je došljak mogao ostati u Moskvi i nakon razvoda.

Useljenje u nove zgrade naselja Orehovo-Borisovo u Moskvi.

Komitet za ustavni nadzor priznao je 1990. godine da "zakon o mjestu boravka koji obavezuje građane da posjeduju dozvolu za boravak na određenoj adresi na teritoriju SSSR-a ograničava pravo građana na slobodu kretanja i slobodu izbora mjesta stanovanja. Ta ograničenja [...] trebju biti uklonjena iz zakona". Pa ipak, "propiska" je i tijekom 1990-ih i 2000-ih bila ozbiljan problem. U Moskvi i Sankt-Peterburgu čak su postojale polulegalne bračne agencije koje su mogle pronaći fiktivnog muža ili ženu s moskovskom "propiskom" i svome klijentu na taj način prijaviti mjesto boravka u prijestolnici. Danas boravak bez odgovarajuće registracije podrazumijeva samo novčanu kaznu (2000-3000 rubalja – 30-40 dolara). Pored toga, procedura registracije je daleko jednostavnija nego u sovjetsko doba.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće