Kako se momak iz ruske provincije usred Pariza izdavao za princa nepostojećeg carstva?

Irina Baranova
Ivana Trevogina (1761.-1790.) krasila su dva nesumnjiva talenta, nevjerojatna mašta i sklonost prema avanturizmu. Spomenute činjenice i sreća doveli su ovog običnog momka iz Harkova (u to vrijeme grad u Ruskom Carstvu, danas u Ukrajini) čak do prijestolničkog Peterburga, a potom i do Pariza. Međutim, gotovo je uvijek spas iz neugodnih situacija morao tražiti u bjekstvu, a njegove su avanture kad-tad bivale raskrinkavane.

Boemstvo u genima

O Ivanu Trevoginu ne zna se mnogo, a povijesničari se uglavnom pozivaju na autobiografiju koju je veliki fantast ispričao ruskoj tajnoj policiji.

Moguće je da je sklonost prema putovanjima i avanturama naslijedio od oca, ikonopisca koji je kod kuće redovno ostavljao ženu s troje malodobne djece i odlazio oslikavati crkve po selima, uz neizbježna opijanja. Nakon jednog pijančevanja se i udavio.

Ivanova majka, mlada udovica, nije mogla izdržavati trojicu sinova, pa je zatražila pomoć od gubernatora. On je dječake poslao u specijalnu odgojnu ustanovu pri Harkovskom učilištu. Kao mladi provincijalac koji je marljivo učio i postizao velike uspjehe zasluživao je dužno poštovanje, o čemu je i gubernator bio obavješten. Pored ostalog, naročito mu je išao francuski jezik kojim je tada govorilo cijelo rusko plemstvo, što mu je kasnije dobro došlo.

Harkov

Nakon škole Ivan je krenuo u osvajanje Voronježa, želeći se odmah zaposliti u uredu lokalnog gubernatora. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, bogati lokalni trgovac angažirao je Ivana kao odgajatelja svoje djece.

Prva velika avantura

Mašta je Ivana dovela do Sankt-Peterburga, prijestolnice o kojoj su sanjali svi ambiciozni mladi ljudi u velikoj zemlji.

Ovaj mladi čovjek počeo je raditi kao korektor u tiskari Akademije znanosti i prema nekim je svjedočenjima dobio dozvolu da izdaje svoj časopis. Vijest o pojavi novog časopisa "Parnasskie vedomosti" objavljena je u listu "Sankt Peterburgskie vedomosti". Najavljen je kao časopis "o astronomiji, kemiji, mehanici, glazbi, ekonomiji i drugim učenjima, u čijem dodatku će se tiskati kritički, ljubavni, zabavni i elokventni sadržaji". Svima koji se žele pretplatiti na čitanje časopisa bilo je ponuđeno da odmah uplate sumu za godinu dana.

Akademija znanosti

Niti jedan broj ovog časopisa nije do nas stigao. Neki povjesničari sumnjaju da je ikada uopće i izašao. Međutim, poznato je da je Trevogin upao u dugove i ne ostvarivši profit, bio prisiljen bježati iz Peterburga. Tako se Trevogin našao u inozemstvu kao beskućnik i lutalica, pisao je sovjetski istraživač književnosti 18. stoljeća Leonid Svetlov.

Lutanja u inozemstvu

Trevogin je dospio na brod koji je plovio iz Peterburga prema Amsterdamu. Nizozemska mu se učinila siromašnom, a ni nepoznati stranac nikome tamo nije bio potreban. Pokušavao se upisati na Sveučilište u Leidenu, ali ga nisu primili. Nakon lutanja ponovo je odlučio pribjeći lukavstvu. Odlično vladajući francuskim jezikom, predstavio se kao francuski mornar i zaposlio na nizozemskom vojnom brodu. 

