Je li u Sovjetskom Savezu postojala sloboda kretanja unutar zemlje?

Peron željezničke stanice.

Peron željezničke stanice.

Vsevolod Tarasevič/MAMM/MDF/russiainphoto.ru
Ako vas još uvijek pogađa što sve vrijeme sjedite kod kuće i što nećete nigdje ići na odmor, pogledajte kakvim lukavstvima su pribjegavali građani Sovjetskog Saveza da bi putovali kroz vlastitu zemlju.

Obični sovjetski građani nisu mogli lako otići u inozemstvo. Za tako nešto je trebalo imati razlog i dobiti specijalnu dozvolu partije. Ali bilo je poteškoća i s kretanjem unutar zemlje.

Stanica milicije pored Kazanjske željezničke stanice u Moskvi.

U SSSR-u je postojao dugogodišnji sustav kontrole kretanja, i to bez kamera, QR kodova i elektroničkih propusnica.

37% stanovništva nije imalo osobne isprave

Osobna iskaznica je u SSSR-u postala obavezna 1932. godine. Bez nje nitko nije smio boraviti u gradu i naselju gradskog tipa. Stanovnici sela i radnici u kolhozu nisu dobivali osobne iskaznice da bi se izbjeglo osipanje jeftine radne snage.

Ako bi policija uhvatila radnika koji je napustio kolhoz i preselio u grad, on bi morao platiti kaznu i otići iz grada. Ako bi ponovio prekršaj, mogao je biti osuđen na dvije godine zatvora.

Armenska Sovjetska Socijalistička Republika. Aerodrom i autobuska stanica u Jerevanu.

1967. godine u Sovjetskom Savezu osobnu iskaznicu nije imalo 37% građana, tj. oko 58 milijuna ljudi.

Ta vrsta diskriminacije ukinuta je tek 1974. godine, kada su svi državljani SSSR-a počeli dobivati isprave.

Običan čovjek nije mogao birati gdje će živjeti

Kretanje nije bilo potpuno slobodno čak ni s osobnom iskaznicom. Ako je netko želio iz točke A stići do točke B, morao je za to da ima neki valjan razlog.

Prijem u odmaralište.

"Ljudi su često odlazili jedni kod drugih u goste, no bilo je gotovo nemoguće odsjesti u hotelu. Na recepciji je obavezno pitanje bilo ima li gost potvrdu o službenom putovanju. Ako nema, nije se mogao smjestiti u hotel iako je bilo raspoloživih soba", sjeća se Jelena iz Moskve.

Prelazak iz jednog grada u drugi samo zato što čovjek "tako želi" tretiralo se kao nezakonita radnja. Najprije se moralo dobiti službeno odobrenje za boravak, a njega nije bilo lako izvaditi.

Ispred šaltera za prodaju karata na Kurskoj željezničkoj stanici.

Institucija "odobrenog boravka" ukinuta je odmah poslije raspada Sovjetskog Saveza. Umjesto nje je uvedena registracija adrese stalnog ili privremenog boravka.

Zatvoreni gradovi

I najzad, postojao je prilično veliki popis gradova i naselja gdje se moglo ući isključivo s propusnicom. To su bili takozvani zatvoreni gradovi s vojnim ili strateški važnim objektima. U tu kategoriju je spadao i cijeli pogranični pojas.

Neka od tih mjesta je mogao posjetiti samo onaj tko je tamo rođen, a bilo je i takvih zatvorenih gradova gdje se moglo otići u posjet rodbini.

U sovjetsko doba je Noriljsk bio zatvoreni grad. Njegov stanovnik Eduard priča: "Čim bi se avion spustio u Noriljsk, u njega bi odmah ušli graničari da bi provjerili osobne iskaznice i odobrenja za boravak. I to je bilo tijekom 1980-ih! Morali ste imati ili partijski nalog za službeno putovanje [ako bi vas partija poslala na privremeni ili stalni rad], ili poziv rođaka, ili poziv nekog industrijskog pogona kojem je bio potreban stručnjak."

Zatvoreni grad Čeljabinsk-70. Oko grada je kontrolni pojas zemljišta kao duž državne granice.

Posebno snalažljivi ljudi uzimali su osobne isprave od poznanika iz Noriljska koji su otišli na odmor i vadili su iz njih list s dozvolom za boravak. "Osobna iskaznica je tada izgledala kao knjižica uvezena u sredini. Oni su ispravljali te žičice, vadili odgovarajući list i stavljali ga u svoje isprave. A kad prođu provjeru i uđu u Noriljsk, onda otud poštom pošalju listove njihovom vlasniku."

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće