Je li u Sovjetskom Savezu postojala sloboda kretanja unutar zemlje?

Obični sovjetski građani nisu mogli lako otići u inozemstvo. Za tako nešto je trebalo imati razlog i dobiti specijalnu dozvolu partije. Ali bilo je poteškoća i s kretanjem unutar zemlje.

Stanica milicije pored Kazanjske željezničke stanice u Moskvi.

Valerij Hristoforov/TASS

U SSSR-u je postojao dugogodišnji sustav kontrole kretanja, i to bez kamera, QR kodova i elektroničkih propusnica.

37% stanovništva nije imalo osobne isprave

"U Moskvu na sezonski rad". Seljaci na peronu Kazanjske željezničke stanice.

Arkadij Šajhet/MAMM/MDF/russiainphoto.ru

Osobna iskaznica je u SSSR-u postala obavezna 1932. godine. Bez nje nitko nije smio boraviti u gradu i naselju gradskog tipa. Stanovnici sela i radnici u kolhozu nisu dobivali osobne iskaznice da bi se izbjeglo osipanje jeftine radne snage.

Ako bi policija uhvatila radnika koji je napustio kolhoz i preselio u grad, on bi morao platiti kaznu i otići iz grada. Ako bi ponovio prekršaj, mogao je biti osuđen na dvije godine zatvora.

Armenska Sovjetska Socijalistička Republika. Aerodrom i autobuska stanica u Jerevanu.

Gerbert Bagdasarjan

1967. godine u Sovjetskom Savezu osobnu iskaznicu nije imalo 37% građana, tj. oko 58 milijuna ljudi.

Ta vrsta diskriminacije ukinuta je tek 1974. godine, kada su svi državljani SSSR-a počeli dobivati isprave.

Običan čovjek nije mogao birati gdje će živjeti

Kretanje nije bilo potpuno slobodno čak ni s osobnom iskaznicom. Ako je netko želio iz točke A stići do točke B, morao je za to da ima neki valjan razlog.

Prijem u odmaralište.

Jurij Iljenko/TASS

"Ljudi su često odlazili jedni kod drugih u goste, no bilo je gotovo nemoguće odsjesti u hotelu. Na recepciji je obavezno pitanje bilo ima li gost potvrdu o službenom putovanju. Ako nema, nije se mogao smjestiti u hotel iako je bilo raspoloživih soba", sjeća se Jelena iz Moskve.

Prelazak iz jednog grada u drugi samo zato što čovjek "tako želi" tretiralo se kao nezakonita radnja. Najprije se moralo dobiti službeno odobrenje za boravak, a njega nije bilo lako izvaditi.

Ispred šaltera za prodaju karata na Kurskoj željezničkoj stanici.

I. Jegorov, L. Makarov/TASS

Institucija "odobrenog boravka" ukinuta je odmah poslije raspada Sovjetskog Saveza. Umjesto nje je uvedena registracija adrese stalnog ili privremenog boravka.

Zatvoreni gradovi

I najzad, postojao je prilično veliki popis gradova i naselja gdje se moglo ući isključivo s propusnicom. To su bili takozvani zatvoreni gradovi s vojnim ili strateški važnim objektima. U tu kategoriju je spadao i cijeli pogranični pojas.

Međugradski autobus

Vsevolod Tarasevič/MAMM/MDF/russiainphoto.ru

Neka od tih mjesta je mogao posjetiti samo onaj tko je tamo rođen, a bilo je i takvih zatvorenih gradova gdje se moglo otići u posjet rodbini.

U sovjetsko doba je Noriljsk bio zatvoreni grad. Njegov stanovnik Eduard priča: "Čim bi se avion spustio u Noriljsk, u njega bi odmah ušli graničari da bi provjerili osobne iskaznice i odobrenja za boravak. I to je bilo tijekom 1980-ih! Morali ste imati ili partijski nalog za službeno putovanje [ako bi vas partija poslala na privremeni ili stalni rad], ili poziv rođaka, ili poziv nekog industrijskog pogona kojem je bio potreban stručnjak."

Zatvoreni grad Čeljabinsk-70. Oko grada je kontrolni pojas zemljišta kao duž državne granice.

Vladimir Velengurin/TASS

Posebno snalažljivi ljudi uzimali su osobne isprave od poznanika iz Noriljska koji su otišli na odmor i vadili su iz njih list s dozvolom za boravak. "Osobna iskaznica je tada izgledala kao knjižica uvezena u sredini. Oni su ispravljali te žičice, vadili odgovarajući list i stavljali ga u svoje isprave. A kad prođu provjeru i uđu u Noriljsk, onda otud poštom pošalju listove njihovom vlasniku."