Kasnije je policiji rekao da je na brodu obavljao najteže poslove, a pri pokušaju bijega uhvaćen je i osuđen na dvadeset udaraca bičem. Nakon što je otpušten, uputio se u Pariz. U Francuskoj je otišao u rusko veleposlanstvo i ispričao srceparajuću priču o tome kako su ga Turci oteli te izrazio želju da se vrati u domovinu. U iščekivanju dobre prilike dobio je krov, hranu i odjeću. Ruski veleposlanik u Parizu knez Barjatinski javio je u Peterburg da je mladić željan znanja i da je posjetio sve pariške muzeje. 

Peterburg

Trevogin je strahovao da bi ga u domovini mogli pronaći oni koje je prevario i obračunati se s njim. Svijest o zloj sudbini i mladenačka fantazija odvukli su ga u sumnjivu avanturu, pisao je Svetlov. Trevogin je odlučio okušati sreću u Aziji ili Africi. "Slučajno saznavši priču o nekom nesretnom indijskom princu, počeo se predstavljati kao princ Golkondski koji je ostao bez prijestolja zbog intriga neprijateljski raspoloženih rođaka i zavidnika.

Trevogin je uspijevao uvjeriti sugovornike da je kao princ (nepostojećeg) Golkondskog Carstva stigao u Pariz da potraži pristalice. A kako bi mistifikacija bila još uvjerljivija, naručio je pariškom draguljaru grb princa Johanana. 

Međutim, za sve zamisli Ivanu je bio potreban novac, pa je jednom ukrao srebro, a francuska ga je policija uhitila i odvela ravno u Bastilju. Trevogin je robijajući detaljno razradio državno uređenje svog nepostojećeg carstva, osmislio novac, obilježja, titule, sveučilišta i još štošta. Državno uređenje trebalo je biti prosvijećeni apsolutizam (polularna ideja zapadnoeuropskih filozofa tog vremena). Posebnu pažnju posvetio je projektu "Hrama znanja", neovisnoj akademiji u kojoj bi radili znanstvenici i ljudi od umjetnosti.

Izmislio je čak i golkondski jezik i na njemu odgovarao na saslušanju pred istražiteljem pariškog zatvora. Iz Bastilje je prebačen u Peterburg gdje se našao u rukama tajne policije. 

Bastilja

Od Pariza do Sibira

Carica Katarina Druga odlučila je mladića ne kazniti strogo i oprostiti mu mladenačke greške. Trevogin je 1783. godine osuđen na dvije godine robije s teškim radom. Kasnije je 24-godišnji Ivan poslan u Sibir da služi kao vojnik, iako se vojske bojao još u Harkovu. 

Trevogin se, međutim, iz nekih razloga svidio lokalnim vlastima koje su molile više instance da se on prihvati posla nastavnika francuskog jezika u lokalnoj školi. Očigledno da su učeni ljudi koji su zalazili u udaljene gubernije bili rijetki. Kasnije je predavao u privatnom pansionu i držao satove, ali nazad u prijestolnicu nije mogao, s obzirom na to da je bio prognan, a izvještaje o njemu lokalne vlasti slale su u tajnu policiju. 

Progonstvo u Sibir bilo je za Trevogina neka vrsta oduška. Konačno je mogao više pisati i nastaviti razvijati svoje utopijske ideje. Postao je gotovo pustinjak, prestao je predavati i počeo se baviti književnošću. Međutim, ubrzo se teško razbolio i umro u 29. godini.

Tajna se policija odlučila osigurati, naredila je da se zapečate i pošalju u Peterburg sve pokojnikove pisanije, kao i da se njegov grob sravni sa zemljom kako bi se izbjeglo eventualno hodočašće pristalica Trevoginovih mistifikacija.

O nesuđenom princu izmišljene države napisano je nekoliko povijesnih bilježaka i avanturistička povijest. Svi istraživači oduševljeni su činjenicom da ovaj avanturist nije težio bogatstvu i slavi nego prije svega stjecanju i širenju znanja.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće